Silvia Federici  

Prekarni rad: feminističko gledište

Večeras ću predstaviti kritiku teorije prekarnog rada koju su razvili talijanski autonomistički marksisti, naročito se osvrćući na rad Antonija Negrija, Paola Virna, kao i Michaela Hardta. Zovem to teorijom zato što pogledi koje su Negri i drugi artikulirali nadilaze opis promjene u organizaciji rada koje su se dogodile tijekom 1980-ih i 1990-ih u konjunkciji s procesom globalizacije – poput “prekarizacije rada”, činjenice da radni odnosi imaju sve manje kontinuiteta, uvođenja “fleksibilnog radnog vremena” i sve veće fragmentacije radnog iskustva. Njihov pogled na prekarni rad predstavlja cjelovitu perspektivu o tome što kapitalizam jest i kakva je priroda borbe danas. Važno je dodati da to nisu tek ideje nekolicine intelektualaca, već teorije koje već godinama kruže unutar talijanskog pokreta te su zbog toga u zadnje vrijeme postale relevantnije po nas.

Povijest i porijeklo prekarnog rada i teorije nematerijalnog rada

Moja prva premisa je da je pitanje prekarnog rada svakako pitanje kojemu se moramo posvetiti. Ne samo da naš odnos prema plaćenom radu nema kontinuiteta, već je rasprava o prekarnom radu ključna za shvaćanje kako možemo prevladati kapitalizam. Teorije o kojima ću govoriti obuhvaćaju važne aspekte razvoja događaja koji su se zbili u organizaciji rada; ali nas također vraćaju u koncepciju rada i društvene borbe koji su usredotočeni na muškarce. Sada ću pretresti elemente te teorije koji su najvažniji za moju kritiku.

Važna premisa teorije talijanskih autonomista je da je prekarizacija rada od kasnih sedamdesetih do danas, kapitalistički odgovor na klasnu borbu u šezdesetima, borbu koja se fokusirala na odbijanje rada kao što je to izraženo u sloganu “Više novca, manje rada”. Bio je to odgovor na ciklus borbe koji je usporavao kapitalističku vlast nad radom, na neki način udahnuvši život u radničko odbijanje kapitalističke radne discipline, odbijanje života koji je organiziran prema potrebama kapitalističke proizvodnje, života provedenog u tvornici ili u uredu. 

Druga važna tema je prekarizacija radnih odnosa koja je duboko ukorijenjena u drugom pomaku koji se dogodio restrukturiranjem proizvodnje u 1980-ima, pomaku s rada u industriji na ono što Negri i Virno zovu “nematerijalnim radom”. Negri i drugi govorili su da je restrukturiranje proizvodnje koje se dogodilo u osamdesetima i devedesetima kao odgovor na borbe u šezdesetima, započelo kao proces u kojemu se industrijski rad mora zamijeniti drugačijim tipom rada, na isti način kao što je industrijski rad zamijenio poljoprivredni rad. Taj novi tip rada zovu “nematerijalnim radom” zato što tvrde da se računalnim i informacijskim revolucijama promijenio dominantni oblik rada. Dominantni oblik rada u današnjem kapitalizmu je rad koji ne proizvodi fizičke predmete, već informacije, ideje, stanja bivanja, odnose.  

Drugim riječima, industrijski rad – koji je prevladavao u prethodnoj fazi kapitalističkog razvoja – sada postaje manje važan; više nije motor kapitalističkog razvoja. Na njegovom mjestu pronalazimo “nematerijalni rad”, što je u biti kulturni rad, kognitivni rad i informacijski rad.

Talijanski autonomisti vjeruju da prekarizacija rada i pojavljivanje nematerijalnog rada ispunjava Marxova predviđanja iz Grundrisse, u poznatom dijelu o strojevima. Marx tamo tvrdi da se razvojem kapitalizma kapitalistička proizvodnja sve manje i manje oslanja na živi rad, a sve više i više na integraciju znanosti, znanja i tehnologije u proizvodnom procesu, kao pokretača akumulacije. Virno i Negri vide pomak ka prekarnom radu kao ispunjenje tog predviđanja o povijesnoj tendenciji kapitalizma. Stoga, važnost kognitivnog rada i razvoja računalnog rada u naše vrijeme leži u činjenici da se na njih gleda kao na dio povijesne tendencije kapitalizma prema redukciji rada.

