Prekrivena lica povijesti

Pogled na islamske zemlje u zapadnim medijima i zapadnoj javnosti već dugo je opterećen mnoštvom stereotipa i predrasuda, iskrivljenja i banalnih generalizacija o vjerskom fanatizmu, političkom despotizmu, zatvorenosti, neprijateljstvu prema drugim religijama i zapadnoj demokraciji. I dok je većinu tih predodžbi – od onih o nečistoći ili promiskuitetu Orijenta do onih o vjerskoj netrpeljivosti prema kršćanstvu – u svakoj upućenijoj raspravi lako pobiti, neke tendencije u muslimanskim društvima nije moguće zanijekati. Jedna od njih je česta diskriminacija žena, što se na Zapadu navodi kao neobranjivi argument za tezu o “nazadnosti” islama, te potvrđuje kroz primjere poliginije, nošenja vela, nepostojanja prava glasa (na upravo održanim predsjedničkim izborima u Iranu žene su prvi put mogle glasati), oduzimanja djeteta rastavljenoj ženi... ili, drastičnije, kamenovanja za preljub, ubojstva aktivistica u Afganistanu i sl. Nažalost, sve navedeno je istinito; žene su u mnogim muslimanskim društvima obespravljene, isključene iz sfere političkoga i javnoga, vezane isključivo za dom i obitelj, te nerijetko prepuštene društveno ozakonjenom nasilju. Sve to, naravno, nema veze s islamom kao religijom niti se u Kuranu mogu naći potvrde za neravnopravnost i agresiju; prije je riječ o posljedicama tradicijom verificiranih zakona, načina prakticiranja vjere tijekom stoljeća i samovoljnih odluka pojedinih vladara.

No, arogantni, imperijalistički diskurs medija, znanosti i politike na Zapadu neosjetljiv je na stvarne razloge diskriminacije žena u muslimanskim zemljama. On ne uočava razliku između nasilnika i žrtava, despota i boraca za ljudska prava, vjerskih fanatika i modernista..., odnosno on razliku između tzv. naprednih i nazadnih sila u islamu utvrđuje prema trenutnim političko-ekonomskim interesima pojedinih država (tako se najprije pomaže Sadamu Huseinu kao reformatoru, a potom ga se svrgava kao tiranina). Ukratko, prevladavajući zapadni diskurs o Istoku ne uvažava kulturalnu kompleksnost i nehomogenost muslimanskih društava, kao i postojanje oporbenih/subverzivnih sila koje se bore za poštivanje ljudskih prava, za reformiranje odnosa između vjere i države, za modernizaciju koja nije nužno osmišljena prema receptu Zapada.

Zabranjena mjesta kulture

U toj borbi za prava žena u muslimanskom svijetu istaknuto mjesto zauzima Fatima Mernissi, čiju je knjigu Zaboravljene vladarice u svijetu islama objavio sarajevski buybook, u okviru svoje nove biblioteke buyFEMINAbook. Ta marokanska spisateljica, znanstvenica i aktivistica posvećena je istraživanju položaja žena u povijesti islama i arapskoj tradiciji, te reinterpretiranju pojmova demokracije i autokracije, ljudskih prava i despotizma, zapadnog dinamičnog razvoja/otvorenosti te orijentalne pasivnosti/zatvorenosti. Osim što problematizira pojmove važne za formiranje prevladavajućih diskursa o Istoku i Zapadu, Mernissi također prebiva u dva kulturna konteksta, s obzirom na to da je kao rođena Marokanka studirala u Parizu, da bi se vratila u domovinu gdje danas predaje na Univerzitetu u Rabatu. Uz to, većina njezinih knjiga izvorno je objavljena na engleskome i francuskome, a potom prevedena na arapski (primjerice Islam and Democracy, Fear of the Modern World; The Veil and the Male Elite, A Feminist Interpretation of Women Rights in Islam; Scheherezade Goes West).

