Uspon nove opcije ne treba gledati tek kao optimističnu pojavu “nove krvi”, nego se treba upitati i koje ekonomske nazore ima te kolika je njena realna moć unutar sustava
Uspon novih političkih opcija postao je redovito “iznenađenje“ svih recentnih izbora u Europi. Grčka Siriza već je (tužno) opjevani primjer, u Portugalu su radikalne lijeve stranke dobile ukupno 18 posto glasova, u Španjolskoj nije pitanje hoće li se u parlamentu pojaviti nova sila nego koja će to biti (v. tekst Vjerana Horvata u ovom broju), a u Velikoj Britaniji je na čelo Laburističke stranke zasjeo “ekscentrični“ Jeremy Corbyn. Istom trendu pripada i izborni uspjeh Mosta na hrvatskim izborima.
U medijima se takvi prevrati često predstavljaju kao bunt birača protiv ustaljenih i korumpiranih političkih elita te sklonost mlađim ili osebujnijim akterima. Time se odgovornost za ekonomsku i političku krizu premješta na “korumpiranost“ i “neefikasnost“ stranačke elite, koja se može riješiti pukim uvođenjem novih i “neiskvarenih“ političara. Naravno, ustaljene političke elite uglavnom i jesu korumpirane, no ovakav nazor zanemaruje pitanja službene (ekonomske) državne politike i sustava koji o(ne)mogućuje rad.
Ako uzmemo ta pitanja u obzir, onda nam ipak postaju nešto jasniji i uzroci ovakvih političkih mijena i mogući smjer budućeg razvoja. Recimo, ono što je svim ustaljenim strankama u ovim zemljama zajedničko je što, neovisno o tome spadaju li lijevo ili desno, već mandatima zastupaju istu liberalnu ekonomsku politiku. To je posljedica šire strukture Europske unije koja potiče takvu politiku te prilično nesuptilno onemogućuje pokušaj bilo kakve druge ekonomske politike. Stoga uspon nove opcije ne možemo gledati tek kao optimističnu pojavu “nove krvi“, nego se treba upitati i koje ekonomske nazore ima ta stranka / inicijativa / pokret, te kolika je njena realna moć unutar postojećeg sustava.
Antidemokratski otpor Otpor Europske unije lijevim politikama bio je prilično evidentan u slučaju pregovora sa Sirizom, u kojima je EU dala sve od sebe da skrši potencijalnu pojavu realne alternative mjerama štednje. Premda je Siriza imala vlast i dodatan legitimitet s referenduma, ispostavilo se da su njene jedine mogućnosti unutar postojećeg sustava napustiti ili EU (na što, začudo, kao da nisu računali) ili politički program na temelju kojeg je osvojila vlast.
Sirizin neuspjeh ipak nije sasjekao slične inicijative u korijenu. Na izborima u listopadu, radikalni Lijevi blok postao je treća najjača stranka Portugala (10 posto) dok je CDU, savez komunističke i zelene stranke, dobio 8 posto glasova. Iako je došlo do dogovora o sastavljanju lijeve većinske koalicije, predsjednik države Anibal Cavaco Silva iznenađujuće je odlučio desnici ponuditi mandat za sastavljanje manjinske vlade. Njegovo obrazloženje je šokantno: on je zaključio da bi dolazak lijeve koalicije ugrozio članstvo Portugala u EU i “prejako uzdrmao temelje demokratskog (sic!) režima“, te “poslao krivu poruku financijskim institucijama, ulagačima i tržištima“. Ne iznenađuje toliko sadržaj obrazloženja, koliko njegova transparentnost, tj. nedostatak očekivanog licemjerja u antidemokratskom pokušaju kršenja svakoga tko bi mogao ugroziti neometani rad liberalne ekonomije. Takav besraman potez ipak se pokazao lošim pokušajem: već nakon 11 dana lijeva koalicija je u parlamentu srušila desnu vladu, a u trenutku pisanja ovog teksta još čekamo hoće li predsjednik ipak ponuditi mandat lijevoj koaliciji ili će Portugal bez vlade i izglasanog proračuna morati čekati ponovljene izbore koji se po državnom ustavu mogu održati tek sredinom 2016. godine.
No, u tim primjerima već govorimo o novim strankama koje uistinu nude i političku alternativu, a koje se moraju unutar šireg sustava boriti za mogućnost da svoj program i provedu. U hrvatskom primjeru dobili smo novu listu u parlamentu, ali premda u ovom trenutku nije očito ni s kim će Most koalirati, ni hoće li ostati ujedinjen, već je očito da nije riječ o političkoj alternativi.
Neželjeno jedinstvo U Hrvatskoj je već neko vrijeme evidentno da su ozbiljna kriza i nepopularnost SDP-a i HDZ-a otvorili prostor za treću političku opciju. Stoga ne čudi što se pred izbore pojavio cijeli niz stranaka koje su svoj program temeljile uglavnom isključivo na tome što su alternativa spomenutim strankama. I savez nezavisnih lista Most gradio je kampanju po sličnom principu, a uspio je ostvariti uvjerljivo najbolji rezultat zbog značajne i dobro iskorištene medijske pokrivenosti, prethodnih rezultata u lokalnim jedinicama širom države i neartikuliranosti konkurencije. Međutim, izgleda da je pozitivan rezultat iznenadio i birače i same članove Mosta koji su vjerojatno računali da će iduće četiri godine moći sjediti u opoziciji kao kritičari vladajuće stranke. Sad su odjednom u poziciji da moraju ući u vladu, a nemaju jasan politički kompas. Koga će podržati? I na temelju koje politike?
Daleko gore od Prgometovog “soliranja“ zbog kojeg je izbačen iz Mosta (čime smo samo utvrdili da je Prgomet sitni oportunist) djeluje prijedlog Bože Petrova o vladi nacionalnog jedinstva. Taj potez očito je bio pokušaj Bože Petrova da kupi vrijeme i opravda buduću odluku o pridruživanju jednoj od dvije stranke na čijoj je nesposobnosti ostvario izborni rezultat. No, taj prijedlog slučajno je pogodio bit: čini se da između SDP-a, HDZ-a i Mosta doista vlada svjetonazorsko jedinstvo nazora o vođenju države.
Ako pogledamo popis reformi kojima Most uvjetuje ulaz u koaliciju, čini se da bi Most provodio istu liberalnu ekonomsku politiku koju je poslušno provodio SDP i HDZ od stoljeća dvadesetog – samo efikasnije. Reforme se temelje ili na nekoj univerzalnoj vrijednosti (transparentnost) ili na liberalnim načelima (racionalizacija troškova javnih institucija). Logika Mosta očito se temelji na pretpostavci da smo i dalje u krizi primarno zbog korumpiranosti HDZ-a i SDP-a da provedu neoliberalne reforme. Premda je korupcija značajan problem, lokalnoj i globalnoj krizi ipak bitno doprinosi i inherentna neefikasnost tih reformi u osiguranju pristojnih životnih uvjeta za građane (što bi zapravo trebao biti kriterij državne uspješnosti, a ne BDP).
Stoga, dok se lijeve stranke u Europi bore da uopće počnu provoditi svoj program, buduća vlada u Hrvatskoj sigurno neće imati tih problema. Ako budemo imali sreće i ministarstva uistinu dosljedno provedu planirane reforme, moći ćemo na vlastitoj koži osjetiti čistu besmislenost mjera štednji koju su već osjetili Portugalci i Grci. Što jače, to bolje – jer to je najbolji način da se na idućim izborima pojavi prava alternativa vladajućoj politici, a ne tek pijunima koji je provode