Za razliku od totalitarnih predaka u kojima je šutnja Zalog Straha i povlačenja u intimu, u posttranzicijskom okruženju intervali muka djeluje kao izraz narušene, pseudojavne komunikacije
Bujice reklama. Politikantska natezanja rastegnuta po medijima. Pa skandiranje nacionalnim idolima. Ali i neka vrsta suzdržana aplauza... Čini se da ti fenomeni postaju sastavnice slušnog pejzaža, uz muklu tišinu kao jedan od uzoraka rezignacije koja slijedi nakon izražajnih društvenih promjena.1 Za razliku od totalitarnih poredaka u kojima je šutnja zalog straha i povlačenja u intimu, u posttranzicijskom okruženju intervali muka djeluju kao izraz narušene, pseudojavne komunikacije. Ponovno se susrećemo s dvostrukim mjerilima za one na vlasti i one koji ju nemaju. Pod rječnikom neoliberalne pristojnosti, dodatno zakompliciranim nakupljenim problemima tranzicije.
Dok stvarnost postaje sve složenija i sve više socijalno raslojena, pitanje je umjetnosti kako o njoj govoriti, a da se ne uđe u totalnu rezignaciju? Kako potaknuti dijalog, a ne koristiti se doslovnim prokazivanjima?2 Poput zamrznutih slika javnog prostora, okupljeni performansi dotiču se aktualne situacije dvadesetak godina nakon ustroja novih identiteta na karti Europe, kada su “(...) očekivanja povezana s padom komunističkog sistema zauvijek izgubljena, a preostala je mučna realnost pod uvjetima ‘novog društvenog ugovora’, neshvatljiva za mnoge”.3 Neprilike u prilagodbama izmijenjenim političkim, ekonomskim i kulturnim okvirima, ambivalentan odnos prema jeziku i povijesti, zbunjenost u “samorazumljivim” domoljubnim i vjerskim kategorijama, dio su življene stvarnosti. Često isticano stanje ozlojeđenosti i utučenosti nije teško povezati s neskladom između službene – političke, kulturne i vjerske retorike te svakodnevice koja ukazuje na raskorake između identiteta određenih poretkom, onih ignoriranih ili zatomljenih.
Estetika tišine Nadovezujući se na pitanje o značenju tišine u umjetnosti, koje Susan Sontag postavlja u eseju The Aesthetics of Silence, možemo istaknuti kako tišina postaje osobito zanimljiva u vremenima izražajne brbljavosti, poput informacijskog doba u čijem metežu slušnih i vizualnih senzacija može utjecati na osjetilnu pažnju te pojačati osjećaj konkretne, fizičke prisutnosti. Prema Sontag, tišina izražava dvojako nezadovoljstvo suvremenika – istodobno nam nedostaje riječi i imamo ih previše, posebice onih koje usred politiziranih govora i medijskih bujica izgledaju iskvareno i potrošeno. Naklonost prema tišini stoga ne označava neprijateljsku obustavu jezika. Sugerira poštivanje jezika, njegovih ovlasti i mogućnosti, kao i rizika koje jezik i govor postavljaju mišljenju. Lucidno korištena, tišina može upozoriti na odsutnost slobodoumnog mišljenja, u obliku izvrnute mimetičke procedure skrenuti pozornost na represivne socijalne odnose. Kao izraz rubnih komunikativnih stanja, kompenzira nemogućnosti verbalne artikulacije ili dostizanja čujnosti, a ujedno propituje aktualni status jezika. Pritom smjera k podrivanju “lošega govora”, rastavljenog od iskustva življene stvarnosti, frazerskog i manipulativnog.4
Izvedba tišine U umjetnosti performansa tišina je opće mjesto, često korištena kao izraz nepovjerenja u jezik kao i posredovanje same umjetnosti. Okupljeni radovi primarno zasijecaju u službeni kôd jezika, ukazujući na granice njegove funkcionalnosti i smislenosti. Povezuje ih samonametnuto ograničenje koje je u vidu nenasilne socijalne geste prometnuto u simboličan čin neslaganja s dominantnim logikama; u neku vrstu bijelog štrajka koji može razotkriti pozadinske mehanizme upravljačkih struktura.
