Premda se na prvi pogled može činiti da su Arapsko proljeće i Occupy pokret nestali ili kooptirani, s pokretima 2011. došlo je do promjene političke paradigme
Dvije godine nakon ”godine opasnog sanjanja” (2011.) nužno je postaviti određena pitanja: što se dogodilo nakon Arapskog proljeća? Što nakon Occupyja i različitih prosvjednih pokreta: od zagrebačkih plenuma i uličnih prosvjeda preko španjolskih indignadosa do slovenskih ustanika? Odgovor na prvu može zvučati pesimistično: Arapsko proljeće donijelo nam je ojačano Muslimansko bratstvo povezano sa starim nomenklaturama i katarskim kapitalom, a u Tunisu je poslije revolucije jasmina došlo do radikalizacije islamista i ubojstva istinskog revolucionara Chokrija Belaida. Nakon pokreta Occupy ponovno imamo Obamu koji se ne usuđuje izmijeniti postojeći financijski sustav, zaustaviti bespilotne bombardere ili zatvoriti Guantanamo. I konačno: u Hrvatskoj je nakon masovnih prosvjeda 2011. na mjesto konzervativne stranke na vlast zasjela socijaldemokratska stranka koja je još odlučnije nastavila s implementacijom neoliberalne ekonomske politike. Opisano stanje lako možemo podvesti pod poznati aforizam Guiseppea Tomasija di Lampeduse: ”Sve se mora mijenjati kako bi sve ostalo isto“. No je li doista tako?
Sablasti nedavnih prosvjeda i dalje kruže svijetom i neće tek tako nestati. Nova su pitanja postavljena: što je zapravo nedemokratsko u sustavima koji se nazivaju demokratskim i na koji se način gradi istinska demokracija? Jesu li demokracija i kapitalizam prirodno povezani? Je li demokracija nedokučiva ili ipak ostvariva utopija? I, u konačnici, je li utopijska inspiracija preduvjet emancipacijskim borbama? Ova pitanja u ovom trenutku odjekuju na svim stranama svijeta. U središtu je svih tih pobuna, od onih u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, u New Yorku, Frankfurtu, Madridu, Londonu, ali i u Ateni, Bukureštu, Ljubljani, Sofiji i Zagrebu, želja za istinskom demokracijom koju su prividno usisale vladajuće elite bez većih posljedica za uspostavljene odnose moći. Ozbiljna rasprava o političkim i utopijskim potencijalima demokracije potrebna je više nego ikad prije i zbog toga je na Subversive Festival pozvano preko 300 sudionika – govornika i političkih i društvenih aktera sa svih strana svijeta, od balkanskih državica preko uznemirenih članica Europske unije do Kube i Bolivije.
Zagreb se opet pokazao kao gotovo savršeno mjesto za ovakvo okupljanje zbog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013., kao druge postjugoslavenske države koja je ostvarila članstvo u EU-u. Taj će događaj biti od velikog značaja za ostatak Balkana. Granice Europske unije pomiču se prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, što će imati velike posljedice za regionalnu ekonomsku, društvenu i političku dinamiku. Sve to događa se uslijed teškog ekonomskog i političkog stanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji, a ulazak Hrvatske u EU koincidira s najdubljom krizom u povijesti unije. Ova zajednica država koja se, kako se pokazuje, upravo radikalno redefinira, razdijeljena je unutar sebe na zemlje jezgre okružene unutarnjom i vanjskom periferijom ili, točnije, zemljama “Zapadnog Balkana“ – kako EU voli nazivati svoj balkanski geto. Pristupanje je Hrvatske stoga događaj koji tehnički i simbolički označava ono što nazivamo “proširenjem postdemokratske Europe“: teritorijalno – prema drugim balkanskim državama, i strukturalno – redefiniranje u smjeru budžetske i menadžerske unije s više razina podređenosti i sumnjivog (ako i ikakvog) demokratskog legitimiteta.
Subversive Forum održat će se samo mjesec dana prije službenog pristupa Hrvatske Europskoj uniji. Upravo zbog toga otvaramo široku raspravu o funkcioniranju Europske unije u budućnosti te o njezinim alternativama (uključujući i one iz Latinske Amerike), o budućnosti Balkana i progresivnih snaga u borbi protiv fragmentacije, ekonomske devastacije, koruptivnih institucija predstavničke demokracije, ali i rasta nacionalizma i ekstremizma. Nadolezeći ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja jasan kontekst nužnog okupljanja balkanskih progresivnih snaga kao i neodloživog stvaranja suradnje sa zajedničkom vizijom Balkana koji je izgrađen na čvrstim demokratskim temeljima, socijalnoj jednakosti i međunarodnoj solidarnosti. Forum je također i prilika za intenzivnije uključivanje tih pokreta u šire europske i globalne borbe.
Ako vam sve ovo zvuči preutopijski, onda zaobiđite Subversive Festival i bavite se svojim poslom, kako vam i inače govore. Ako pak vjerujete, kao što mi vjerujemo, da je utopija, kako je nazivaju oni kojima status quo ide u prilog, moguća i potrebna, onda se pridružite ovom maršu prema “ostvarivim utopijama“ demokracije tijekom kojeg nećemo samo pitati nego, kao i mnogi drugim diljem svijeta, postavljati pitanja marširajući. “Karta svijeta na kojoj nema Utopije nije vrijedna ni da se pogleda.“