Prekarnost rada ukorijenjena je u novim oblicima proizvodnje. Možemo pretpostaviti da je pomak ka nematerijalnom radu stvorio prekarizaciju radnih odnosa zato što je struktura kognitivnog rada drugačija od one industrijskog, fizičkog rada. Kognitivni i informacijski rad manje se oslanjaju na neprestanu fizičku prisutnost radnika na onome što je tradicionalno bilo radno mjesto. Ritmovi rada su isprekidani, fluidni i bez kontinuiteta.

Ukratko, razvoj prekarnog rada i pomak ka nematerijalnom radu za Negrija i druge autonomističke marksiste nije potpuno negativan fenomen. Štoviše, na njih se gleda kao na izraze trenda prema redukciji rada i redukciji eksploatacije koji proistječe iz kapitalističkog razvoja kao odgovora na klasnu borbu.

To znači da razvoj proizvodnih snaga danas već daje uvid u svijet u kojemu se može nadići rad; u kojemu se možemo osloboditi nužnosti rada i kročiti u novu stvarnost u kojoj vlada sloboda.

Autonomistički marksisti vjeruju da ovakav razvoj također stvara novu vrstu “zajedničkoga” koji izvire iz činjenice da nematerijalni rad vjerojatno predstavlja skok u socijalizaciji i homogenizaciji rada. Postoji ideja da razlike između tipova rada koji su nekada bili važni (proizvodni/reproduktivni rad, npr. poljoprivredni/industrijski/”afektivni rad”) sada izbrisani i da se svi tipovi rada asimiliraju jer svi počinju usvajati kognitivni rad. K tome, sve se aktivnosti sve više supsumiraju u okviru kapitalističkog razvoja, svi oni služe procesu akumulacije kako društvo postaje ogromnom tvornicom. Dakle, npr. distinkcija između proizvodnog i neproizvodnog rada također nestaje.

Znači, kapitalizam nas ne vodi izvan rada, već stvara uvjete za činjenje našeg radnog iskustva zajedničkim zbog čega počinju nestajati podjele rada.

Možemo uvidjeti zašto su te teorije postale tako popularne. Sadrže utopijske elemente koji su naročito privlačni kognitivnim radnicima – “kognitarijat”, kao što ih zovu Negri i neki talijanski aktivisti. S novom je teorijom, ustvari, izmišljen novi vokabular. Umjesto proletarijata imamo “kognitarijat”. Umjesto radničke klase, imamo “mnoštvo”, vjerojatno zato što koncept mnoštva otkriva jedinstvo koje je stvorila nova socijalizacija rada; time se ispoljava komunalizacija radnog procesa, ideja da unutar procesa rada radnici postaju homogeniziraniji, budući da svi oblici rada usvajaju elemente kognitivnog rada, računalnog rada, komunikacijskog rada i tako dalje.

Kao što sam rekla, ta je teorija postala dosta popularna, zato što postoji generacija mladih aktivista, s godinama izobrazbe i diplomama, koji su trenutno zaposleni u prekarnim oblicima rada u različitim dijelovima kulturne industrije ili industrije proizvodnje znanja. Te teorije su veoma popularne među njima zato što im govore da, unatoč iskustvu jada i eksploatacije, ipak kročimo prema višoj razini proizvodnje i društvenih odnosa. To je generacija radnika koja na rutinu “od 9 do 5” gleda kao na zatvorsku presudu. Svoju prekarnost smatraju izvorom novih mogućnosti. I zaista imaju prilike o kojima njihovi roditelji nisu mogli ni sanjati. Mladi muškarac danas (da navedem primjer) nije discipliniran poput svojih roditelja koji su mogli očekivati da će njihovi partneri ekonomski ovisiti o njima. Danas računaju na društvene odnose u kojima postoji daleko manje financijske ovisnosti. Većina žena ima vlastiti pristup nadnici i često odbija imati djecu.

Tako da ta teorija privlači novu generaciju aktivista koji, unatoč poteškoćama koje proistječu iz prekarnog rada, u njemu svejedno vide određene prilike. Žele započeti iz te točke. Ne zanimaju ih borbe za zaposlenost na neodređeno vrijeme. Ali tu također postoji razlika između Europe i SAD-a. Npr. u Italiji unutar pokreta postoji zahtjev za zajamčenim prihodom. Zovu to “fleksigurnošću”. Mi smo bez posla, kažu, prekarni smo zato što kapitalizam to treba od nas pa nam trebaju platiti za to. Bilo je više mobilizacija, naročito na 1. maj, koji su se usredotočili na zahtjev za zajamčenim prihodom. U Milanu na 1. maj 2006. godine, ljudi iz pokreta su paradirali sa Svetim Prekarom, zaštitnikom prekarnog radnika. Taj ironični lik se moglo vidjeti na prosvjedima i marševima koji su se fokusirali na pitanje prekarnosti.

