Presjek Škofićeve petogodišnje proizvodnje odaje čvrst koncept i zajednički nazivnik radova
Goran Škofić, The Interruptions / Prekidi, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula, 11. 12. 2015. – 10 .1. 2016.
Od brojnih prekida kojima se bavi ova izložba, prvi počinje u prostoriji desno u hodniku što vodi do prve, manje, a zatim i one ogromne izložbene dvorane. Međutim, odmah s ulaza vidi se i ono što se nalazi na suprotnom kraju te glavne dvorane, a to je projekcija polovice drastično povećane autorove glave – audio-video instalacija pod imenom Suočavanje. Glava je položena vodoravno, oko je zatvoreno, no s vremena na vrijeme se ipak otvori. Pa bi se slijedom toga, već na samom početku, moglo zaključiti kako su ta povremena otvaranja oka svojevrsni prekidi nekakvog trajnog stanja. Ili pak dovesti u vezu privremena stanja budnosti s obilaskom izloženih radova, pri čemu onda ostaje otvoreno predstavljaju li radovi ono vrijeme kad Škofić gleda ili periode kad je oko zatvoreno, a projekcije se odvijaju u njegovu unutarnjem prostoru.
Ovakav postav smjesta definira vrlo čvrst koncept izložbe koju doživljavamo kao cjelovitu audio-vizualnu instalaciju bez obzira što je ona sastavljena od radova koji su nastajali u različito vrijeme i bili zasebno predstavljani. Ako se možda i može govoriti o njegovu izboru ili nekakvom presjeku petogodišnje proizvodnje, ovako postavljeni, izabrani se radovi precizno uklapaju u nazivničku ideju pa čak joj i pojedinačnim sadržajima posve odgovaraju. Ono što svakako pridonosi tom dojmu proizlazi iz atmosfere, odnosno iz činjenice da je čitav prostor zamračen, a jedini su izvori svjetla oni što dopiru iz projekcijskog snopa. Radovi se, dakle, doimaju poput osvijetljenih otoka u beskrajnom tamnom prostoru – u onom prostoru mraka u kojem svijest prebiva imajući zatvoreno oko. Kad se tome pribroji još i činjenica kako se i sadržaj nekih radova bavi odnosom svjetlo – tama, dobili smo posve zaokruženu priču.
Sizifov silazak
Ta priča, dakle, započinje u prvoj prostoriji desno audio-video instalacijom pod imenom Jezero. Panorama idiličnog planinskog jezera u nepomičnom kadru traje otprilike dvije minute. Odjednom, pljusak – u jezero je palo nešto veliko. To je Škofić pljusnuo u vodu, iako ga nismo uspjeli vidjeti. Taj bismo "prekid" u punom smislu riječi mogli nazvati totalnim. Puknula je površina jezera, vodoskok je iz vidnog polja eliminirao travu, drveće i planine, raspuknuo se i spokoj u nama izazvan nepomičnom idilom. Taj break još neko vrijeme traje, dok jezero ponovo ne uhvati svoje stabilno stanje, dok se ptice ne vrate u kadar i mir u naše duše. No, poput neumitnog metronoma, Škofić nas ponovo zaskače udarcem u vodu. Nema milosti, sve se uvijek ispočetka prekida. Ne bih se čudio da se ono oko tamo na kraju izložbe u tom trenutku otvorilo, ali iz te prostorije to ne možemo vidjeti.
Dolazimo u lijevu sobu. Tek u njezinom sasvim donjem, lijevom uglu, nalazi se posve mala projekcija, tek dvadesetak centimetara visoka (video pod imenom Guranje), koja prikazuje autora koji pokušava gurati zid ispred sebe. Zatim načas prekine da prikupi snagu. Zatim ponovo upire. Kao da je situacija prekida predstavljena u negativu s obzirom na onu kod jezera; tamo on označava akciju, a ovdje prestanak akcije. To je Sizifov prestanak, njegovo silaženje po novi kamen, predah između konstantne borbe između nas i kamena koji se, u ovom slučaju, uopće ne miče. Suočeno s neumitnošću i ono se oko zacijelo ponovo otvorilo.
Pomalo umorni od Škofićeva uložena napora, izlazimo i krećemo prema njegovom licu – odjednom, Zamračenje (site-specific instalacija). Na zidu je plazma, u kadar ulazi autor i zavrćući žarulju pali svjetlo. U tom trenutku također zasvijetli žarulja koja visi na žici sa stropa. Nakon što je upalio svjetlo, u snimci na plazmi, autor izlazi iz kadra. Svjetlo se na snimci pomalo utišava i ugasi. Istodobno i stvarna žarulja pred nama. Posve logično, snimka je i napravljena na licu mjesta, točno je na našoj poziciji stajala kamera dok je snimala Škofića koji je ponovo ušao u kadar i u televizoru ponovo prekinuo mrak. I žarulja se pred nama opet upali. I opet nismo uspjeli vidjeti je li se i ono oko otvorilo.