U Zaboravljenim vladaricama u svijetu islama Fatima Mernissi je istražila skrivene stranice islamske povijesti i iznijela podatke nepoznate i ignorirane ne samo u široj javnosti nego i među historiografima islama, čime je, kako tvrdi, “rasvijetlila jednu od najfascinantnijih čistki u svjetskoj historiji”. Naime, u pozadini službene, velike povijesti, one važnih vladara, halifa, imama, dinastija i carstava, ona je otkrila i izvukla iz stoljetne prašine zaborava niz islamskih vladarica, niz važnih žena koje su se iz prostora privatnosti – doma, harema – uspjele popeti na političku pozornicu i postati akterice povijesnih zbivanja. Paradoksalno je da Mernissi po svoja otkrića nije otišla daleko niti je pronašla nepoznate dokumente, nego je zaronila u poznate izvore, tamo gdje su historiografi prije nje mnogo puta bili, ali su prešutjeli ili krivotvorili ono na što su naišli.

Nesporno je da su u islamskim društvima političko djelovanje i prostori javnosti rezervirani isključivo (a na zapadu i u kršćanstvu pretežno) za muškarce; no jednako je nesporno i da su u taj zabranjeni krug tijekom povijesti uspjele ući neke žene, i vladati ništa lošije, često i bolje nego muškarci. S obzirom na to da su se morale nametnuti u društvima gdje je politika isključivo muška domena i da im u tome vjerski predstavnici nisu davali legitimitet, svim je vladaricama koje Mernissi navodi zajednički izniman talent u političkom manevriranju, s kojim su se uspjele održati na vlasti. Tu njihovu iznimnost nije moguće točno definirati; ona se kristalizira u svakom slučaju, svakom životopisu ponaosob, ovisno o kojem je vremenu i prostoru riječ (primjerice, vladarice Jemena ili Turaka Memeluka imale su nešto lakši put, negoli one u Egiptu i sl.). Važno je istaknuti da Mernissi ne idealizira “ženski način” vladanja, ne uzdiže ga iznad političke prakse tadašnjeg vremena koja je kao normalna sredstva vladanja uključivala spletkarenja, izdaje i ubojstva.

Žene i narod – margina islama

 Polazeći od toga da ne postoje ženski oblici riječi imam i halifa, te da stoga nije moguće utvrditi vladavinu žene preko tih najviših islamskih titula, Mernissi kao kriterije uzima druga dva važna obilježja – kovanje novca s likom vladara i spominjanje njegova imena na hutbi (molitvi) petkom u džamiji, što je bio način na koji je u vremenima čestih prevrata narod znao tko njima vlada. Ako, dakle, nisu mogle biti imami i halife, žene su nosile titule kao što su sultana, malika, al-hurra, siit, hatuna... – a takvih je u ovoj knjizi Mernissi nabrojala petnaestak, kako Arapkinja, tako Turkinja, Indonežanki i drugih muslimanki, pa i kršćanki. Neke od tih žena vladale su samostalno, neke zajedno s muževima ili sinovima (kao Kajzuran koja je vlast dijelila najprije s mužem, a onda i dvojicom sinova); mnoge su bile aristokratskog porijekla, no fascinantni su nerijetki slučajevi vladavine bivših robinja, džarja, te njihove pobune u haremu, o čemu govori jedno poglavlje knjige. Svaka od ovih vladarica bila je vrlo umješna u vođenju politike: taktiziranju (primjerice, kako nakon smrti muža izbjeći nerede i učvrstiti vlast), nadigravanju protivnika (među kojima i neprijateljski raspoloženih halifa), vojnim pohodima (poput onih jemenske vladarice Arve), pa i korištenju “ženskog šarma” da se uzdignu do najomiljenije žene harema, a potom uključe u političko odlučivanje.

