Hannah Rosefield  

Pretilost kao metafora

Težak više od 220 kg, naslovni junak romana Big Ray (Veliki Ray) Michaela Kimballa prevelik je za većinu stolica pa uglavnom sjedi na podu. Malo je likova u suvremenoj književnosti koji se tjelesnom težinom mogu mjeriti s Velikim Rayem. Štoviše, općenito je malo pretilih likova u književnosti, imamo li na umu broj pretilih osoba u svijetu. 1995. godine ta je brojka iznosila 200 milijuna, 2008. čak 500 milijuna (porast dovoljno dramatičan da Svjetska zdravstvena udruga potvrdi postojanje globalne epidemije pretilosti). 2010. godine 33,3% odraslih osoba u SAD–u patilo je od prekomjerne tjelesne težine, a dodatnih 35,9% bilo je pretilo. No svim ovim brojkama unatoč, književnost najvećim djelom ignorira polagano, ali sigurno bujanje svjetskih trbuha. Prosječan lik u suvremenom romanu nije ništa deblji od svog 10, 50 ili 200 godina starog pandana.

Četiri romana objavljena 2012. godine – Kimballov Big Ray, Heft (Težina) Liz Moore, The Middlesteins (Obitelj Middlestein) Jami Attenberg te roman za mlade Erin Lange Butter (Maslac) – oslikavanjem protagonista/ica čija težina višestruko prelazi granice normale propitkuju svakodnevna iskustva pretilog tijela. Arthur Opp, jedan od pripovjedača u romanu Heft krupniji je i od Velikog Raya: visok 1,90 m, s težinom koja varira između 230 i 270 kg. Arthur, inače umirovljeni profesor književnosti, čitavo desetljeće nije napustio svoj dom u Brooklynu. Edie Middlestein, Židovka s američkog Srednjeg zapada iz višegeneracijske obiteljske sage Jami Attenberg, teži 150 kg, a zbog zdravstvenih problema uzrokovanih pretilošću sprema se na drugi operativni zahvat. Naslov romana Butter ujedno je i nadimak njegovog šesnaestogodišnjeg pripovjedača teškog oko 190 kg. Umoran od neprestanog zlostavljanja i ignoriranja, Maslac se odlučuje na samoubojstvo prežderavanjem uz prijenos uživo na internetu.

Ova četiri romana predstavnici su suvremenog žanra u nastajanju čije je temeljno obilježje istraživanje tjelesnih, psiholoških i socioloških aspekata pretilosti.

Od Rabelaisa do chick lita Ray, Arthur, Edie i Maslac nipošto nisu prvi književni likovi koje definira njihova tjelesna težina. Možda nismo u mogućnosti izračunati Falstaffov indeks tjelesne mase, no vjerojatno nećemo previše pogriješiti ako Shakespeareovom debelom huncutu dijagnosticiramo pretilost (Henrik Četvrti. Prvi dio, I:2, prev. Mate Maras, U: Historije, Zagreb: Matica hrvatska, 2006.). Rabelaisovi Gargantua i Pantagruel, potomci duge linije divova nastale još u danima prije Velikog potopa, “čudesno” su veliki i teški (Pantagruel, prev. Mate Maras, Zagreb: Matica hrvatska, 1996.). Golemo Falstaffovo tijelo odraz je njegova golema neposluha koji nadrasta dva dijela Henrika IV i pretače se u Vesele žene Windsorske. Njegova tjelesna masa ne sugerira disfunkciju, već apetit. Divovske proporcije Gargantue i Pantagruela odraz su radosne prekomjernosti i nepredvidljivosti Rabelaisovog svijeta. U Gončarovljevu romanu iz 1859., Oblomov, debljina poprima negativne konotacije. Meko, punašno tijelo eponimskog anti–junaka posljedica je i simbol nevjerojatne lijenosti koja ga je prikovala za krevet. Za Oblomova bismo mogli ustvrditi da je istinski preteča književnosti o pretilosti.

