Grozdana Cvitan  

Preslagivanje sivog

Tomislav se sjećao nekog prijenosa utakmice na radiju, još iz djetinjstva, prijenosa u kojem je već na početku utakmice nestalo struje, a stariji se nisu mogli dogovoriti tko će ići kupiti baterije kako bi nastavili slušati prijenos. Kad je čuo rezultat, utakmice su već davno bile završene, a Željo je pobijedio Dinamo... On se osjećao prevarenim. Bio je to osjećaj koji je u njemu izazivao i unjkav Dylanov glas svaki put kad bi ga čuo, u sjećanju ili stvarnosti, osjećaj koji je u promrzlim rukama i nogama ponio nakon dugotrajna čekanja Tita, a onda je prošla kolona automobila zatamnjenih stakala i on više nije bio siguran da je iza stakla netko mahao smrznutoj djeci. Osjećao se prevarenim u sivilu dana što su se rasporedili njegovim životom od djetinjstva do trenutka kad iz rova gleda krajolik u kojem je sve okrznuto i označeno ratom, a završetak ne stiže.

Sivo se pretvara u crno

Taj osjećaj iz priče Bilo jednom ponovit će se u različitim varijantama u cijeloj zbirci. Ponoćno sivo je knjiga u kojoj rijetki preživljavaju, a oni kojima se to i dogodi nađu se sa svojom dubokom tugom i histeričnim smijehom negdje u Njemačkoj, negdje gdje je sve u sjećanju koje veteran u Dortmundu (u pripovijesti Divlja ruža) kratko opisuje kao Kabriolet dorf. Kabriolet dorf ili Bosna – teška sjećanja na sive prostore. Za razliku od sjećanja koja u normalnim prilikama u ljudima uglavnom blijede, ljudi razasuti iz sivih prostora skloniji su krajnjem zaboravljanju. To su ljudi potekli iz istog prostora, ljudi stiješnjeni planinom s jedne i rijekom s druge strane, jedinom slikom koja ne žuti od dima, vremena i prašine. Slikom za rađanje i umiranje.

Svi njegovi Serdari, s imenima i bez njih, s prezimenima i bez njih, junaci Mlakićevih pripovijedaka, novih i starih, ograničena su skupina ljudi, ljudi zbijenih prostorom, vremenom i sudbinom. To su sudbine muškaraca koji umiru sami i uglavnom mladi. Oni koji mladost uspijevaju preživjeti osuđeni su na iskorjenjivanje u starosti. Iskorjenjivanje je pitanje vlastitosti koja se ne prepoznaje: ljudi gube sjećanja da bi produljili život. Oni koji to ne uspijevaju – umiru. Tako umire djed Serdar negdje u Europi gdje sve više šuti svoja sjećanja na Bosnu pred unucima koji sve glasnije na njemačkom pričaju svoju sadašnjost.

Onima koji su ostali stvarnost je razlomljena na ono u čemu sudjeluju sami i ono što im elektronički mediji preko baterija i agregata prenose. Što mladiću na bojišnici znači činjenica da je onaj naš tenisač opet izgubio u trenutku dok se igrom svjetla i sjene cijevi tenkova u pokretu na bijelom zidu kuće slažu u križ? Toponimija Mlakićeva umiranja uvijek je u blizini uzdignute Vranice i šuma Vrbasa. Ljudi koji su ostali na tom prostoru više nisu trebali dizati slušalice telefona koji su zvonili histerično. Vrijeme ih je dokidalo prije ili kasnije. U konačnici, svejedno kada.

Zbirka Ponoćno sivo presložen je dosadašnji pripovjedački rad Josipa Mlakića u kojem nove i stare priče slijede nit sivila. U tom sivilu su njegovi živi i mrtvi, magle su stale, ostaci “zastave” faks helizim i dalje vijore na nekom sušilu za rublje u dvorištima kuća čija se unutrašnjost sve više zasipa šutom koja je jednom bila nečiji dom i škola, a onda postala znak prošlosti, znak sivog. Sivo se pretvara u crno jer pada mrak, sivo se ne razdanjuje jer se događa iza prljavih stakala prozora, jer su svjetla prigušena ili pogašena, struja je dokinuta civilizacijska mogućnost, a na tankoj crti horizonta ostaje spoj neba i zemlje preko čovjeka koji se prelomio kad je ispaljen rafal. Često je taj trenutak pojedinačne ili rafalne paljbe, huka sove ili neki drugi pogibeljni zvuk ujedno i jedini znak, piščeva poruka o kulisi u kojoj se mijenjaju svjetovi živih i mrtvih.

Cjelovit vapaj o zgarištu

U sivom svijetu čovjek ne umire junački: gasi se sivo. Tom gašenju prethode ili ga prate zvukovi: od rock glazbe do pucketanja grane, ponekad samo sjećanje na zvuk ili glas kao u priči Križevi u kojoj se junak sjeća glasa starog Indijanca koji u nekom filmu govori kako je lip dan za umiranje. Serdari koji su stali ili se vratili u taj lipi dan za umiranje iz svojih su se razrovanih prostora selili u neke susjedne, jednako male i razrovane, učeći pritom zašto i kako nijednom čoviku ne treba dati više od onog što može ponit na leđima, kao što je govorio Ferdo Serdar (Puževa kučica). Na stvarnim ili simboličnim leđima Ante Serdara (Godine Ante Serdara), starca koji je prešao osamdesetu i kojeg su iz muslimanskog zarobljeništva spasili pripadnici mirovnih snaga, ostale su samo godine, gole i bezlične, bez iluzija i uspomena, teške i nalik jedna drugoj, jer jedino je njih od svega ponio sa sobom. Sve ostalo prekrila je amnezija.

Svijet osamljenih ljudi, raspadajućih brakova, prognanika i vojnika oljuštenih od svega osim od šanse da umru odmah ili s odgodom presložena je i dopunjena zbirka Ponoćno sivo koja nudi i elemente romana. Mlakićev junak je svjetlo, ali ma koliko svjetlo bilo simbol života to nije ona Heraklitova vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Mlakićeva vatra sažeta je u pepelu kao rezultat velikog požara, požara bez mjere za koji je uzaludno prozivati vatrogasce, a oni koji su se u požaru našli u njemu su i sažeti – sažete su sudbine, sjećanja, leševi i kuće njegove doline, a nad pepelom se hvata sumrak, ponoćno sivilo u kojem još živi ostaju samo zvukovi. To su znakovi, podsjetnici, pucnjevi u memoriji preko kojih se netko u Njemačkoj sjeća Bosne. Tako presložena, zbirka Ponoćno sivo ljudski je, antiratni i književni cjelovit vapaj o zgarištu, o trajnom ožiljku s kojim ne korespondira estetska kirurgija. To je ožiljak mrtvih stanica i duhova zbijenih u sivilo onostranosti. S obzirom na ponoć iz naslova, mnogo je vještičjih računa u toj onostranosti.