Nacionalnom kazalištu nije primarna funkcija biti festivalskom pozornicom, nego stvaranje repertoara koji će nositi ansambl toga kazališta
Uz premijernu izvedbu opere Mimi – prizori iz boemskoga života Frédérica Verrièresa, održanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 7. siječnja 2015.
“Suradnja s europskim kazalištima”, “otvaranje suvremenosti” i “izlazak na europsko tržište” su (ne nužno doslovno, ali parafrazirano svakako) ključne krilatice intendanture Dubravke Vrgoč u zagrebačkom HNK-u. Kako to izgleda, zorno je pokazala prva ovogodišnja operna premijera u središnjoj “nacionalnoj” kazališnoj kući – Mimi, najnovije glazbeno-scensko djelo belgijskoga skladatelja Frédérica Verrièresa.
Prve dvije krilatice su ostvarene – predstava je nastala u koprodukciji s nekolicinom francuskih ustanova i neupitno jest suvremena, barem u smislu godine nastanka djela i njegove produkcije. Ipak, nameću se dva ključna pitanja, važnija i od koprodukcije i suvremenosti: čime je zagrebački HNK pridonio toj produkciji i čime je ona pridonijela zagrebačkome HNK-u.
Sasvim pristojno
No, prije odgovaranja na ta (primarno retorička) pitanja, nekoliko riječi o predstavi sâmoj. Riječ je o tipičnoj (i ne više osobito “suvremenoj”) posmodernističkoj kolažnoj (de/re)konstrukciji odabranoga “klasičnog” predloška (u ovom slučaju Puccinijevih Boema). Skladatelj i njegov libretist Bastien Gallet pritom prate i “reinterpretiraju” dramaturšku okosnicu predloška, bilo da ga “slijede”, bilo da se od njega “odmiču”. Ukratko, riječ je o sasvim pristojnom (ali ne i osobito “inovativnom”) djelcu.
Takva je bila i izvedba, koju je glazbeno nosilo šestero jednako pristojnih (i ništa više od toga) gostujućih francuskih pjevača, koje je pratilo desetero glazbenika HNK-ova orkestra pod ravnanjem gosta (pogađate, sasvim pristojnog) Jeana Deroyera. Režija Guillaumea Vincenta bila je na sličnoj liniji, iako je bilo očito da je izvorno rađena za bitno manju pozornicu pariškoga Théâtre des Bouffes du Nord, pa su se izvođači po zagrebačkoj pozornici morali malo više natrčkarati nego po pariškoj. Srećom, mladi su, pa im dobro dođe za održavanje kondicije.
Čemu?
Ukratko, riječ je o predstavi koja sigurno ne bi prošla ni nezapaženo ni nepozdravljeno da je izvedena na, recimo, Muzičkom biennalu Zagreb (manifestaciji čiji priređivači najavljuju da će je ove godine, citiramo, “uvesti u 21. stoljeće”), pogotovo ako bi to bilo na nekoj manjoj pozornici (recimo u ZKM-u ili Teatru &TD). No, nacionalnom kazalištu nije primarna funkcija biti festivalskom pozornicom, nego stvaranje repertoara koji će nositi ansambl toga kazališta. Ova produkcija tom opisu ne odgovara – niti je riječ o predstavi koja ima potencijala postati repertoarnom, niti je nosi domaći ansambl. Navodno će pjevačke uloge (ali tek sljedeće sezone!) preuzeti domaći pjevači, no zasad je HNK-ov doprinos bio samo u obliku desetero orkestralnih glazbenika – koji su prvi pokus s dirigentom imali tek pet (5!) dana prije premijere. (I, što treba istaknuti, u takvim su okolnostima odradili odličan posao!)
Vratimo li se, dakle, pitanjima s početka, možemo reći da ova Mimi nije ničim bitnim pridonijela HNK-u. A HNK toj produkciji nije bitnije pridonio onime čega ima (većim brojem umjetnika iz svoga ansambla), nego onime čega nema – novcem. Informacije iz različitih izvora variraju, ali navodno je ova produkcija koštala HNK sedmeroznamenskasti kunski iznos. A za taj novac (pa i manji) moglo se vlastitim snagama postaviti neku puno (i repertoarno i umjetnički) veću i bitniju predstavu. Primjerice, Straussova Kavalira s ružom. Koji je iz programa uklonjen zbog – o ironije! – financijskih razloga.