U posljednjih 20 godina zanimanje za debljinu i mršavljenje najvećim je dijelom bilo ograničeno na tzv. chick lit, prepun punašnih junakinja koje očajnički nastoje skinuti koju kilicu. No čak ni oni romani u kojima pokoja kilica prerasta u desetke suvišnih kilograma (a koji sami po sebi tvore neku vrstu podžanra) ne pokazuju ništa više interesa za tjelesno iskustvo pretilosti negoli Henrik IV ili Oblomov. Radnja se možda i vrti oko veličine junakinjina tijela, no u središtu narativnog interesa njezina je psihološka, a ne tjelesna transformacija. Prvi i najuspješniji primjer ovog podžanra je roman Jennifer Weiner Dobar u krevetu (Good in Bed, 2001.; na hrv. prevela Irena Kregar Šegota, Zagreb: Mirakul,  2003.). Pretila protagonistica Cannie Shapiro na početku romana sebe smatra glupom i debelom. Do kraja romana Cannie će proživjeti nekoliko traumatičnih događaja i steći ljubav dobrog muškarca. U konačnici nije ništa mršavija nego prije, no naučila je “drugačije gledati na stvari”. Roman Dobar u krevetu i njegovi nasljednici zapravo su mentalne, a ne tjelesne drame. Govore o doživljaju tijela, a ne tijelu kao takvom. Nasuprot tomu, romani Big Ray, The Middlesteins, Butter i Heft usredotočeni su na tjelesno.

Debljina i ekonomija Pretilo tijelo više nije samo pretilo tijelo (ni u životu, ni u književnosti), već utjelovljenje epidemije, slika našeg društva. U romanu Heft Arthur Opp objašnjava kako je uspio provesti čitavo desetljeće bez da ijednom izađe iz kuće:

Danas postoje službe za sve: za dostavljanje knjiga i novina, potrepština iz ljekarne. Možete čak i naručiti namirnice preko interneta – odgovarajuća služba pobrinut će se za to da vam se roba dostavi u kuću. (...) Te službe pokrivaju sve što bi vam uopće moglo pasti na pamet: gotova jela i sirove sastojke, deserte i doručke, vino i toaletni papir, sir i delikatese, sladoled i kolače, peciva i uštipke Pop´ems. 

Moderno se društvo urotilo ne bi li Arthura održalo pretilim: jednostavnost pristupa eliminira potrebu i za najelementarnijim oblicima tjelovježbe poput šetnje do dućana. U romanu The Middlesteins, Edie u manje od sat vremena pohara McDonald’s, Burger King i jedan kineski restoran. Zabrinjavajuće sličan primjer nalazimo i u romanuButt er: Maslac proždire dva hamburgera, porciju pomfrita, milkshake i pitu od jabuka na parkiralištu, prije nego shvati da mu se “zapravo jede meksička hrana” pa produži do omiljenog kioska s tacosima, potom do restorana na porciju piletine, a naposljetku uzima i dodatni obrok za van. S tako raznolikom ponudom hrane, kako uopće možemo očekivati da se naši/e junaci/kinje neće udebljati?

Romani Butter i The Middlesteins govore o obilju i dostupnosti hrane u suvremenoj Americi, ističući da osim samog apetita, novac i ekonomija igraju ključnu ulogu u određivanju toga što i koliko jedemo. Maslac živi u dijelu savezne države Arizone u kojem su “tinejdžeri za volanom BMW–a” (kakav je i on sam) učestala pojava. Obitelj Middlestein izgubila je dio svog bogatstva, no i dalje su dovoljno dobrostojeći da novac igra malu ili nikakvu ulogu pri odabiru hrane koju će kupiti. Jedan od razloga zašto Maslac i Edie toliko jedu i posljedično se debljaju jest taj da si to mogu priuštiti. To nipošto nije uobičajeno objašnjenje odnosa između pretilosti i ekonomije. Naprotiv, u razvijenim zemljama postoji pozitivna korelacija između siromaštva i pretilosti: pretilost je (i obično se prikazuje kao) posljedica manjka, a ne viška novca, produkt svijeta u kojem su hot dogovi i slatki napitci Big Gulps jeftiniji od voća i povrća. Nasuprot tomu, Butter i The Middlesteins prikazuju pretilost kao rezultat obilja. Smještajući svoje romane u tako uzak i privilegiran socio–ekonomski krug, Lange i Attenberg ograničavaju se na prilično jednostrane prikaze odnosa novca i prehrane.