Kritika prekarnog rada

Sada ću se prebaciti na svoju kritiku tih teorija – kritiku s feminističkog gledišta. U razvijanju svoje kritike, ne želim umanjiti važnost teorija koje diskutiram, a koje su inspirirane s mnogo političkog organiziranja i težnje da se objasne promjene koje su se odvile u organiziranju rada i koje utječu na živote sviju nas. U Italiji je tijekom proteklih nekoliko godina prekarni rad bio jedno od najvažnijih polja mobilizacije uz borbu za imigrantska prava.

Ne želim umanjiti rad koji se obavlja oko pitanja prekarnosti. Događaji kojima svjedočimo u posljednjem desetljeću očito su nova vrsta borbe. Događa se nova vrsta organiziranja, odcjepljuje se od ograničenja tradicionalnog radnog mjesta. Tamo gdje je nekada radno mjesto bilo tvornica ili ured, sada možemo vidjeti vrstu borbe koja izlazi iz tvornice na “teren”, povezujući različita mjesta rada i gradeći pokrete i organizacije temeljene na prostoru. Teorije prekarnog rada pokušavaju razjasniti nove aspekte organiziranja rada i borbe; pokušavaju razumjeti oblike organiziranja u nastanku.

Ovo je veoma važno. U isto vrijeme, mislim da ono što sam nazvala teorijom prekarnog rada ima ozbiljne mane koje sam već spomenula u svojoj prezentaciji. Izložit ću ih u glavnim crtama i zatim iznijeti pitanje alternativa.

Moja prva kritika je da je ta teorija izgrađena na manjkavom razumijevanju toga kako kapitalizam funkcionira. Gledaju na kapitalistički razvoj kao na pomak prema višim oblicima proizvodnje i rada. Negri i Hardt u Mnoštvu doslovce pišu da rad postaje “inteligentniji”. Tvrde da kapitalistička organizacija rada i kapitalistički razvoj već stvaraju uvjete za nadilaženje eksploatacije. Po svoj prilici će se kapitalizam, čahura koja održava društvo – rastvoriti, a potencijali koji su rasli u njoj će biti oslobođeni. Postoji pretpostavka da se taj proces već odvija u trenutnoj organizaciji proizvodnje. Po mom mišljenju, radi se o nerazumijevanju posljedica restrukturiranja koje su proizašle iz kapitalističke globalizacije i neoliberalnog zaokreta.

Ono što Negri i Hardt previđaju je nevjerojatan tehnološki skok koji je nužan za kompjuterizaciju rada i integraciju informacija u radni proces na štetu nevjerojatnog porasta eksploatacije na drugom kraju tog procesa. Između informatičkog radnika i radnika u Kongu koji kopa koltan vlastitim rukama nastojeći preživjeti nakon što je izvlašten i osiromašen uzastopnim rundama strukturne prilagode i uzastopnim krađama zemlje i prirodnih resursa njegove zajednice – postoji kontinuum.

Osnovni princip je da je kapitalistički razvoj uvijek istovremeno i proces podrazvijenosti. Maria Mies to elokventno opisuje u svojem djelu: “Što se u jednoj kapitalističkoj frakciji doima kao razvoj, u drugoj je podrazvijenost”.

Ta se veza potpuno ignorira u ovoj teoriji; ustvari, cijela je teorija prožeta iluzijom da nas radni proces zbližava. Kada Negri i Hardt govore o “postajanju zajedničkoga” rada i koriste koncept Mnoštva kako bi naznačili novi tip zajedničkosti koji je izgrađen razvojem proizvodnih snaga, mislim da previđaju mnogo toga što se događa svjetskom proletarijatu.

Slijepi su ako ne vide kapitalističko uništavanje života i okoliša. Ne vide da je restrukturiranje proizvodnje usmjereno na restrukturiranje i produbljivanje podjela između radničke klase, nipošto ih ne briše. Ideja da je otkriće mikročipa isto što i stvaranje novoga zajedničkoga je obmana. Zajednost može biti samo proizvod borbe, ne kapitalističke proizvodnje.

