Nataša Govedić  

Prema pučevima i pučinama

Neću! – zainati Iteo, priđe jarbolu, podigne jedro, sjedne pored kormila, čvrsto zgrabi rudo, pa hrabro zaplovi u sivu neizvjesnost. Zakon strasti jači je od razbora. Naučio ga starac: živi samo onaj koji za nešto živi! Svatko vitla svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na svakom koraku, jednom se živi, pa neka je kako to srce želi! Tako Joža Horvat, u romanu Waitapu. Na uskoj pozornici kazališta Žar ptica, u tropskoj scenografiji gotovo plastično azurnih projekcija laguna i drvenih brodova Davora Antolića, pučina je tamo gdje seže zamaštani pogled. Mjesto povrh gledališta, kamo treptavo i pomalo uplašeno gleda mladi glumac Mateo Videk (Iteo), ali čije obrise točno razbire miran, gotovo destilirano pribran i „čistoidealističan“ Dražen Šivak (Ocean/Parana). To je ujedno i najmanje kontroliran moment predstave ili njezin zalog emancipacije gledateljskih mogućnosti zamišljanja alternativnih svjetova.

U predstavi sličnog karaktera za odraslu publiku, duhovito nazvanoj Logično mjesto za susret (autorskog tima u sastavu Nine Gojić i Morane Novosel), također se raspravlja o tome gdje je ta fatalno privlačna točka frontalnog sudara s "pustolovinom"? Odgovorimo citatom Wernera Herzoga, filmskog autora koji je ujedno poslužio i kao jedan od motivskih arhiva predstave Logično mjesto za susret. Herzog, u jednom od intervjua: Vrsta krajolika kojom se bavim u svojim filmovima postoji samo u našim snovima. Za mene istinski krajolik nije samo reprezentacija pustinje ili šume. Krajolik je unutarnje stanje uma, doslovce unutarnja zemlja: duša je ono što se nazire kroz krajolike mojih filmova. Sudeći po Herzogovu opusu, prilaz Nutrazemlji veoma je zahtjevan i nimalo romantičan. Mora smrdjeti na znoj, prirodne nepogode, iscrpljenost, napor, glad, pirjane insekte. Treba li taj Herzogov osjećaj za dramatičnu pasiju krajolika zahvatiti i dječju publiku? Ili, kako prikazati Horvatovu egzotičnu Oceaniju a da pri tom ne cenzuriramo privlačnost njezina "užasnog" bezmjerja? Kako da ne izdamo njezina iznenađenja i nepredvidljivosti? Mora li divljina izgledati kao turistička razglednica s Balija, bolje rečeno kao etnografska rekonstrukcija arhaičnog lokalnog naselja za razgledavanje? Treba li djeci bar malo dokumentarniji uvid u muku pustolovstva pred vratima? Ili su nam draže stereotipno ljupke uvale s nasnimljenom ritimičkom glazbom u pozadini? Kako uopće dostojno obraditi temu izazova, prekoračenja mjera i granica (stalne Horvatove i Herzogove opsesije), hamartije radikalnog rizika?