Roman Heft nudi nešto iznijansiraniji prikaz odnosa apetita, ekonomije i debljine. Poput Edie i Maslaca, Arthur je dovoljno bogat da kupuje hranu koju želi, u količinama koje želi. Na kraju romana počinje gubiti na težini. Odlučan u namjeri da se zdravo hrani, Arthur puni zdjelu “prekrasnim voćem. Jabuke i kruške i banane i mango i grožđe (...). Kiviji poput zvijezda na vrhu. Borovnice i jagode i naranče i grejp”. I Maslac bi mogao uživati u takvom voćnom obilju kada bi htio, kao i Edie Middlestein. Kel Keller, sedamnaestogodišnji sin jedne od Arthurovih bivših učenica i drugi pripovjedač u romanu Heft, ne bi. Kelova majka Chantal nezaposlena je alkoholičarka. Kel i Chantal jedu isključivo ono što si mogu priuštiti: grickalice Cheez Doodles, čokoladu i smrznuta jela. Kel primjećuje da njegova majka dobiva na težini. Njezina prekomjerna težina nije rezultat obilnih gozbi u kakvima uživaju Arthur, Maslac i Edie, već jeftine hrane s malo ili nimalo nutritivne vrijednosti, koja se konzumira iz dana u dan, iz godine u godinu. Kelovi/e kolege/ice iz elitne škole koju pohađa zahvaljujući stipendiji drugačije se hrane. Izjavivši da “umire od gladi”, njegova djevojka Linsday pohara obiteljski frižider (“sir i jaja i ostaci tjestenine s rajčicama i maslinama”), a potom i smočnicu (“čips i Oreo keksi i maslac od kikirikija”). Kasnije nagovara Kela da se posluži jajima, neobranim mlijekom i mesom. I Lindsay i Kel sportski su nastrojeni adolescenti sa zdravim apetitima: drastične razlike u njihovim načinima prehrane posljedica su ekonomije, a ne apetita.

Iznimka ili pravilo? Romani Heft, The Middlesteins i Butter jasno ukazuju na to kako suvremeno društvo sa svojim online dućanima, drive–in restoranima i pojedi–koliko–možeš švedskim stolovima potiču pretilost njihovih protagonista/ica. Stoga začuđuje činjenica da ti isti protagonisti/ce sami/e sebe doživljavaju kao anomalije. Maslacovi kolege i kolegice iz razreda konvencionalno su lijepi/e, a njegovi roditelji vitki, sa zdravim prehrambenim navikama. Dok on doručkuje vafle od pekan oraha, kanadsku šunku i poširana jaja, oni se goste omletom od bjelanjaka i nemasnom puretinom. Maslac živi u Arizoni, saveznoj državi u kojoj je gotovo 25% svih srednjoškolaca/ki pretilo: unatoč tomu u romanu on predstavlja iznimku od pravila. Zarobljen u vlastitoj polovici romana Arthur ne viđa nikoga osim izuzetno mršave djevojke koja dolazi čistiti i naizgled savršene obitelji iz susjedstva. Roman Big Ray pisan je djelomično kao sjećanje na pripovjedačevo djetinjstvo, a djelomično kao biografija njegova oca Raya. Ovako sužen narativni fokus te činjenica da je Ray povučen gotovo koliko i Arthur, utječu na čitateljsku percepciju. Posljedično, Raya doživljavamo kao izdvojenog i neobičnog pojedinca, a ne kao jednoga od milijuna pretilih Amerikanaca. 

70% odraslih osoba u Americi je pretilo ili pati od prekomjerne tjelesne težine. Usprkos tomu, protagonisti/ce spomenutih romana bitno se razlikuju od svoje okoline i jasno su odvojeni/e od svojih normalnih prijatelja i članova obitelji. Romani, doduše, ukazuju na brojne društvene faktore koji pridonose pretilosti, no prikazujući pretilost kao anomaliju žarište interesa premještaju s društva na pojedinca. Drugim riječima, ključno pitanje koje sva četiri romana postavljaju nije kako suvremeno društvo pogoduje razvoju pretilosti, već što ne valja s pretilim protagonistima/icama. Tvrdnja da je osobno političko stoga je tek djelomično primjenjiva na ove romane. S druge strane, možda je kritika ovakvog narativnog opredjeljenja ipak pomalo promašena. Na kraju krajeva, romani su poznati po svojoj sposobnosti rasvjetljavanja psihologije pojedinca, a ne, primjerice, analizi zakona kojima se regulira proizvodnja hrane ili distribucija težine kroz društvene i ekonomske skupine. Fokusirajući se na psihologiju pretilosti, Kimball, Moore, Lange i Attenberg bave se specifičnostima tijela, umova i situacija svojih likova, ne koriste pretile likove kao platforme za debate o globalnim problemima.

