Osvrt na tribinu Nejednakosti i siromaštvo u Hrvatskoj i na ulogu države u prevenciji siromaštva
U organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 26. svibnja održana je tribina Nejednakosti i siromaštvo u Hrvatskoj u Auli Sveučilišta na Pravnom fakultetu u Zagrebu, uz moderaciju Gvozdena Flege. Potaknuti aktualnim pokazateljima koji smještaju Hrvatsku blizu vrha ljestvice zemalja Europske unije prema stopi rizika od siromaštva, organizatori su ovim događajem nastojali potaknuti traženje rješenja za uspostavu “pravednijeg i kohezivnijeg društva”.
Rasprava u okviru pretakanja proračuna Tribinu je otvorio predsjednik Josipović koji je naglasio potrebu za “novim pristupom” temama nejednakosti i siromaštva koji bi izašao iz okvira rasprave o pretakanju proračuna. Naglasio je da je Hrvatska ustavom definirana kao socijalna država, no da se pod teretom krize i tržišnih sila ta socijalna država urušava. Istaknuo je i potrebu za konsenzusom oko strategije rješavanja siromaštva i nejednakosti koji bi trebao biti iznad stranačkih podjela jer se radi o ključnom pitanju čije zapostavljanje može dovesti do ozbiljnih društvenih konflikata. No, pri kraju je govor poprimio nešto suzdržaniji ton, naglašavajući kako se svi oni koji danas zagovaraju jačanje socijalne države nalaze u paradoksalnoj poziciji, jer uvjeti su takvi da sredstava naprosto nema. U trenutnoj situaciji, “jedan jedini ispravni odgovor” prema predsjedniku jest usmjeravanje postojećih oskudnih resursa prema onima kojima su najviše potrebni. Dakle, unatoč svjesti o riziku od ozbiljnih društvenih konflikata, rasprava ipak ostaje unutar okvira o pretakanju proračuna.
Nakon predsjednika ostali su izlagači iznijeli detaljnije analize dinamike siromaštva i nejednakosti u Hrvatskoj od početka tekuće ekonomske krize. Zoran Šućur je naveo podatke koji ukazuju na rast relativnog i subjektivnog siromaštva od 2007. godine naovamo, kao i o strukturi siromašnih. Osim društvenih skupina koje su tradicionalno izloženije riziku od siromaštva poput nezaposlenih, starijih osoba, jednoroditeljskih obitelji i obitelji s više od troje djece, u trenutnoj krizi pojavile su se nove skupine siromašnih, među kojima su primjerice zaposleni koji čine nezanemariv dio od ukupnog broja siromašnih (16%), mladi nezaposleni i opterećeni otplatama kredita.
Šućur je istaknuo da je nezaposlenost glavni uzrok siromaštva, a Hrvatska je trenutno nakon Irske zemlja EU s najvećim udjelom kućanstava u kojima nitko nije zaposlen.
Generalna neučinkovitost Situaciju s nezaposlenošću posebno je obradio Teo Matković koji je u svom izlaganju o nejednakostima na tržištu rada naglasio da je stopa nezaposlenosti tijekom tranzicije bila visoka, a posebno je porasla nakon 2009. godine. Što se tiče stope zaposlenosti, Hrvatska je trenutno druga država Europske unije (nakon Grčke) s najnižom stopom zaposlenosti.
Danijel Nestić je naveo neke podatke o rastu dohodovnih nejednakosti od početka krize. Nejednakost u plaćama se od početka krize smanjila, što je Nestić objasnio time da se tokom krize događa kompresija plaća. Udio plaća u dohotku kućanstava se od 2008. do 2011. godine smanjio, čime su siromašni posebno pogođeni. Zoran Malenica je obradio nejednakosti u pristupu obrazovanju koje prethode nejednakostima na tržištu rada - djeca neobrazovanih roditelja u Hrvatskoj, u odnosu na prosjek unutar EU, imaju bitno manje šanse da završe fakultet. U pogledu socijalne politike, Šućur je naveo kako Hrvatska spada u skupinu zemalja EU s najnižim socijalnim izdacima te da su mirovinski i drugi državni transferi u Hrvatskoj generalno neučinkoviti, iako trenutno ipak smanjuju siromaštvo za oko 33%.
