Prerezane priče

Potpuni komfor

Jake je osmislio dioptrijsko prednje staklo za svoj automobil kako bi mogao voziti bez korektivnih leća. Uživao je u osjećaju slobode – bez plastičnih drški naočala koje su ga bole u nos – a dodatna je prednost bila ta što ga kradljivci automobila ne bi mogli voziti, osim u slučaju da imaju isti stupanj kratkovidnosti.

Jennifer je trebala prijevoz. No, ubrzo se počela žaliti. Ništa nije vidjela, sve joj je bilo mutno, a kako joj ne bi pozlilo, morala je gurnuti glavu kroz prozor poput psa.

“Idiote”, rekla mu je kad je izlazila.

Neće je više zvati. Stalna veza značila bi izraditi staklo prema mjeri dvoje različitih ljudi i već je mogao čuti argumente – bila bi to još jedna saga o plahtama koje se same peru. Otišao je u krevet, iskopao odnekud pomorsku vremensku prognozu i utonuo u san.

Posljednji koji doznaje

Pokazao mi je zatiljak u zrcalu i kimnuo.

“6 i pol funti”, rekao je i pritisnuo nožnu pedalu. Hidraulika je uzdahnula dok se stolica spuštala.

“Obično plaćam pet.”

Pokazao je na cjenik. “Već neko vrijeme je 6 i pol funti.”

“Da, ali…”

Što se dogodilo? Ja sam stalna mušterija. Samo je nekolicina njih plaćala punu cijenu. Nikada se o tome nije govorilo, ali to je bio naš sustav. Brijač je znao da me netko drugi ošišao. Prijelaz s dužeg dijela na kraći bio je loše obavljen.

“Pogledaj me u oči”, rekao je, “i reci mi da nisi bio kod drugoga.”

“Nisam bio kod drugog brijača već godinama.”

Uvukao je donju usnicu. “Znači, kućni aparat za šišanje.”

“Da”, rekao sam i osjetio kako se crvenim od srama.

“Dobro! Onda 5 i pol funti. Znam da to nećeš ponoviti.”

Tenisice Cica Lights

Mamina veza s Trevorom postajala je ozbiljna, zbog njezina novog svjetlucavog topića i načina na koji je gladila rukav njegova kvrgavog pulovera kao da je hrčak. Ali to se da podnijeti. Dotuklo me kad mi je kupio nove tenisice. Na kutiji je kosim spiralnim slovima pisalo Clark, a kad sam podignuo poklopac, ružičasti sjaj probio se kroz papir i moji najgori strahovi su se obistinili.

Tenisice Cica Light. Kopija Nikea s groznim svjetlećim petama.

Mrtav sam ako ih obujem. Kao onaj dječak koji je nosio majicu Blue Peter kada nismo morali nositi školske odore i od tada počeo mucati i družiti se s ljubiteljima znanstvene fantastike.

Zato sam ispričao Trevoru o noćima kada bi moj otac ostajao prespavati, a on je bijesno izjurio zajedno s novim tenisicama.

Mama je postala nepodnošljiva. Ali, veze dođu i odu. Izbor tenisica ostavlja neizbrisiv trag.

Svijet ne sluša

Lucy je viknula da stanem, iskočila van iz auta i nagazila niz ulicu. Neko sam vrijeme sjedio i gledao u retrovizoru kako se njezin lik smanjuje, a zatim sam je odlučio stići. U hodu sam opazio znak u izlogu prodavaonice cipela – OVO NIJE ŽELJEZNIČKA STANICA, i počeo razmišljati o ručno izrađenim natpisima. Mnogo se dosadnih stvari mora često dogoditi da biste bili prisiljeni izraditi jedan takav. Izvorni natpisi tvrtki očito nisu dovoljno dobro priopćavali ono što bi javnost trebala znati. Uvijek treba upotrijebiti svoj flomaster. Evo još jednog natpisa, na vratima prodavaonice torti piše – NE PRODAJEMO PITE.

Dostigao sam je kod McDonald’sa (gdje je pisalo ZABRANJENO ROLANJE) i slijedio u zahod gdje je sjela i počela plakati. Zalijepljen iznad mutnog zrcala, natpis je glasio: ČETKA ZA WC JE SAMO ZA OSOBLJE.

Novi najbolji prijatelj

Nakon što je savjetnik otišao, Tim nas je pozvao u svoj ured i poslao uokolo kutiju Marlbora. “Uzmite jednu, zapalite i udahnite”, rekao je. Istog me trenutka uhvatio kašalj, a Julie je povratila u kantu. “Nisam zapalila cigaretu”, prosvjedovala je, “od svoje četrnaeste”. Tim ju je ignorirao i pokazivao nam prezentaciju u Powerpointu. Redovi teksta klizili su ekranom. “Pušači”, govorio je, “mijenjaju stvari. Pušači prate zbivanja u uredu, znaju što osoblje misli o poduzeću, manje su skloni riziku i više uživaju u trenutku. Oni su senzualisti, tragaju za užitkom i”, isključio je prezentaciju, “nikad ne odgađaju zadovoljstvo. Pušači poduzimaju akciju, zato su od sada članovi ove uprave pušači. Sutra ćemo se pozabaviti paljenjem i držanjem, bacanjem opušaka te pitanjem kada ponuditi, a kada prihvatiti cigaretu. A moram reći i nekoliko stvari o piću za ručkom”.