Djeluju poput slika s namjerno pokvarenim tonom. Različitim odnosima čujnosti pretresaju prevladavajuće modele javnog (o)sjećanja, u trenucima kada pompozne poslanice kolidiraju s činjenicom da su socijalna jamstva i društvene funkcije svedene na minimum. Ustaljena razlikovanja između doličnog i neprimjerenog, normalnog i ekscentričnog ili poniznog i nasilnog, postaju krajnje upitnima. Hotimice oskudni scenariji pretežno su temeljeni na dužem trajanju, na ustrajnosti na jednoj radnji ili na njezinu ponavljanju. Nasuprot uvriježenim pravilima dnevnog kretanja, zaustavljeno performersko tijelo sa svojom škrtom i nesvrhovitom izvedbom postaje mjesto spoticanja. Istodobno je procijep unutar standardizirane ikonografije, kao i mogući način izmicanja nametnutim sustavima kontrole ili internim cenzurama. U svojoj ogoljelosti, zaziva sizifovsku uzaludnost, ali i neuništivost neposlušnosti koja u aktualnom okruženju tobožnje slobode izbora postaje nepoželjna, ispuštena na rubu dnevnih borbi za preživljavanje.
Izvrćući u javnom prostoru zadane modalitete tišine i glasnoće, umjetnici propituju njihov integritet i valjanost. Podmeću tišinu u kontekstima u kojima je ona neočekivana, kao neku vrstu smetnje u emitiranju glavnog programa. Ili pak tišinu koju neizostavno podrazumijevamo uz određene situacije toliko naglašavaju da je njezin umjetni karakter gotovo nemoguće previdjeti. Sugerirajući uzdržanost naspram samorazumljivih veličina, povezanih s pozicijom autoriteta i moći, pozivaju na vraćanje društvenih interakcija na ljudsku mjeru, mimo politički, vjerski ili kulturno uspostavljenih odstojanja. Tamo gdje su ljudi jednostavno ljudi.
Izvedba protesta, hodočašća i klečanja Pojedini performansi proigravaju očekivanja o dopuštenoj glasnoći u javnom prostoru. Ljudski govor, kao sredstvo izražavanja negodovanja i neslaganja, izvrće se u muk. Tako u Protestu Siniše Labrovića (2008.) pratimo skupinu ljudi koja demonstrira zagrebačkim ulicama, ali pod bijelim zastavama i transparentima, bez ikakva zvuka. Prisutna je prepoznatljiva koreografija protesta, ali u nemuštome modusu.5 Možda kao način signaliziranja svekolike socijalne utučenosti. Ili kao opće mjesto kritike naspram dominantnog sustava u kojem različiti oblici otpora brzo postaju ušutkani, iznureni, korumpirani. Protest je onda i utopijski prijedlog za složan prosvjed protiv upravljačkih instanci koje građane u pravilu koriste kao mjerne jedinice proizvodne snage i glasačkog konsenzusa. U samostalnoj izvedbi, Hodočašću (2012.), Labrović hodočasti pod ikonom “Svetog Milana”, kontroverzne i još uvijek aktualne figure zagrebačkoga gradonačelnika. Umjetnik na koljenima ophodi zgradu Gradskog poglavarstva, netom nakon objavljenih rezultata javnih natječaja za potrebe u kulturi, čiji netransparentni ishodi mnoge ostavljaju zgrčena lica. Do granica iscrpljenosti, ponavlja: “Milane naš, koji si na nebesima, sveti se ime Tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu, tako i na Zemlji. Kruh naš svagdašnji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ne uvedi nas u napasti, nego izbavi nas od zla. Amen.” Nijemo klečanje, gestu potpune predanosti moćnijoj instanci, posuđenu iz katoličke ikonografije, čija je aktualna retorika dubinski prespojena s ispisivanjem političkih programa, koristi Nika Rukavina u Don’t put your cross on me (2013.).6 Ukazujući na shizofrenu stvarnost u kojoj je prebacivanje odgovornosti i dijeljenje ljudi u ime političkih i vjerskih ideologija, postalo sastavnim dijelom svakodnevice, umjetnica se pod križem priljubljuje uz pločnik pješačke zone. Kao ranjiv ljudski spomenik. Sličnu situaciju pretjerane ovlasti crkvene institucije nad javnim mišljenjem tematizira Sandra Sterle u Ukazanju (2011.), u kojem se pojavljuje kao fantomski lik Gospe okružen reklamnim katalozima. Izveden u više inačica,7 performans propituje kako je moguće da su nova svetišta podjednako i potrošački centri i crkve? Nadovezujuće je pitanje zašto su istisnuta mjesta javnog okupljanja koja bi bila otvorena i pristupačna svima.
