18.11.2004.

Ana Peraica  

Prepuknuće žanra po donjoj polici

Oxygen 4 je priča o astronautu Luki Vitlovu (Vili Matula) koji se za vrijeme zajedničkoga godišnjeg odmora sa svojom djevojkom Sofie van der Velde (Barbara de Groot) i kolegom astronautom Akirom Yamaguchijem (Atsushi Ogata) suočava s posljedicama nedavnog svemirskog leta. Doktorica astronautičke medicine Rita Rosenstein (Natasa Lušetić) stiže iz Europskog centra za svemirska istraživanja na Velebit kako bi u posljednji trenutak pokušala spasiti astronaute od neobjašnjive i neizlječive bolesti koju su dobili za vrijeme boravka na svemirskoj stanici. Film je priča o ljubavi i smrti unutar čije se jednostavne naracije i dramaturške cjeline isprepliću i presijecaju najrazličitiji žanrovi. Tako prvi dio predstavlja konceptualizirani cross-over znanstvene fantastike i TV sapunice, koji se pak nadalje miješa s melodramom, elementima socijalne fantastike i ljubavnog filma. Svi ti elementi dramaturški se pretvaraju u strukturalistički film čiji unutarnji ustroj omogućuje rastvaranje zatvorene cjeline na njezine sastavne dijelove, njezinu dekonstrukciju i daljnju medijsku manipulaciju.

Dan Oki (Slobodan Jokić) rođen je 1965. u Zadru. Studirao je film i video na De Vrije Academie u Haagu u klasi Frans Zwartjesa, a poslijediplomski studij završio je na Hogeschool voor de Kunsten u Arnhemu. Od 1997. do 1998. pohađa poslijediplomski studij filmske režije i pisanja scenarija na Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Dobitnik je Grand Prixa Videoex, Zürich, Švicarska, 2000. te Specijalne nagrade žirija za nove medije na Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu 1999. Dan Oki je docent na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu gdje predaje kompjutorsku i video umjetnost. Živi u Amsterdamu i Splitu. Od 1994. do danas višestruko sudjeluje u povezivanju nizozemske i hrvatske kulturne i umjetničke scene.

Smeće koje volimo uvijek ima posebno mjesto. Amsterdamska videoteka Kult – the worlds’t best and worst trash movies, razlog je za ostati u tome gradu i kada kiše neprestano padaju deset mjeseci, i kada nacionalna politika pritišće sve strance, i kada se više ne može pojesti nijedan krumpir. Filmove jednostavno treba vidjeti. Asortiman gornjega kata uske videoteke sortiran je po geografskim podrijetlima režisera, ponegdje i kultnih glumaca, i sadrži “uglavnom sve” što treba spasti pod vidljivo ispisani nazivnik. Fellini, Greenaway… Donji kat je medijski kuriozitet – trash movies!

Jeste li ikad sustavno gledali trash movies? Tinto Brasso, Betty Page, biker’s movies, LSD movies, weird cartoons, snuff movies, Jodorowsky… Nakon nekog vremena ne možete više odgledati “normalan” film, jer svi postanu predvidljivi. Od trasha se to dakako i očekuje, ali od ostalih filmova baš i ne.

Po čemu, zapravo, prepoznajemo takvu vrstu filma, osim po evidentnom low budgetu? Erotika postaje erotomanija, road movie postaje dokumentarni film o cesti, LSD movie se jednostavno ne da gledati bez..., akcijski film postaje torture movie. Prekoračenje žanra, banalizacija, ekstremizacija do puknuća. Film prestaje biti onim što je bio.

Jedina stvar koje uistinu na ovim policama nema jest – SF movie. Vjerojatno jer – prekoračenje SF-a može biti samo ludilo, a u to je teško povjerovati nekome tko u svijet nije iniciran. Prekoračenje SF-a, koji uvijek polazi od poznavanja prethodnih i zadanih uvjeta, odakle gotovo matematičkim proračunima mogućnosti slijedi priča kao dokaz, postaje – raspad objašnjenja. “Zato jer”, ili stroga implikacija, logika osnova SF-a, prelazi u fuzzy sistem, ili postmodernije: de/con/fuzzy. Ona postaje dijelom one vrste koja nije ni bajka niti je distopija, kao što je, recimo slučaj s Carrollovom Alisom u Zemlji čuda, koja je ni smisao – ni besmisao¹. To je nad-realizam, surogat smisla.