Sretno mjesto

Mrzio je kupnju, mrzio vrijeme koje je oduzimala. No, smislio je način. Ljudi manje-više kupuju iste stvari. Zato će potražiti nekoga sličnog sebi, prišuljati mu se straga i odgurati njegova krcata kolica do blagajne.

To je činilo život zanimljivijim. Često bi naišao na stvari koje on osobno nikad ne bio kupio. Jedanput je tu bila debela narančasta bundeva.

No, danas se našao u nevolji. Uglavnom je krao od žena zato što je volio njihov uredan odabir, ali ova ga je žrtva opazila i krenula prema njemu. U kolicima je bilo ženskih potrepština, pa nije bilo lako. Odlučio je pretvarati se da je poznaje.

“Dušo, samo ću još uzeti jaja.”

“Imamo jaja”, žena je zacvrkutala. “Čuj, želiš li otići do automobila? Izgledaš napeto. Mogao bi popiti svoju tabletu.”

Djeca su dobro

Kad sam čuo za dječaka kojega su roditelji odijevali poput djevojčice do njegove dvanaeste godine, pomislio sam – sretno dijete. Moji su mene do trinaeste odijevali u popularnog pjevača šlagera Perryja Coma. Čak su me poticali da nosim, ali ne i da pušim, predivnu lulu od divlje ruže i ja bih njome zamahnuo kada bih nešto isticao ili potezao, kada bih bio u dubokim mislima. Ipak, nisam bio nesretan. To je bilo normalno. Mojem je rođaku bilo mnogo gore, bio je odjeven u Maxa Bygravesa.

Jednog sam dana odučavao psa od nužde u kući. Omot albuma Swing Out Perry bio je na podu i prije negoli sam ga uspio zaustaviti, Engelbert je čučnuo i istisnuo lijepo, malo govno ravno usred Perryjeva dotjeranog budalastog lica.

Sljedećeg mi je dana majka dopustila da ošišam šiške poput Davea Hilla iz grupe Slade. Djeci se mora dopustiti da se izražavaju.

Način na koji kažeš park

Slušao je njezin glas već godinama. Oštar, malo nazalan izgovor u Newton-le-Willows, prekrasno, zrelo, grleno “r” između samoglasnika u Hazel Grove, potpuna odsutnost sarkazma kada bi se ispričavala zbog otkazivanja. Danas je, kao i obično, pjevušio za sebe kada je začuo njezin novi izgovor Eccelston Parka – više je naglasila riječ “park” i na kraju dodala kratak, prigušen smijeh.

To je bilo važno, jer je to bilo njegovo ime. Parker. I svaki put kada bi rekla “park” imala je isti, mali, kićeni izraz.

Odlučio je ne otići na posao i umjesto toga ostati na kolodvoru, slušati je kako izgovara “park”. Osoblje mu nije htjelo reći gdje je njezin ured, ali sutra će doznati njezino ime i viknuti ga preko svih perona. Tako će ona znati da i on voli nju.

Uchafu

Gledao sam njezino lice slušajući pozorno, baš kako su rekli u knjizi. Ali zbog glasnog smijeha iz kuhinje nisam se mogao usredotočiti. .

“Vaš račun”, rekao je konobar sumnjičavo se nacerivši, “gospodine Prljavi Gade”.

Pogledao sam ga.

“Natpis na Vašoj majici.”

Majica je bila iz trendovske trgovine u središtu – budite ležerni, budite moderni, pisalo je u knjizi. Pretpostavio sam da je natpis na leđima samo slučajno odabran skup slova.

“Uchafu. To je svahili. Znači ‘prljavi gad’”, konobar se smijuljio, “ili, doslovce, onaj tko radi za robovlasnika”.

Putem kući zafrkavao sam se na račun toga. “Negdje u Africi postoji majica za nekog našeg tikvana.” Ali, ona se nije nasmijala. Ne prelazite na iduću fazu ako raspoloženje nije pravo, pisalo je u knjizi, pa sam je odveo ravno doma. Tračat će me u agenciji, znao sam.

Znaš, tiho

Soba koju su mu dali imala je sedam ormara. Sedam. Noću bi ga ti ormari terorizirali. Tamne sve veće figure koje se vuku prema njegovu krevetu, lica koja mrko gledaju iz spirala ulaštena drveta. Stanodavac mu nije dopustio da ih se riješi. Bili su to klasični primjerci. Solidni. Zato je trebalo smisliti način da ih se iskoristi. Televizor je stao u jedan ormar, stereo-uređaj u drugi, kuhinjski uređaji u treći, sve i svašta po ostalima. Ali nikako se nije mogao dosjetiti što učini sa zadnjim. A onda je jedne noći dovukao unutra madrac i naspavao se kao nikad do tada.