Osim što je ispisala dosad nepoznate životopise islamskih vladarica i iznijela mnoštvo dragocjenih povijesnih tumačenja, Mernissi u knjizi raspravlja i o nekim temeljnim pitanjima muslimanskih društava, kao što su odnos kolektivnog i individualnog, sakralnog i profanog, autokracije i jednakosti, elite i mase. Kroz položaj žena u islamskom svijetu, ali i brisanje vladarica iz službene povijesti zrcale se odstupanja od prvotne naravi islama sadržane u objavi Poslanika. Autorica stoga osobito naglašava razliku između islama kao božanske objave iznesene u Kuranu i islama kao političke prakse, između ranog perioda prvih halifa i kasnijih stoljeća, a razlike su vidljive već, primjerice, u tome što su u ranom periodu u džamijama žene mogle boraviti u središnjem prostoru, a narod nesmetano pristupati vladaru.

Nadalje, Mernissi upozorava da je mnogim odlukama halifata izgubljen ideal jednakosti kao “temeljni dio vjere” koji je propovijedao Muhamed zahtijevajući primjerice da se “iskorijeni arogancija plemenske aristokracije predislamske Arabije”. Narod se s vremenom počeo tretirati kao amma, neuka, nerazborita i opasna masa koja je najveća prijetnja vladaru, pa se on mora odvojiti, zaštiti od nje s pomoću elite i vojske. U instituciji podizanja vela između vladara i amme Mernissi vidi “tragediju halifata”, ključni događaj koji je “gurnuo halifat u despotizam”, i razlog zašto je danas u islamu teško prihvatiti ideje građanske demokracije i parlamentarizma kakve postoje na Zapadu. Žene i narod, vladarice i amma – zaključuje se u knjizi – odgurnuti su u islamu na društvenu marginu; i tek kada njihova priča bude ispripovijedana oblikovat će se stvarnija, kompleksnija slika povijesti muslimanskih zemalja, slika koja će uključivati i otpor, odbijanje, subverziju.

U ovom posljednjem opaža se važna razliku između historiografskog konteksta iz kojeg dolazi Fatima Mernissi i onoga koji poznaje novija zapadna znanost. Naime, tzv. mala povijest – povijest žena i marginalnih skupina, svakodnevice i običnih ljudi na zapadu je od vremena časopisa Annales i francuske nove povijesti postala dio oficijalnog diskursa. U muslimanskom svijetu, sudeći prema upozorenjima iz ove knjige, povijest se promatra i tumači isključivo kroz optiku vladara i fascinaciju (muškom) moći. To nipošto ne znači da je zapadna, mainstream historiografija nadmoćnija, nego samo da su u njoj neke povijesne priče nešto ranije ispripovijedane, da su neki sporedni likovi nešto ranije saslušani.

Nove perspektive, drugi glas znanosti

Nakon svega, koji su razlozi za čitanje Fatime Mernissi; što njezina knjiga nudi u kontekstu zapadnjački pokondirene kulture slabo zainteresirane za ovakve teme i ogrezle u carstvu predrasuda o Istoku i islamu. Prije svega, riječ je o knjizi koja mijenja našu perspektivu, izbacuje nas iz šina poznatih interpretacijskih smjerova, i vodi na putovanje s kojega ćemo se – čak i ako zaboravimo imena, datume i postaje na kojima smo boravili – zasigurno vratiti drukčiji, oprezniji u kvalificiranju Drugih i osjetljiviji na složenosti susjedne kulture i vjere. Ona pomiče uobičajena očišta o ženama u islamu na način na koji, primjerice, studija Amina Maaloufa Kršćanski barbari u Svetoj zemlji mijenja pogled na križarske ratove i prodor kršćana na istok, ili pak studije Edwarda Saida na predodžbe o Orijentu u zapadnoj književnosti i medijima. Bez obzira na to što spomenute knjige obrađuju različite teme na različit način i s nejednakim literarnim pretenzijama (Said i Maalouf ipak su stilski i pripovjedački umješniji od Mernissijeve), one pripadaju istoj imaginarnoj kataloškoj jedinici, istoj vrijednoj biblioteci u kojoj se podižu velovi s prekrivenih lica povijesti i ulazi u zabranjene zone kulture.