Jedna od mojih kritika Negrija i Hardta je to što se čini da oni vjeruju da je kapitalistička organizacija rada izraz više racionalnosti i da je kapitalistički razvoj nužan za stvaranje materijalnih uvjeta za komunizam. To se vjerovanje nalazi u središtu teorije prekarnog rada. Mogli bismo ovdje raspraviti predstavlja li i Marxovo razmišljanje ili ne. Svakako da Komunistički manifest govori o kapitalizmu na takav način, što vrijedi i za neke dijelove Grundrissea. No nije očito da je ovo bila dominantna tema u Marxovom radu, barem ne u Kapitalu.

Prekarni rad i reproduktivni rad

Moja druga kritika teorije o prekarnom radu je da se predstavlja kao rodno neutralna. Pretpostavlja da reorganizacija proizvodnje uklanja odnose moći i hijerarhije koje postoje unutar radničke klase na osnovi rase, roda i dobi te se stoga ne zanima za adresiranje tih odnosa moći; nema teorijska i politička oruđa da promišlja kako ih srušiti. Kod Negrija, Virna i Hardta nema rasprave o tome kako se nadnicu koristilo i još uvijek koristi kako bi se organiziralo te podjele pa stoga moramo pristupiti borbi za nadnice na način da ne postane instrumentom daljnjih podjela, već da nam umjesto toga pomogne da ih potkopamo. Za mene je to jedno od najvažnijih pitanja koje pokret mora adresirati.

Koncept Mnoštva sugerira da su nestale sve podjele unutar radničke klase te da više nisu politički relevantne. No to je očito iluzija. Neke feministkinje su ukazale na to da prekaran rad nije nov fenomen. Žene su uvijek imale prekaran odnos s plaćenim radom. No ta kritika ide dovoljno daleko.

Zabrinuta sam što negrijevska teorija prekarnog rada zanemaruje i zaobilazi jedan od najvažnijih doprinosa feminističke teorije i borbe, dakle redefiniranje rada te prepoznavanje neplaćenog reproduktivnog rada žena kao glavni izvor kapitalističke akumulacije. Redefinirajući kućanski rad kao rad, ne kao osobnu uslugu, već kao rad koji proizvodi i reproducira radnu snagu, feministkinje su otkrile novo polje eksploatacije koju su Marx i marksisti u potpunosti zanemarili. Svi važni politički uvidi sadržani u toj analizi sada su stavljeni na stranu kao da uopće nisu relevantni za razumijevanje trenutne organizacije proizvodnje.

Možemo uočiti slabe odjeke feminističke analize – reda radi – uključivanjem tzv. afektivnog rada u skup radnih aktivnosti koje kvalificiraju kao “nematerijalni rad”. Međutim, Negrijeva i Hardtova najbolja predodžba o tome su primjeri žena koje rade kao stjuardese ili u uslužnom sektoru prehrambene industrije koje zovu “afektivnim radnicama” zato što se od njih očekuje da se osmjehuju svojim mušterijama.

No što je to “afektivni rad” i zašto je dio teorije nematerijalnog rada? Pretpostavljam da je uključen u nju zato što - vjerojatno – ne proizvodi opipljive proizvode već “stanja bivanja”, tj. proizvodi osjećaje. Opet da to grubo kažem, mislim da je to tek kost bačena feminizmu koji sada ima određenu društvenu potporu i više ga se ne može ignorirati.

No koncept “afektivnog rada” lišava feminističku analizu kućanskog rada sve njegove moći da demistificira. Ustvari, vraća reproduktivni rad natrag u svijet mistifikacije, sugerirajući da je reproduciranje ljudi tek pitanje rada na proizvodnji “emocija”, “osjećaja”. Prije ga se zvalo “radom iz ljubavi”; Negri i Hardt su umjesto toga došli do “afekata”.

Feministička analiza funkcije seksualne podjele rada, funkcije rodnih hijerarhija, analiza načina na koji je kapitalizam iskoristio nadnice da mobilizira ženski rad na reprodukciji radne snage – sve je to izgubljeno u imenu “afektivni rad”.