Isticanje Rayeve, Arthurove, Maslacove i Ediene različitosti paradoksalno odvlači pažnju od njihovih tijela, pretvarajući njihovu pretilost u metaforu. No za razliku od Shakespearea i Gončarova kod kojih je pretilost odraz karaktera, u ovim romanima ona utjelovljuje nešto mnogo univerzalnije. Pretilo tijelo postaje sredstvom propitkivanja ne samo (čak ne ni u prvom redu) tjelesnog iskustva pretilosti u suvremenom društvu, već i osjećaja nepripadanja i izmještenosti u svijetu. Pretili likovi u ovim romanima doslovno se ne uklapaju u svoju okolinu. Ray prestaje voziti jer je toliko debeo da ne može sjesti za volan. Maslac u školi sjedi za posebno izrađenim stolom dvostruko većim od uobičajenog. Arthur se ne može uspinjati stepenicama u vlastitoj kući. Pretili lik u ovim romanima istodobno je i autsajder (i kao takav utjelovljenje univerzalnog straha od nepripadanja i marginalizacije) i prosječan čovjek (jer prosječan Amerikanac jest pretio).

Studije o pretilosti Pretilo tijelo idealno je sredstvo propitkivanja dinamike potrošnje i regulacije, teme koja se doima osobito relevantnom u trenutku kada se SAD (i velik dio ostatka svijeta) bori s recesijom. Pretili/e protagonisti/ce romana Heft, Big Ray, The Middlesteins i Butter utjelovljuju pred–recesijske stavove prema potrošnji, odnosno našu predodžbu pred–recesijske potrošnje kao neregulirane, neodgovorne i nesvjesne štete koju nanosi. Na sličan način, primjećuje Susan Sontag, rak postaje metaforom  “ekonomije katastrofe”, “nereguliranog, abnormalnog, nekoherentnog rasta”, rasta koji je “izvan kontrole”. Sontag ističe da je rak postao simbol “negativnog ponašanja homo economicusa dvadesetog stoljeća”. Isto bismo mogli ustvrditi i za pretilo tijelo koje funkcionira kao sredstvo našeg vlastitog retrospektivnog samokažnjavanja. Potonje se odvija kroz istovremeno identificiranje sa i distanciranje od pojedinca koji konzumira, konzumira i konzumira, koji ulaže u predmete, a ne emocije, pojedinca lišenog sposobnosti procjenjivanja što je dovoljno, a što je previše. U romanima poput Big Raya i Heft, pretilo tijelo predstavlja odraz ekonomske klime. Stav Velikog Raya prema hrani tek je nešto radikalnija formulacija njegovog stava prema životu. Njemu “se nikada nije činilo da ičega ima dovoljno. Uvijek je želio više – više novca, hrane, cipela, odjeće, časopisa, kose, djece, itd.”

Sontag sugerira da jezik koji koristimo u govoru o raku prebacuje “konačnu odgovornost i za oboljenje i za ozdravljenje” na same bolesnike. Kad je riječ o pretilosti, prebacivanje odgovornosti na pojedinca prilično je eksplicitno. Big Ray, Heft, Butter i The Middlesteins odražavaju opću percepciju pretilosti kao posljedice manjka odlučnosti, a ne prirodnog stanja ili pozitivnog odabira. Arthurova ispovijest tipična je za takav način razmišljanja: “Svake noći kažem si da će sutra sve biti drugačije i novo. (...) Možda sutra odem u šetnju ili trčim na mjestu (...). Nikada to ne činim. Svake noći u krevetu ponavljam istu molitvu (...) Daj da sutra zdravo jedem. Daj da budem zdrav i dobar. Daj da smršavim”. Ne čudi da sva četiri romana pretilost prikazuju kao inherentno nezdravu i neprivlačnu. Pretilo tijelo mora biti takvo ako funkcionira kao metafora i za autsajderstvo i za ekonomsku krivnju. U tom smislu ovi romani prizivaju konvencionalni diskurs pretilosti, diskurs koji pretilost definira kao nepoželjnu i neprirodnu, kao uzrok i posljedicu psiholoških problema. 