Gotovina nije na zemlji

Dan Okijev film Oxygen 4 (Kisik 4) jest nekakav SF (pretpostavljam, dakako). On daje viziju onoga čega nema, priču o hrvatskom astronautu. No, dakako – u tome smislu, svi filmovi koji nisu dokumentarni bili bi SF. Ipak, tematski – raport o putu u svemir, i pojava fikcije svemirskih bolesti jest barem meta-SF. Drukčije to možemo zvati i izmišljotinom koja ne izgleda nenormalno, odnosno – nije nemoguća, a odnosi se na vrijeme koje nije sada ili scenarij koji nije tu. Vrijeme je tri godine nakon 2007., dakle, puna prva dekada novoga tisućljeća... Ipak, film uopće ne izgleda kao SF. On žanrovski erodira, iz SF-a u kvazi-dokumentarac, u melodramu, u pustolovni road movie (naravno, ako kozje staze također smatramo cestama)... Film ne odaje znakove svoje “prirode” u umjetnim konstrukcijama interijera ili digitalnim “izljevima” svemirskih eksterijera. To je suspendirani SF, koji flertujući s kvazi-dokumentarcem i “izvještajem o” niječe upravo ono torpediranje koje u ovome žanru tražimo. Svaki put kada nas priča ponese, intervju kida, melodrama potisne, i sve se izbriše isponova na nekom kamenjaru.

Štoviše, u samome dokumentarnome filmu junak ne umre, dok junak filma vlastite priče, ilustracije, njena dokaza, umre. On, dakle, kao i pravi pripovjedač, umre u vlastitoj priči². On nastane u osobnome nestanku (jer priča je ispričana tek nakon vlastite smrti, dokument tvoren po završetku naracije). Ali, mi ga vidimo…. Stoga – priča ovisi o gledatelju, ili možda – film nije film nego tek predložak filma. Kojeg filma?

Godine, dakle, Gospodnje 2010., pa da – vrlo značajna godina. To će biti veliki trenutak za milenijarizam (Bey) za zakašnjele narode. Baš u trenutku kada Hrvatska ulazi u Uniju, pretpostavimo… hrvatski astronaut se vraća iz svemira.

Astronaut šeće po Velebitu gdje preživi nešto duže nego Japanske, Belgijske i Francuske kolege... I to upravo poradi Velebita. “A dakuće neg u našu prirodu, pa ko ima vaku ka mi? Spasle ga vile Velebitske”; imamo i turističku kampanju.

I dok po dokumentu on tvrdi da je tu, dok nije tu, jer je već umro, on zapravo jest tu, jer ga mi vidimo! I njega po Velebitu isto ganja na neviđeno jedna zajapurena teta, i neka zajednica, jer mu ima nešto kazati, nešto pričati, a on bježi i skriva se…

Hm? Hm, hm!!! Povlačim se, s onim istim objašnjenjem… priča ovisi o gledatelju.

EU-HARISTIJA

No, je li za film bitnije to što onaj koji nije umro jest umro u svojoj priči – ili je taj model, ta matrica, bitna za shvaćanje prirode druge nemogućnosti – hrvatskoga astronauta? Ako, logički, jest, onda – to što je on umro ne umrijevši ili zaživio u vlastitoj smrti, tada je mogućnost da se i dogodi Hrvatski astronaut paradoks iste naravi. Ako se i dogodi, on neće, dakako, biti hrvatski. Biti će zemaljski, ili preciznije – bit će iz EU-a. Da… upravo te godine 2010… one godine if so – počinje Odiseja.