To što se ovu feminističku analizu ignorira u radu Negrija i Hardta, potvrđuje moje sumnje da ta teorija izražava interese odabrane skupine radnika, iako pretpostavlja da govori u ime svih radnika koji se krčkaju u velikom loncu Mnoštva. U stvarnosti, teorija prekarnog i nematerijalnog rada odnosi se na situaciju i interese radnika koji rade na najvišoj razini kapitalističke tehnologije. Njezino nezanimanje za reproduktivni rad i pretpostavljanje da sav rad stvara zajedništvo krije činjenicu da se bavi najprivilegiranijim dijelom radničke klase. To znači da ovo nije teorija koju možemo koristiti za izgradnju uistinu samoreproducirajućeg pokreta.

Pouke feminističkog pokreta još uvijek su ključne za tu zadaću. Feministkinje sedamdesetih pokušale su razumjeti korijene ženske opresije, ženske eksploatacije i rodnih hijerarhija. Zaključile su da one potječu iz nejednake podjele rada koja prisiljava žene da rade za reprodukciju radničke klase. Ta je analiza bila osnova radikalne društvene kritike čije implikacije tek treba shvatiti i razviti do njezinog punog potencijala.

Kada smo rekli da je kućanski rad zapravo rad za kapital, da, iako je neplaćeni rad, doprinosi akumulaciji kapitala, tada smo uspostavili nešto krajnje važno o prirodi kapitalizma kao sustava proizvodnje. Uspostavili smo da je kapitalizam izgrađen na ogromnoj količini neplaćenog rada, da nije izgrađen isključivo ili prvenstveno na ugovornim odnosima; da najamni odnos skriva neplaćenu, skoro pa robovsku prirodu toliko puno rada na kojemu je pretpostavljena akumulacija kapitala. 

Također, kada smo rekle da je kućanski rad onaj rad koji reproducira ne samo “život”, već “radnu snagu”, počele smo odvajati dvije različite sfere naših života i rada koji su se činili nerazdvojivima. Stekle smo sposobnost da konceptualiziramo borbu protiv kućanskog rada koji danas shvaćamo kao reprodukciju radne snage, reprodukciju najvažnije robe koju kapital ima: radničke “radne sposobnosti”, radničku sposobnost da bude eksploatiran. Drugim riječima, prepoznavši da ono što mi zovemo “reproduktivni rad” jest polje akumulacije i stoga polje eksploatacije, mogli smo također vidjeti reprodukciju kao polje borbe i, što je veoma važno, konceptualizirati antikapitalističku borbu protiv reproduktivnog rada koja ne bi uništila nas same niti naše zajednice.

Kako se borimo oko/protiv reproduktivnog rada? Nije to isto kao boriti se u tradicionalnom okruženju tvornice, protiv primjerice brzine proizvodne trake, zato što se na drugom kraju tvoje borbe nalaze ljudi, a ne stvari. Jednom kada kažemo da je reproduktivni rad polje borbe, prvo se odmah moramo suočiti s pitanjem kako da se borimo na ovom polju, a da ne uništimo ljude do kojih nam je stao. To je problem koji majke kao i učiteljice i medicinske sestre veoma dobro poznaju.

Upravo zato je ključno moći odvojiti stvaranje ljudskih bića i našu reprodukciju tih istih ljudi kao radne snage, kao budućih radnika, koje stoga treba obučiti, ne nužno prema njihovim potrebama i željama da budu disciplinirani i organizirani na određeni način.

Za feministkinje je, primjerice, bilo važno da uvide koliko kućanskog rada i odgajanja djece je rad nadziranja naše djece, tako da se prilagode specifičnoj radnoj disciplini. Tako smo započele uviđati da odbijajući šira područja rada, ne samo da možemo same sebe osloboditi, već isto tako možemo osloboditi svoju djecu. Uvidjele smo da naša borba nije bila na račun ljudi za koje smo se brinule, mada možda preskočimo pripraviti koji obrok ili očistiti pod. Naše odbijanje je zapravo otvorilo put njima da odbiju i započnu s procesom svog oslobođenja.

Jednom kada smo uvidjele da prije no što reproduciramo život, proširujemo kapitalističku akumulaciju te nakon što smo započele definirati reproduktivni rad kao rad za kapital, također smo otvorile mogućnost procesa preslagivanja među ženama.