Oskudica sredstava za borbu protiv siromaštva uzeta je kao neupitna datost, a bolje usmjeravanje postojećih sredstava odnosno izdataka za socijalnu zaštitu kako bi do njih mogli doći najsiromašniji navodilo se kao jedina opcija koja stoji na raspolaganju.
Sva su izlaganja, osim onog Ive Josipovića, uglavnom bila deskriptivna te nisu bila usmjerena spram promišljanja rješenja za probleme siromaštva i nejednakosti – dapače, Nestić je iz perspektive svoje struke (odnosno njezine ortodoksne inačice) naglasio kako u ekonomskoj znanosti umjerene nejednakosti predstavljaju poželjnu pojavu jer potiču motivaciju za rad i investicije. Nestić se dotaknuo i porezne politike te je kritizirao porez na dohodak, kao i tzv. krizni porez iz 2009., jer smatra da takva porezna politika tjera multinacionalne kompanije iz Hrvatske. Hrvatski porez na dohodak u zapadnoeuropskom kontekstu nije visok, ali je vrlo visok u kontekstu zemalja regije, primjerice Srbije i Makedonije na koje bi se Hrvatska prema Nestiću trebala ugledati i smanjiti poreze te na taj način konkurirati i privlačiti strane investicije. S obzirom na ekonomsko stanje spomenutih zemalja regije, ovakav rezon čini se bizarnim, dok brojne analize pokazuju da privlačenje direktnih stranih ulaganja čak ni u “uspješnim” tranzicijskim zemljama središnje i istočne Europe ne stoji u pozitivnoj korelaciji s povećanjem zaposlenosti i ostalim očekivanim učincima takve politike.
Nema sredstava Upravo je insistiranje na važnosti stranih investicija i natjecanju u privlačenju kapitala u mnogim tranzicijskim zemljama rezultiralo restriktivnom fiskalnom politikom i slabljenjem radničke pregovaračke pozicije pri čemu Hrvatska nije izuzetak. U situaciji u kojoj se više od trećine stanovništva nalazi u riziku siromaštva i socijalne isključenosti naglašavati kako “nema sredstava” za borbu protiv siromaštva kao samorazumljivu činjenicu prilično je neumjestan pokušaj pomirenja s političkim odlukama i procesima koji od početka tranzicije utječu na rast siromaštva. Uništenje industrije, snižavanje cijene rada i ovisnost o stranim investicijama kao izvoru kapitala, kao i fiskalna stega zbog koje “nema sredstava”, posljedice su političkih odluka i procesa čije ignoriranje neće pridonijeti smanjenju siromaštva. U cilju izbjegavanja “socijalnog kaosa i ozbiljnih društvenih konflikata”, kako se izrazio predsjednik Josipović, bit će potrebno učiniti nešto povrh preusmjeravanja postojećih oskudnih državnih transfera. Primjer mogućeg smjera djelovanja je u diskusiji iznijela Marina Glokević, sindikalna povjerenica tvrtke RIZ-Odašiljači, čiji su radnici nekoliko dana nakon ove tribine održali prosvjed tražeći realizaciju programa radničkog dioničarstva. Ukazavši na situaciju svog poduzeća čija je budućnost neizvjesna, a o kojemu ovisi egzistencija 230 radnika i njihovih obitelji, Glokević je otvorila pitanje uloge države u prevenciji siromaštva koje je za radnike ovog poduzeća izgledno ukoliko ono propadne kao i niz drugih tijekom tranzicije. Država bi trebala proširiti svoju socijalnu ulogu sa sfere mirovinskog i socijalnog sustava na sferu rada te spriječiti dolazak i ovih radnika na popis primatelja socijalne pomoći. U suprotnom će socijalna politika, čak i ukoliko raspodijeli svoje oskudne izdatke na najpravedniji način, služiti kao sve slabiji amortizer za katastrofalnu gospodarsku politiku.