Viktor Zahtila  

Prerija urušene infrastrukture

Rey leži u lokvi krvi. Trojica nervoznih pljačkaša ostavili su ga mrtvog na magistrali. Čija je bila prokleta ideja da ga povedu? Tog prostodušnog imbecila! Jedan pljačkaš optuži starijeg mu brata. Od krivnje i korote on se obrani šakama. U nehaju tresnu vozača i slete s ceste, pretumbavajući se blizu birtije gdje je Eric zastao na piće. Koji trenutak kasnije, Eric bridi prigušenom žestinom: maznuli su mu auto ravno ispred nosa. Ali Rey nije mrtav. Desetak milja niz cestu otvara oči: prostrijeljeno tijelo mladog redarstvenika i vojni terenac na koji je izvršen prepad. S krvavom utrobom u rukama, uspravlja se i kreće za bratom. Onime koji ga je ostavio da se cvrlji na asfaltu poput bijedne lešine. Kakav je to brat? To nije pitanje koje će Reyu pasti na pamet; on ne shvaća da su ljudi svedeni na elementarne nepogode. U toj kategoriji, Eric je gorski udar, a Rey se uskoro nađe pod paskom cijevi njegova pištolja: ili će ga odvesti do svog brata ili će umrijeti. Za njega, Rey je samo sredstvo. Ali što je cilj? Pišljivi Peugeot? Eric i Rey uputit će se na road trip periferijom krahirale civilizacije trasom koja je surova, kratka i jasna.

Sumorna entropija “Deset godina nakon kolapsa” ljudi ustraju poput posljednjeg korova na žednom pustinjskom horizontu. Despektakulariziran australski krajobraz više je ispijen i siv nego grimizan i jantarni. Urbanizam je reduciran na nivo ciganskog naselja: limene potleušice, šugave prčvarnice i blijede uspomene domaćinstava po kojima skvotiraju iscrpljeni, rahitični dječaci. Njihovo dupe - poručuje matrijarhalna svodnica - “glatko je poput zapešća”. Ali nitko nema ni volje ni elana razbucati ga. Elan guši vrućina, oteščale i masna. Prljavština i znoj ljušte se u grudicama. Mrtvački smrad ustalio se poput smoga. U tako surovim okolnostima krv lako proključa, a kratki i brutalni izboji nasilja samo doprinose sumornoj entropiji stvari. Malo tko će dobiti ono što zaslužuje, ali će svatko dobiti ono što mu slijedi. Eventualni činovi ljudskosti odzvanjaju u dalekim, ugaslim fijucima, poput jalovih raketa iz kojih ne uspije propupati hollywoodski vatromet katarze i iskupljenja. Milosrđe se može naći samo u tragovima: beskućnica koja udijeli šalicu juhe; vlasnici pasa koji ih nisu imali srca pojesti; otočići žgoljave robne razmjene, uglavnom konzervi.

Svaka autentična katastrofa ljudima daje dovoljno vremena da normaliziraju njezine efekte, stoga ni civili ne djeluju pretjerano zatečeno kataklizmičkim stanjem stvari. Društvo je možda u glibu, ali globalni kapital prometuje nesmetano, prvenstveno teretnim vlakovima pod paskom legla naoružanih plaćenika. Kolaps nije niz bez globalno-političke strukture: samo američki dolar ima neku protuvrijednost; teretni vlakovi žigosani su kineskim simbolima; improvizirana naselja preplavljena su azijatskim imigrantima. Privid reda jedva da pružaju naširoko raštrkane patrole militarizirane policije koja u poredbi sa suvremenim američkim policijskim eskadronima djeluje čak i pomalo krotko. Upravo je izostanak simboličke dimenzije zakona jedna je od centralnih tema filma, istjeran na površinu minimalističkim dijaloškim replikama koje Eric okida precizno poput snajperske vatre. Pogledajmo samo razmjenu između njega i vojnog redarstvenika koji ga je upravo priveo:

Vojnik: Gotovo je za tebe.

Eric: Znam to.

Vojnik: Dobro je da znaš.

Eric: Znaš li i ti to?

Vojnik: Itekako znam, druškane. Ja sam ti rekao to.

Eric: Ono što je gotovo za mene, odavno je bilo gotovo. Pitam za tebe.

Vojnik: Prijetiš mi?

Eric: Ne. Prijetnja znači da se još nešto treba dogoditi.

Zločin i kazne Suočen s tamničarom koji djeluje kao da mu je i dalje stalo do nečega, Eric osjeti potrebu da ga suoči s razlogom zašto ne osjeća ništa “kada mu ujutro noge dodirnu tlo”: prije 10 godina ubio je svoju ženu i njezinog ljubavnika, in flagranti; međutim, po njega nikad nije došla pravda. “Zakopao sam ih u rupu i otišao doma. A to me uništilo više nego kada mi je slomila srce. Učiniš li takvu stvar... nekome bi trebalo značiti nešto.” Kada je smrt beznačajna, ni život ne vrijedi više od pišljiva boba. U takvom simboličkom vakuumu ljudi su reducirani na biomasu, a Eric osuđen na život između dvije smrti, tumarajući prerijom u mučnoj potrazi za nečime što će uzemljiti njegov identitet. Zanemarujući instinkt za samoočuvanjem, on čuje samo zov vlastitih demona. Eric je možda zvijer, ali ne i životinja. Koliko god okolnosti bile neljudske, koliko god bio depriviran, čovjek se više nikada ne može vratiti na sve četiri; upravo zato nema nikakve šanse da preživi u divljini.