Nije zanemarivo to što su Rusi u istraživanje svemira, prema nekim autorima – krenuli potaknuti pisanjima Fedorova. On je vjerovao da bi Sudnji dan mogao dovesti do redundancije – ako ustanu svi mrtvi, i predložio osvajanje svemira. Prema istim piscima, Ameri nisu krenuli baš radi nafte, ali jesu s konkretnim eksploatacijskim upitima. A zašto bismo krenuli mi? I odnosi li se pitanje sada na EU ili svemir? Ovisi, uvijek ovisi o čitatelju…

I dakako, priča izgleda sasvim drukčije ako se odgleda iz i izvan EU-a, pa dakako – i iz svemira. U priči o hrvatskom astronautu kojega ubija neka boleština, neki bi Amerikanci neupućeni i u vlastitu politiku spremno zamislili kako se to zapravo može dogoditi, i kupili još pokoju gas maskicu. Space sars ili antraks? E sad, nama bajkica, Amerima horror, Nizozemcima možda čak i romantična priča o ljubavi na Velebitu, turistički katalog. Svatko vjeruje u svoj SF. U svoje objašnjenje…

I ako se i dogodi nekakva nuklearna kataklizma u blatnjavome selu u Kini – oni će i dalje vjerovati da je to neki strašan bog gljivaste naravi. Spomenuvši lokalne mitove i znanosti, neki je dan objavljena vijest u uglednome političkom magazinu, s njom se dadu usporediti. Članak obavještava kako je analizom DNK otkriveno kako Hrvati nisu Slaveni, nego su bliži Nijemcima, te spadaju u protonarode. I štoviše, Hercegovci taj uzorak gena nose u 70 posto ispitanika. Kakve to veze ima s Deutche Telekomom? Kakve to veze ima s Mercedesom i gastarbeitom? I, uostalom, s primatima?

Na to nam mogu odgovoriti teorije konspiracije. No, na pitanje što se dogodilo hrvatskome astronautu ne može nitko. U pokušaju pričanja hipotetičke realnosti, scenarij pada. Ipak, činjenica jest – nije mu se dogodilo ništa strašnije od nekih skandaloznih lokalnih slučajeva, transfuzije, zatvaranja opreme u trbušnu šupljinu. On je barem bio u svemiru, a većina Hrvata ne može ni u Trst. Uostalom, on je bio i na Velebitu... I ima priličan godišnji odmor, i ne spominje kredite i ima lijepu tetu. I nećemo mu valjda sagraditi spomenik – jer spomenik fikciji budućnosti jest isključivo ideologija, no mi još samo ne znamo je li lijeva ili desna (što možda ovisi i o tome vjerujemo li da su Rusi išli pomoći Kristu, ili ne).

SF genre poslovično je kritički žanr, eskapizam zasnovan na kritici realnosti, primjerice totalitarnih, kontrolnih, no uglavnom tehničkih ili znanstvenih utopija ili prijedloga. On radi upravo na nategnuću scenarija na what if: Uistinu, what if hrvatski astronaut donese neku čudnu bolest iz svemira? What if se on druži sa strancima i izgube se u šumi? Sve ovisi o tome čega se vi zapravo sami bojite. Astronauta? Virusa? A, možda čak i vile Velebita?

Paranoički cirkular

What if je premisa… I uopće nije bitno što se s njim na kraju uistinu i dogodilo. Ma ko ga... I da jest, boli nas briga i to je najzdravije za nas. Naime, iz tog stroja nemoguće je izaći. Jer, da bi postojao SF, prema zakonu žanra – mora postojati konzistencija opisa svijeta + barem jedna premisa shifta u odnosu na realnost, s pomoću koje ćemo lako povjerovati u priču. Mora postojati, dakako, konspirativna teorija koja ne zvuči kao ludilo. A da bi postojala ta teorija, mora postojati dovoljan broj evidentnih i dostupnih statističkih podataka koji su demonstrativno interpretirani. To ne znači da iza urote nužno stoji znanost, nego znanstvena interpretacija. Jer, iako su, tvrde analitičari, ljudi spremniji vjerovati kako su one konspirativne teorije koje zvuče vjerojatnije, u obradi samih podataka uvidjelo se kako su upravo one suprotne vjerojatnije. Što bi se reklo: što pametnije, to nemogućije. I zaključak u takvome redu bio bi – vjerojatnost nije vjerodostojna?