Prisjetimo se primjerice pokreta prostitutki koje danas zovemo pokretom “seksualnih radnica”. Početke ovog pokreta u Europi moramo pratiti sve od 1975. kada je dio seksualnih radnica u Parizu okupirao crkvu protestirajući protiv nove regulacije zoniranja koju su smatrale napadom na svoju sigurnost. Postojala je očevidna veza između te borbe, koja se uskoro proširila Europom i Sjedinjenim Državama, i ponovnog promišljanja feminističkog pokreta i osporavanju kućanskog rada. Sposobnost da se kaže da je seksualnost bila rad za žene, dovela je do cijelog novog načina razmišljanja o seksualnim odnosima, uključujući i gay odnose zbog toga što su feministički pokret i gay pokret počeli razmišljati o načinima kako je kapitalizam eksploatirao našu seksualnost i činio je “proizvodnom”. 

Da zaključim, bio je to važan napredak što su žene počele shvaćati neplaćeni rad i proizvodnju koja ulazi u dom, kao i izvan doma kao reprodukciju radne snage. To je dozvolilo ponovno promišljanje svakog aspekta svakodnevnog života – podizanja djece, odnosa između muškaraca i žena, homoseksualnih odnosa, seksualnosti općenito – u odnosu na kapitalističku eksploataciju i akumulaciju.

Stvaranje samoreproducirajućih pokreta

Kako svaki aspekt svakodnevnog života nastojimo iznova razumjeti u njegovom potencijalu za oslobođenje i eksploataciju, uvidjele smo mnogo načina na koje su borbe muškaraca i žena povezane. Shvatili smo mogućnost “saveza” koje nismo mogle zamisliti i mogućnost premoštavanja podjela koje su stvorene među ženama, isto tako na osnovi dobi, rase, seksualnih preferencija.

Ne možemo izgraditi pokret koji bi bio održiv bez razumijevanja tih odnosa moći. Također trebamo učiti od feminističke analize reproduktivnog rada jer nijedan pokret ne može preživjeti ako se ne bavi reprodukcijom svojih članova. To je jedna od slabosti pokreta za društvenu pravdu u SAD-u.

Idemo na prosvjede, organiziramo događanja, i to postaje vrhuncem naše borbe. Analiza toga kako reproduciramo te pokrete, kako reproduciramo same sebe nije u središtu organiziranja pokreta. No mora biti. Moramo se vratiti na povijesnu tradiciju organiziranja radničke klase “međusobnim pomaganjem” i ponovno promisliti to iskustvo, ne nužno zato što ga želimo reproducirati, nego da u njemu nađemo inspiraciju za sadašnjicu.

Moramo izgraditi pokret koji na svoju agendu stavlja svoju vlastitu reprodukciju. Antikapitalistička borba mora stvoriti oblike potpore te moći kolektivno graditi oblike reprodukcije.

Moramo se pobrinuti da ne samo da se suočimo s kapitalom za vrijeme prosvjeda, nego da se kolektivno suočimo s time u svakom trenutku svog života. Događanja diljem svijeta dokazuju da samo kada imamo takve oblike kolektivne reprodukcije, kada imamo zajednice koje se kolektivno reproduciraju, nastaju borbe koje se kreću u veoma radikalnom smjeru protiv uspostavljenog poretka, kao primjerice borba autohtonog naroda u Boliviji protiv privatizacije vode ili Ekvadora protiv naftnih kompanija koje uništavaju njihovu zemlju.

Željela bih zaključiti tako da kažem da, ako pogledamo primjer borbi u Oaxaci, Boliviji i Ekvadoru, vidimo da najradikalnije konfrontacije ne stvaraju intelektualni ili kognitivni radnici niti nastaju na zajedništvu Interneta. Duboka solidarnost dala je snagu narodu Oaxaca koja ih je međusobno povezala – primjerice, solidarnost koja je ponukala urođenički narod iz svih dijelova države da dođe i podupre borbu “maestrosa” koje smatraju dijelom svojih zajednica. Narod koji je obustavio privatizaciju vode u Boliviji također je imao dugu tradiciju zajedničke borbe. Izgradnja te solidarnosti, shvaćanje kako možemo prevladati podjele među nama, zadaća je koju se mora staviti na agendu. Da zaključim, glavni problem teorije prekarnog rada je to što nam ne daje oruđa da prevladamo način na koji nas se dijeli. No te podjele, koje se neprestano i iznova stvaraju, naša su fundamentalna slabost u odnosu na našu sposobnost da odolimo izrabljivanju i stvorimo pravedno društvo.

S engleskog prevela Marija Ćaćić