U suprotnome modusu, onom skrušenome, iako ne i manje izazivačkom, Pasko Burđelez doslovno se priljepljuje uz križ u radu Bez naziva (2007.).8 Nijem, leđima okrenut od publike, izgleda kao da se želi sakriti, uteći na neko sretnije mjesto, iako je jasno da su takva obećanja uzaludna. Svojim položajem potpune nesigurnosti u prostor unosi trzavu tišinu, ispresijecanu pitanjima o mogućnostima i umjetnika i građanina u okruženju narušene društvene ravnoteže.
Patriotizam i rudarenje nosa Upitnost svjetovnih autoriteta, koji unaprijed, bez obzira na vlastitu raštimanost, računaju na odanost građana državotvornim institucijama, prisutna je u radovima Slavena Tolja, Patriot (2007.) i Ivana Šeremeta, Slavonska fuga (2002.).9 U kratkom i jednostavnom nastupu, Tolj izmjenom ideološki suprotnih vojnih pozdrava koji su povijesno obilježili ove prostore reagira na aktualnu državnu himnu. “Ideja patriotizma, s jedne strane romantična, s druge je pregažena vremenom i obilježena negativnim konotacijama. (...) Promjena položaja ruke za vrijeme intoniranja himne odgovara ponavljanju te jedne iste situacije, iste traume.”10 Umjesto odmjerenih, institucionalno kodificiranih gesti, u Toljevoj izvedbi dovedenih do apsurda, Šeremet se koristi radnjom koja je sama po sebi ridikulozna, a izvodi ju na osjetljivoj lokaciji. Pred zgradom gradske, tj. županijske uprave umjetnik ukočeno stoji i rudari po nosu kao u kakvu crnohumornom slapsticku. Kopanje nosa može biti metafora učestale neučinkovitosti institucija, ali i aluzija na minornost pojedinca, prepuštena otegnutim i nejasnim administrativnim mehanizmima, kojemu ne ostaje drugo nego potražiti zaklon u humoru i ironiji. Kao disensus communis, humor “(...) nas udaljuje od razbora zajednice, približavajući nas razumljivim načinom ‘uneobičavanja’ u zajedništvo običnog, svakodnevnog života. Smijeh se rađa tamo gdje se parodiraju rituali zajednice, gdje se konvencije i običaji neočekivano izvrću u svoje suprotnosti, a racionalne uzročnosti prestaju važiti”.11
U 366 rituala oslobađanja (2008.) Igor Grubić prebire po zaboravljenim i zatomljenim kolektivnim navikama. Specifičnom fizičkom prisutnošću skreće pozornost na socijalističko nasljeđe zametnuto u neslavnoj, sivoj zoni između poruge i vandalizma te zanemarivanja i obrambenog zaborava. Tako se u Malim kontemplativnim akcijama, s izbrijanom petokrakom na tjemenu, pojavljuje na raznovrsnim javnim lokacijama i tamo boravi u tišini. Kako kaže, radovi su simbolički komentar “(...) na različite procese tranzicije našeg društva iz socijalizma u kapitalizam, dotičući se nekih bitnih točaka: lažnog domoljublja, politizacije crkve, uništavanja društvenog vlasništva i privatizacijske pljačke, rastućeg siromaštva, umjetnosti kao beskompromisne fronte, i važnosti nastavljanja borbe unatoč tome što se radikalna promjena čini gotovo nemogućom”.12
Tišina kao gesta neposluha U završnim bilješkama možemo istaknuti da se blagoglagoljiv koncept sretnog društva sve više prokazuje utemeljen na ekskluzivnim postavkama, pri čemu samo pojedini imaju uvjete za njegovo ostvarivanje. Većina živi da bi radila, omogućujući blagostanje povlaštenim krugovima. Dodajmo tome za domaći teren karakteristično nezgrapan spoj tradicionalizma i neoliberalizma, u kojem sreća tranzitira između bračnog i obiteljskog života te strke za novcem. Ostaje otvoreno koliko prešutno prihvaćamo dominantnu normu “sretnih ljudi”, potpomognutu medijskom promenadom zaglađenih osmijeha, masovnom potrošnjom psihofarmaka i self-help priručnika, ili pak serijskim statistikama o sretnim nacijama.13 Neizostavna je nedoumica što se događa ako ne želimo na “doličan” način?
Možda je zato uznemirujuća tišina osjetna na ovim prostorima, kao simptom turobne rezignacije spomenut na početku ovoga teksta. Naposljetku, pitanje je i koliko nam tišine treba i koliko je možemo podnijeti kako bi ona prerasla u gestu ustrajna neposluha naspram tjeskobne kolotečine “novog poretka”...