Melodrama Dramaturginja Zinka Kiseljak odlučila je Waitapu uokviriti vjerno literarnom predlošku: kao ljubavnu priču o mladiću koji za svoju istraživačku smjelost prvo dobiva niz prijekora, ali na kraju (tek nakon što se posve prikloni autoritetu lokalnog autsajdera, u slobodno vrijeme boga) osvaja nadasve stereotipnu socijalnu nagradu – čarobnu djevu, s kojom ostaje sretno živjeti, zauvijek izmiren s omeđenošću dotad nesagledive pučine. Unatoč konzervativnosti i banalnoj predvidljivosti finala priče, prema kojoj dolazak do ljubavnog trofeja ukida sav žar rizikoljublja, u pitanju je jedan od rijetkih domaćih romana za djecu koji barem jednim dijelom svog sadržaja vrednuje nekonvencionalnost unutarnjeg zova, potičući mališane da prijeđu waitapu ili granicu dozvoljenog, zamislivog, mogućeg. Druga je stvar što poduzeta inicijativa ipak mora ostati u službi stvaranja alternativnog, ali po svemu "sigurnog" obiteljskog gnijezda, zbog čega se tek otkriveni nepoznati svijet za tili čas preobrće u onaj i predoveć poznati, popraćen svadbenom koračnicom. Zašto se ne usuđujemo poželjeti da Iteo ne bude tako poslušno kućevan, tako lako pripitomiv protagonist, tako korektan izviđač? Zašto kazališna adaptacija ne razvija njegove kontinuirano vjerolomne ambicije? Zašto je u verziji kazališta Žar ptica i redateljice Saše Broz sve tako uredno pospremljeno, kao da je avantura malo kompliciraniji ritual prosidbe? Opet bih citirala Herzoga: Čudne se koincidencije uvijek zbivaju kad ti je um otvoren, dok predvidljivi zaplet ostaje instrumentom kukavica koje ne vjeruju vlastitoj mašti, umjesto toga robujući matricama... Ako svoj rad planiraš prvenstveno na estetici, nikad nisi daleko od kiča. Pojedine rečenice predstave Waitapu, posebno one koje izgovara Dražen Šivak, još uvijek zovu na pobunu, pa i na svojevrsnu uzbunu protiv svakog dogmatizma, ali uprizorenje u cjelini preteže prema dopadljivosti koja djecu u gledalištu sigurno ne sučeljava ni sa kakvom novom, kamoli uznemiravajućom konfiguracijom mašte. Dapače, fantastika je ovdje shvaćena kao shematizirani bijeg od jednako shematizirane svakodnevice. Lijepa djeva (Amanda Prenkaj) ima raskošnu haljinu, koja se lako može složiti iz školjke ili u školjku (kostimografija: Sandra Dekanić), ali nema nijedan atribut koji već ne poznajemo iz najotrcanijih holivudskih melodrama. Pozvat ću za svjedoka majstoricu fantastike, Ursulu Le Guin: Jedan od razloga zašto su mnogi SF filmovi tako bijedni je u tome što je u njima mašta faktički realizirana i dizajnirana. Svaki pojedini vizualni objekt dizajniran je tako da bude u skladu s drugim vizualnim objektima. Dodajte tome i preveliku doslovnost prenošenja priče i dobit ćete čisti užas. Samo se u pisanju možete izvući s ubojstvom. U pisanju se bavite time da nešto sugerirate. Fantastika je umjetnost sugestije. Stvar je u tome da ne kažete puno, ali ljudi misle da ste puno rekli jer su oni radili na zamišljanju onoga što se nagovijestili. Voljela bih da kazalište za djecu dopusti mogućnost pedagogije nagoviještanja i dopisivanja predloška, u kojima je mnogo značajnije otvoriti prostor dječjim pitanjima i unutarnjim slikama, nego se poslužiti postojećim klišejima. Waitapu ne sadrži ono što mu nalaže već i samo ime Horvatova romana: strast za praznom pozornicom, za još neotkrivenim lokacijama.

Uzvišena izolacija Tema duboke potrebe stvaranja i otkrivanja netaknutog mjesta, kao i "dobrovoljne izolacije" kao pristupa divljini, okuplja autorsku ekipu predstave Logično mjesto za susret dramaturginje Nine Gojić i redateljice Morane Novosel. Njihov su predložak dokumentarni filmovi Wernera Herzoga, sučeljeni s posve osobnim ispovijedima glumaca. Rezultat je predstava koju bih svakako voljela pogledati još nekoliko puta, toliko su slojeviti njezini pristupi temi "tajnog mjesta" koje još nije oskrvnuto nikakvim civilizacijskim zagađenjem. Postoji li zbilja takva lokacija izvan nas – ili je ponovno moguća obrnutim putem, okretanjem prema nutrini? Zašto se u svakodnevnim uvjetima ne možemo sresti ni sa samima sobom, niti s običnim paukom na zidu gradske sobe kao prirodnim sugovornikom? Zašto je tolikom broju istraživača potrebno otići na mjesto namjernog nesnalaženja da shvatimo i što uistinu želimo i koliko uistinu supripadamo mjestima za koja ne postoje nikakvi nacionalni ni etnički ?