No postoji i drugi tip diskursa koji odbacuje uzroke i atribute koje pridajemo pretilosti. Ovaj tip diskursa koji u različitim oblicima koriste aktivisti/ce koje se bore za prava pretilih osoba te osobe koje se bave tzv. studijama o pretilosti (fat studies)4, oštro odbacuje određivanje pretilosti kao bolesti ili uzroka bolesti, i protivi se uporabi pojmova kao što su pretilost i prekomjerna težina (prekomjerna – preko koje mjere?). U uvodnom dijelu zbornika The Fat Studies Reader, aktivistica za prihvaćanje pretilosti Marilyn Wann objašnjava što jesu, a što nisu studije o pretilosti:

Ako vjerujete da pretile osobe mogu (i moraju) smršaviti, ne bavite se studijima o pretilosti, već ste dio industrije mršavljenja koja godišnje trži 58,6 milijardi dolara. Ako vjerujete da je pretilost bolest i da pretile osobe nipošto ne mogu biti zdrave ili dugo živjeti, ne bavite se studijima o pretilosti. Ako vjerujete da je mršavost inherentno lijepa, a pretilost očito ružna, ne bavite se studijima o pretilosti, već participirate u svijetu reklama, popularnih medija ili drugih njima sličnih, uglavnom derivativnih vrsta vizualnih umjetnosti – drugim riječima, u svijetu propagande. 

Kimball, Moore, Attenberg i Lange vlastite romane vjerojatno ne bi povezali s diskursom mržnje prema pretilosti i posramljivanja tijela o kakvom govori Wann. No njihova djela ipak polaze od nekih od tih pretpostavki. Maslac, Edie i Ray pate od zdravstvenih problema uzrokovanih pretilošću, koji rezultiraju smrću dvoje potonjih. U sva četiri romana gubitak na težini predstavlja glavni preduvjet za ispunjen i zdrav život protagonista/ica. Maslac, Edie, Ray i Arthur nesretni su i u hrani pronalaze kompenzaciju za emocionalno nezadovoljstvo. Za razliku od chick lit romana kao što je Dobar u krevetu u kojima likovi moraju mijenjati vlastite stavove ne bi li se osjećali dobro u vlastitim tijelima, pretili protagonisti/ce ovih romana moraju mijenjati vlastita tijela ne bi li se osjećali dobro u svijetu.

Zabrinjavajuće je da u sva četiri romana nailazimo na jednoličan i konvencionalni pristup pretilosti. Da bi se nastavila razvijati i da bi i dalje bila aktualna, književnost o pretilosti u budućnosti će morati ponuditi drugačije diskurse o pretilosti i drugačija iskustva nastanjivanja pretilog tijela. To ne znači da Big Ray, Heft, The Middlesteins i Butter ne čine nešto neobično i važno – oni potvrđuju važnost tijela u književnosti i zahtijevaju od nas da posvetimo pažnju tjelesnom postojanju i načinima na koje tjelesno oblikuje psihološko. Poteškoća pisanja o tijelu ne leži samo u činjenici da je romaneskni jezik skloniji opisivanju mentalnih, a ne tjelesnih stanja, već prije svega u nemogućnosti prikazivanja tijela kao tijela, a ne kao simbola za nešto drugo. Pretilo tijelo tako postaje područje sukoba između konkretnog i figurativnog, istovremeno intrigantno i kao tijelo per se i kao neodoljiva metafora koja progovara o strahovima – onim bezvremenim i onim karakterističnim za 21. stoljeće. Ta je napetost nepomirljiva. Koristeći pretilost kao metaforu, ova četiri romana propuštaju o njoj govoriti kao o suvremenom fenomenu.