To bi izgledalo otprilike ovako: mi u EU ulazimo: jer nam je nestalo budžeta, jer nam treba veće tržište, jer njima treba veće tržište, jer nam treba space program? Ili zato što je predsjedniku Kraljevine Nizozemske, koja predsjedava EU-om, prezime Balkanende? Pa, naravno, radi space programa! Ostale konspiracije dio su realiteta – pridržavanja realnosti, dio su fictiona koji treba opravdati nešto drugo…

Činjenica da ste paranoidni ne znači da vas netko uhodi. Ipak, činjenica da vas netko uhodi vas ne mora uopće uzbuđivati, pa pogledajte Big Brother Show. Što znači – nije nemoguće da nema hrvatskoga astronauta, već sada. Ali, to nije vaš problem!

Kritika realnosti, nije li to bilo ono što smo tražili? Budimo cinici, vježbajmo, kao što Oki kaže SSF (social science fiction). Budimo realni! – kao što kažu protagonisti većine naših fikcija!

ŠTOGORE JOŠGORE!

Izvježbajmo svoje mjesto gledatelja. Ako ste gledatelj u Amsterdamu, najmanje tri lika će vam biti iznimno poznata s otvaranja izložbi, najčešća lica… umjetnici. Ako ste gledatelj u Hrvatskoj o tome nećete imati pojma, ali ćete biti upućeni na starring phenomena dvoje nacionalnih glumaca. I amsterdamski umjetnici bit će vam nepoznati. No, i u Amsterdamu će vam neki hrvatski glumci biti nepoznati. Mogli bi vam se učiniti i čudnima.

Mislite da ne? Ne… prošle godine sam upoznala najpoznatiju tajlandsku glumicu karate filmova. Meni je to bilo smiješno… No, ako niste ni amsterdameri, ni dio još malobrojnije hrvatske filmske i teatarske publike – nećete se nasmijati. Radije će vam biti sasvim nejasno – tko tu jest glumac, i tko nije. I, uostalom, jedni će drugima biti fikcija. I odlučit ćete da taj film apsolutno nema smisla…, ali da je to vjerojatno – umjetnost, jer ona zadržava prava na sav besmisao. Zašto? Pa naravno – jer je umjetnost. A što je umjetnost?

KIKIRIKI, KOKICE...

Kultna knjiga teorije umjetnosti devedesetih De Duveova Kant After Duchamp započinje upravo s tim space program argumentom – samo ovdje jedan Marsovac hoće znati što je to umjetnost – i kroz pola knjige saznajemo: ne ide ga³. Ne ide ga nimalo!

Naime, white cube je kockica ideološkoga besmisla, a black cube pak smisla, nametnutoga smisla⁴. Razlog? High culture ima vremena za takve stvari, a popularna kultura traži ‘em naraciju, ‘em dramu, ‘em jasne likove, ‘em realistične kulise, ‘em Dolby surround, ‘em udobne stolice, ‘em kokice… I to sve skupa daje smisao – u kino se ide na prvi čvenk da bi se pobjeglo od kiše, da bi se skrilo, a ponekad i radi filma. U galerije, sa sasvim drugim razlozima; jedan od prvih je upravo umjetnost, a drugi da bi se bilo viđeno, na bijelome svijetlu, a ne skrilo u mraku. To je taj smisao besmisla… o kojem priča i O’Dohertijeva teorija.

Povežimo niti kunsthistoričarske teorije o bijeloj kockici s onom kulturalnih studija koja koristi, pa i tu teoriju, za kritiku elitizma iste. I dok su white cube napuštali umjetnici sami, kino-dvorane napušta publika, razvojem home-video tehnologija. To što je video ušao u umjetnost ne znači da je riječ o istome fenomenu. Nema kokica i nema udobnih sjedala niti dovikivanja! I, uostalom, nitko vas ne vidi.