Odlučio je ostati u ormaru. Donijet će i radio, tamo će i jesti, a s vremenom će dovesti još šestero ljudi da žive u ostalim ormarima. Zato što nije bio jedan od onih koji žive povučeno.

Poseban interes

“Oprostite”, rekao je. Bio je to tip koji se motao iza mene u robnoj kući Woolworth. Imao je proganjajuće, mutne oči, a dah mu je zaudarao na curry i bombone tic-tac.

“Pitao sam se, jeste li platili to sjemenje?”

Naravno, imao je pravo. Miješani ljetni cvjetovi, vješto skriveni u mojem tajnom džepu. Ali ovaj tip nije izgledao poput zaštitara.

“Kakve sjemenke?”

Njegove su oči sijevnule. “Jeste li za kavu?”

Palcem je gladio moj prst oslonjen na Latte. Nisam ga pomaknula.

“Slab sam”, rekao je, “na ljude poput tebe”.

Osjetila sam kako se crvenim. “Poput mene?”

Stiskao je moj prst u svojoj ruci. “Žene koje kradu.”

Povukla sam ruku. “A ja sam samo još jedna u nizu?”

“Ti si posebna. Kladim se da nemaš ni vrt za to sjemenje.”

“U jedan, kod trgovine B&Q”, viknula sam za njim. “Čavli i ostali pribor.”

Krumpirići-smiješci

Kada je Debbie otišla nisam jeo ništa osim krumpirića-smiješaka i kečapa. Jednog dana gledao sam u pahuljaste narančaste ploške kako mi se osmjehuju i odlučio spasiti jednu. Zalijepio sam je na zid pokraj kreveta, i to me razveselilo. Sljedećeg sam dana spasio još jednu, a kako je to bio jedan od onih mojih vragolastih dana, zalijepio sam je naopako da izgleda kao da se mršti. Činio sam to godinama, a uzorak me podsjećao na to koliko dobro mi je išlo.

Tip iz zaštite okoliša imao je veliko duguljasto tijelo građeno za sprječavanje prolaza. “Susjedi spominju nekakav smrad”, rekao je.

Zaključao sam vrata i natjerao ga da sjedne dok ja ne uklonim smiješke i stavim ih na tanjur ispred njega. Boca kečapa bila je obrubljena trulim krastama ostataka. Stiskao sam, stiskao snažno, dok mu tanjur nije bio pun.

Server farmer

Bila su tri sata ujutro i upravo sam završio s provjeravanjem pohrane podataka, kada sam se osvrnuo na žaruljice servera koje su žmirkale u mutnom svjetlu akvarija. Činilo mi se kao da mi se rugaju svojim znatiželjnim, svjetlucavim očima. Tih robota Dalek bilo je po svim vrstama tvrtki – u nuklearnim pogonima, socijalnim službama, automehaničarskim radionicama. Zamišljao sam kako razmjenjuju priče dok me nema – o curenju cezija, sumnjivim tvrdnjama, o hrpama jednoličnih provala smijeha. Znao sam sa sigurnošću da su razgovarali o meni.

Svjetleća karta pokazivala je ključne spojeve servera i kada sam pritisnuo prekidač ugasilo se tisuće žmirkajućih zvjezdica. Osjetio sam kako mi je tijelo postalo mlitavo, učinilo mi se da čujem uzdah kada je iščeznuo posljednji podatak. Sirene su zavijale, svjetla bljeskala, “martensice” bučno gazile niz hodnik.

Znao sam kako je to ubiti nekoga i želio sam još.

Mi smo roboti

Bila je treća koja me ostavila ove godine. “Išli smo u taj klub”, rekao sam Garyju, “i pri kraju večeri potpuno se promijenila. Postala je hladna, neprijateljski raspoložena”.

Pogledao me preko ruba naočala. “Jesi li plesao?”

“Pa”, čeprkao sam po podmetaču za pivo, “u jednom trenutku bacio sam nekoliko pokreta”.

Nagnuo je glavu prema meni. “Jesi li plesao robotski ples?”

“Ni slučajno.”

“Kakvu glazbu su puštali?”

“Retro osamdesete.”

Gary je skinuo naočale i protrljao oči. “Koliko puta smo prošli sve to – čuješ glazbu, plešeš robotski ples.” Uzme svoj kaput. “Nijedna žena tome ne može odoljeti.”

Kasnije sam se našao na plesnom podiju. Bas sintesajzera je udarao, metalni bubanj parao zrak – bio sam dio stroja, ventil u srcu vražje, pobješnjele metalne zvijeri.

S engleskoga prevela Maja Klarić