Nastavljamo do sljedećeg nastavka te priče o prekidanjima. Dočekuje nas Fronta, prostorna audio-video instalacija nastala kolažiranjem manipuliranih slika. Projektor je gore, a slika na starom drvenom podu. Kadar je također snimljen odozgo, iz ptičje perspektive. Prikazuje kolonu koja prolazi takoreći ispod našeg balkona. Pravilno raspoređeni, pojedinačno, a i u grupama od dvoje troje do tridesetak, dolje marširaju ljudi. Dakako, svi su ti ljudi isti, multiplicirani Škofići, precizno kolažirani. To doznajemo tek pažljivijim uvidom, naime, i inače svi ljudi, gledano odozgo, što marširaju u koloni izgledaju isto. Kao i svaka druga kolona, koliko god bila brojna, tako i ova ima svoj kraj. Sad kad ona završi, kada gledamo u prazan pod, raspored ljudi u njoj nas podsjeti na Morseove znakove, na neku poruku što su nam je ljudi poslali. Dapače, zadnji u koloni je bio poput točke na "i". Izostanak slike je kao pauza u iščekivanju nove rečenice. Prekid u javljanju. Koji ubrzo i završava, kolona ponovo pristiže.
Ukidanje umjetnika
Nalazimo se u velikoj hali. Njene prostranosti bivamo tek letimično svjesni budući da unutra nema previše svjetla. Osim lica smještena centralno nasuprot nama, pomalo fokusirana uzdužnim nizom stupova što dvoranu dijele u tri krila, otkrivamo još dva osvijetljena sadržaja. Lijevo je Crno, performans za video: u kadru je goli Škofić, snimljen tako da je jedino on osvijetljen, pozadine nema, ona se stopila s crnim zidom dvorane u tami. On se prebojava crnom bojom, od stopala prema glavi i malo pomalo nestaje. Performativnom se akcijom ukida. No, zapravo, on se ne ukida, on se stapa. Preuzima boju onoga u čemu se nalazi. No, stopivši se s okolinom, prekinulo se njegovo postojanje. Ali sad već možemo vidjeti i da se ono oko zatvorilo, kao što mi ne vidimo njega, tako niti on ne vidi nas, iako smo nedvojbeno ovdje i mi i on. Ostavio bih po strani psihološka tumačenja odnosa pojedinca spram svijeta što ga okružuje i zadržao bih se na tom formalnom iskazu suprotnih oblika nestajanja, ukidanja ili prekidanja vidljivosti, odnosno uspostavi drugačijeg pristupa naslovnom pojmu, otvaranju izravnije relacije spram vodoravno položene polovice lica, koja se sada, logično, događa i u istoj dvorani. Zdesna je Constraint, projekcija tri fotografije na postamentima. Na okomitim stranama tih postamenata (po jedna na svakome od njih) tri su prizora koja prikazuju Škofića u raznim pozama. Postamenti su po uzdužnoj osi različito postavljeni i međusobno nešto razmaknuti, pa se, zahvaljujući perspektivi, stječe dojam jedne kretnje kojoj, međutim, vidimo samo neke dijelove. Taj vješto učinjeni optički trik, s jedne strane s obzirom na kut gledanja, a s druge pomalo asocirajući na strobosliku, a još više na kinogram kojem nedostaju neki dijelovi, suštinski je posve odgovoran činjenici prekida – kretnja je prekinuta.
Postoji još jedan bitan detalj u vezi lica – projekcija njegove polegnute polovice završava točno na liniji gdje se spajaju zid i pod. Dakle, druga polovica glave nalazi se ispod površine. On je istodobno u ovom prostoru i u onom koji ne vidimo nego samo naslućujemo. Da smo u pravu, da je slutnja točna potkrjepljuje i crnom bojom premazan dio poda koji odgovara veličini projekcije koja se sada zrcali na podu pa je, gledajući iz jedne perspektive, vidljiva cijela glava. Sastavljena, dakako, od dvije iste polovice. Bez obzira na to što se doima cijelom, ona i dalje ostaje u prekidu. No ako taj prekid simbolično odvaja onaj dio nas koji je vidljiv od onoga koji nije, odnosno suočava dio koji nam jest na raspolaganju s onim koji se odbija podvrći našoj kontroli, tada je projekcijom polovice zapravo portretirana cjelina.