The Rover je prvenstveno film o nemogućnosti uspostavljanja značajnih odnosa bez posredovanja društva, što ga čini posebno aktualnim u eri koja je napustila ideju da politika i institucije mogu njegovati međuljudske odnose. Tačerijanski etos o “nepostojećem društvu” ovdje kao da je doveden do svog logičnog kraja: ljudi su svedeni na olinjale monade koje besciljno glavinjaju prerijom urušene infrastrukture dok se najslabiji skrivaju iza prhkih porodičnih zaklona. Napušten od vlastitog brata, Rey ga nedovitljivo pokuša nadomjestiti Ericom, kojemu svaki pokušaj međuljudske intimne djeluje kao arhaična burleska. “Zašto mi to govoriš”, obrecne se rastrojeno na njega nakon što mu ovaj ispriča anegdotu iz svog djetinjstva. “Ne mora sve značiti nešto”, brani se Rey, dovoljno prostodušan i nevin da si može priuštiti luksuz slobodnolebdećih lamentacija neobremenjenih nikakvim kalkulacijama. Ovako iznimno teške uloge zahtijevaju iznimno talentirane glumce. Intenzitet Guya Pearcea podsjeća na Garya Coopera očerupanog od morala i stjeranog u zapećak tihog ludila: bremenit i nemilosrdan; prekaljen i pohaban; kost i koža maskuliniteta. Nasuprot njemu, Robert Pattinson – nikad dalje od Twilighta – neforsirano evocira ranjivu benevolentnost na ivici mentalne retardacije, a to je glumački izazov na kojemu su daleko veće zvjerke od njega doživjele totalni debakl; nasuprot njima, on briljira. Kemija između njihova dva lika je poput efemerne iskre, naprasito ugasle u krvi.

Bauk moralne slabosti Iako je Rey slabić koji se ne zna brinuti sam za sebe, Eric je možda i veći konformist. Iznad njegovih nasilnih ispada nadvija se tmasti oblak roditeljskog autoriteta, tog ishodišta sramotnog užitka podvrgavanja svakom obliku strahovlade. Upravo dvije roditeljske figure, matrijarhalna svodnica na početku i Reyov stari otac na kraju filma – ključne interpunkcije u inače ogoljenom scenariju – nepokolebljivog Erica uspijevaju srozati na nivo nemoćnog djeteta. Njihova indiferentnost spram njegovih prijetnji je poput brutalne roditeljske moći kojoj nije potreban ni šamar da podsjeti dijete na njegovu vlastitu nemoć. “Ne budi bezobrazan”, Erica ukori stara žena, bez da povisi glas, kada joj on uperi pištolj u lice, a njegov ledeni pogled rastopi se u suze ukorenog dječaka. Kasnije, u liku nijemog starca kojeg nema srca likvidirati, Eric će se suočiti s krahiranim muškim autoritetom koji se zrcali i u njemu samom.

Vizije globalnog uništenja i smrti vlastitih roditelja u bliskom su srodstvu. U oba slučaja radi se o reaktivnom impulsu nemoći da se potrga porodične lance/odupre političkom statusu autoritetu, i zauzme pozicija samodostatnog i slobodnog subjekta. Drugim riječima, apokaliptični fantazmi pružaju osjećaj lažnog oslobođenja od autoritarnog sadizma superega, a produkt su nedozrelih i lažnih buntovnika koji nikada nisu smogli hrabrosti napustiti vlastiti dom (ili “ognjište”). Naprosto, lakše je zamisliti smak svijeta nego njegovu transformaciju, koja uvijek zahtijeva subjekta iščašenog iz njega, kao što je lakše fantazirati o matricidu nego izići ispod majčinih skuta. Michôdov film sinteza je ta dva motiva, a njihov kumulativni efekt civilizacijska pustopoljina kojom hara bauk moralne slabosti, otjelovljen u Ericovom patetičnom pokušaju iskupljenja.

Kako bi napokon postao ono što je oduvijek bio - ubojica - on mora izvesti ritual koji je naprasito zaustavljen oskvrnućem njegovih pogrebnih kola. U potresnoj konačnici, Eric iz prtljažnika nježno prinosi naručju smrdljivi i dekomponirani liturgijski predmet kako bi ga pokopao i time dao konkretno tijelo neuhvatljivom užasu koji ga prožima od trenutka kada mu je oduzeta mogućnost korote zbog ubojstva vlastite žene - nije ni čudo što lopatu zarije tamo gdje je tlo najtvrđe. No za razliku od Antigone, čija je nepokolebljiva želja da pokopa svog brata do temelja uzdrmala društveni poredak i na površinu istjerala njegovu inherentnu dvoličnost, Ericov teatralni čin uprizoren je isključivo za njegove vlastite oči, kako bi se kroz njega simbolički lišio traumatičnog bremena. Na njegovu žalost, izvan zajednice ljudi sve velike geste su prazne geste.