Video art uistinu jest, tehnološki, od malih ekrančića prešao na mega projekcije, odigrao kino dvorane i ušao među televizijske programe. Hodajući Documentom XI poželite da ste ostali kući i zippali kanale National Geographica, Discovery Channela i CNN-a, jer su iste priče producirane kvalitetnije i ne morate tumarati golemim halama. No video art nije popularna kultura, čak ni kad ga stavite u kino dvoranu. On ne daje smisao…

Dokumentarci pune kino dvorane, na kraju kulture kina⁵. Reality show je na vrhuncu svugdje, pa i na lokalnoj televiziji. Nekome bi teoretičaru moglo pasti na pamet da mi zapravo, onda, živimo fikcije? Ne toliko daleko… istina je, projekti poput umjetničkih radova u Star Cityju  doživljavaju se kao ispadi iz suvremene socialy aware and critically orientated umjetnosti, čisti eskapizmi. Vratimo li se nazad na konspiraciju – nije li smiješno da se polu-dokumentaran film o hrvatskome astronautu snimi upravo u zemlji koja ne da nema space program (ili ga možda i ima pa, kao što rekosmo, nije bitno) nego iz svega toga izlazi art film – prvi art film koji je kao “dokumentarac” – dok se Space artisti u Star Cityju još uvijek dogovaraju.

Nije baš smisleno… ali je barem smiješno. Osobito, u kontekstu ozbiljnoga besmisla suvremene umjetnosti... Smiješno? Tko je rekao smiješno? Publika koja u white and black boxes i ispred small boxes već umire od dosade... realizma. I super-produkcije novih TV programa. I izložbi koje na to sliče.

Kiks estetika – natrag na policu

Okreneš se… I vidiš: limenke, kokice, papirići, žvake, zaboravljeni kišobran, pa neki se još tamo ljube u zadnjem redu. To je bio film…

Sve što na kraju ostane ipak je... low budget fun. Dodajmo, trash u kino-dvorane ne ulazi... on je upravo hibrid s donjih polica. I to je black box. Istodobno, trash u umjetnosti jest izraz postmodernoga gnjeva protiv sterilne moderne estetike. Razlika trasha u popularnoj kulturi kina, kao pristupačnog hibrida, od onoga elitnoga u samoj umjetnosti, počevši od pa i Duchampa te Spoerrijeve instalacije jest upravo high and low. Upravo pomak od jeftine produkcije do kultnoga statusa smeća i jest – elitizacija⁶. Vrijednost smeća bitno se pomiče.

Vjerujete li u priču? Čega se vi zapravo bojite? Znate li vi ove ljude? Što mislite o high and low? Je li vam dosta smisla? I je li vam SF film koji postaje melodrama koja postaje dokumentarac koja postaje socijalna priča koja postaje umjetnost, pa čak i ovaj tekst o tome, malo digo živce? Da, prvi put kada vam je film dignuo živce, na pravome ste putu da ga razumijete… pratite raspuknuća, pogreške, preduge kadrove, dosadne razgovore, ubitačne polemike, nedostatak radnje, abnormalni ritam montaže. Jer, ako je povijest filma težila produkciji boljega, a paradoks tog povijesnog uvida jest da se ne da proizvesti najbolji, sigurno se da najgori trash, trash od kojega ćete ne samo izgubiti živce nego ćete ga, da biste shvatili error estetiku napuknuća medija, morati odgledati i drugi put, ili odčekati da se snimi – još gori! Ali, to se rijetko radi.

Iz umjetnosti, dakako, osipa se teorija, a iz popularne kulture tek konzumacija. To sigurno nije film na kakav smo navikli, ali umjetnost kakvu znamo – jest.

Kaktusi, kaktusi! Sto, pet, deset! Palac dolje – donji kat kultnih trashova! Tko im može odoljeti među nama koji još tražimo nešto drugo? I što, uostalom, netko ima protiv kaktusa? Naših, velebitskih!