Izvanredno posvećena, međusobno povjerljiva i uigrana glumačka ekipa – Matija Čigir, Karla Brbić, Sven Jakir i Marina Redžepović – izlazi na pozornicu Teatra &TD ispunjenu samo panjevima i publikom posjednutom na mirisave izdanke posječene šume. Glumci se kreću s upaljenim baterijama u ruci, tapkajući po zajedničkom mraku i simulirajući ulazak u pećinu koju ni ljudska ni životinjska noga navodno nisu dotakle u proteklih trideset tisuća godina. Tako je naš susret s njihovim unezvjernim pogledima prvenstveno prepušten nadopisivanju, iščekivanju, samim time i istraživanju paralelnom tematskoj jezgri izvedbe. Facete divljine i rizičnih putovanja prema vlastitim žudnjama smjenjuju se s pripovijedanjem o domaćim vrtovima (koji mogu biti daleko egzotičniji od Antarktike i Nepala), odustajanjima od avijatičarskih karijera, Herzogovim mizantropskim, ali istodobno i veličanstveno pronicljivim monolozima na temu ljudske usamljenosti.

Status „osobnog dokumenta“ Pa iako se predstava vrlo snažno oslanja na glasovnost izvedbe, na osluškivanja i dozivanja, na imenovanje neshvatljivo surove prirode, na gotovo grozničavu potrebu obraćanja životinjama i razvijanja s njima novih vrsta odnosa (pri čemu je ishod kontakta gubitak ljudskog života), kao i na dramsku tečnost gole pripovjedačke vještine, nipošto nije riječ samo o narativnom ili akustičkom materijalu. Naprotiv, izbjegavanje slikovne eksplicitnosti dopušta tekstu evokaciju različitih topografija čiju je zonu moguće odrediti i kao „izmaknuto mjesto“ (nije li to ujedno i sinonim kazališta?), čije naslućivanje stvara daleko prisniji užitak od bilo kakve fotografske dokumentacije putovanja. U tom smislu u predstavi postoji i ozbiljno kazališno dijalogiziranje s Herzogovim osobnim stilom mišljenja i stvaranja filma kao "ekstatične poruke", uvijek u jakom stilističkom odmaku od bilo kakvog bilježenja fakticiteta, sklonog svim mogućima tehnikama usporavanja (slika) i ubrzavanja ili ukidanja (govora). Drugačije rečeno, mogli bismo reći da predstava istražuje ogromnu teatralnost Herzogova filmskog opusa, ujedno ga tretirajući kao građu vlastitog, necitiranog i metaforički transponiranog "zajedničkog" jezika autora predstave i sudionika Herzogove kinematografije. Ono što predstava namjerno preskače u Herzogovoj filmografiji je kult heroja, u korist zagovaranja neke druge vrste izdržljivosti i apartnosti protagonista. Negdje u pozadini sluti se i svjedočanstvo Henryja Davida Thoreaua, za koga je odlazak u divljinu bio jedini način života punim intenzitetom, mimo "tihog očaja" lažne sigurnosti pitomog svijeta. Svaka pojedina glumačka izvedba u tom smislu nudi drugačiju vrstu povišene ranjivosti ispovijedanja, vraćajući teatru lokaciju intimnog obraćanja. Stoga je Logično mjesto za susret ujedno i apel za sve vrste nesmirivih, nezavršivih potraga, posebno onih koje traže da se u njih uloži najosobnija manija. Možda najvažniji aspekt predstave, međutim, ima veze s Herzogovim filmom Zemlja tišine i tame, posvećenom slijepoj i gluhoj Fini Straunbiger. Ondje protagonistica kaže: "Kad pustiš moju ruku, postajemo udaljeni jedan od drugoga tisućama milja". Ponekad se čini da je čitav Herzog zaokupljen samo tom opsesivnom žudnjom izravnog, imerzijskog fizičkog kontakta s prirodom i društvom, sve ostalo smatrajući lažnim i nedovoljno snažnim. Začudo, isto je držanje za ruke moguće postići sasvim drugačijim stilističkim postupkom, u sasvim drugom mediju, zahvaljujući kazališnoj konstelaciji u kojoj čitava autorska i glumačka ekipa međusobno ne ispušta ruke. Ne mislim doslovno. Držanje za ruke je način međusobnog glumačkog slušanja, kao i stupnja povjerljivosti kojom se glumci obraćaju publici. Ono nam ujedno omogućuje i neke nove definicije osobnog dokumenta, koji zbilja jedva da ima ikakvu težinu ako nije herzogovski i horvatovski – bezmjerno – vlastit.