21.4.2005.

John Zerzan  

Previše čudesno za riječi

esej

Prije nekoliko godina, danas pokojni filozof i anarhist Paul Feyerabend, pozvan je da potpiše peticiju koja je kružila među dobro poznatim europskim misliocima. U njoj je izneseno da društvo treba upijati informacije od filozofa, koji posežu za intelektualnim blagom prošlosti. U ovim mračnim vremenima, stoji u zaključku, trebamo filozofiju.

Derrida, Ricoeur i drugi liberalni tvorci dokumenta bili su nedvojbeno šokirani negativnom reakcijom Feyerabenda. On je istaknuo da filozofijska “blaga” nisu mišljena da budu dodaci načinima života, nego da budu njihov nadomjestak. Filozofi su, objašnjava, uništili ono što su pronašli, na način sličan onom kojim su (drugi) barjaktari Zapadne civilizacije uništili starosjedilačke kulture.¹ Pitao se kako je civilizirana racionalnost – koja je reducirala prirodno bogatstvo života i slobode te time obezvrijedila ljudsku egzistenciju – postala tako dominantna. Njezino glavno oružje možda je simboličko mišljenje, sa svojom usponom u obliku jezika. Možda se pogrešno skretanje nas kao vrste dogodilo s tom prekretnicom u našoj evoluciji.

Jezik je uvijek supstitucija

Prema Terenceu Hawkesu, Pisanje... se može promatrati kao uzrok javljanja nove stvarnosti; on dodaje da jezik ne dopušta jednostruku, jedinstvenu korespondenciju s vanjskom “stvarnošću”. Na kraju, on stvara vlastitu stvarnost.² Konačni jezik zarobljava beskonačnu različitost stvarnosti; sve prirodno biva podređeno njegovu formalnom sustavu. Kako je to formulirao Michael Baxandall, svaki jezik... jest urota protiv postojanja u smislu da je kolektivni napor simplifikacije i uređenja iskustva u operabilne fragmente.³

U početku dominacije i represije, začetka dugačkoga procesa iscrpljivanja bogatstva prirodnog svijeta, nalazi se nerazborito odvajanje od tijeka života. Ono što je nekoć bilo slobodno dano, sada je kontrolirano, racionalizirano, distribuirano. Feyerabend upućuje na nastojanje, posebno specijalista, da reduciraju bogatstvo koje ih okružuje i zbunjuje.⁴

Bit jezika jest simbol. On je uvijek supstitucija. Uvijek bljeđe viđenje onoga što je pred nama, što nam se izravno otkriva. Susanne Langer promišljala je tajnovitu prirodu simbola:

Kad bismo riječ “obilje” zamijenili sočnom, stvarnom, zrelom breskvom, malo ljudi bi obraćalo pozornost na sam sadržaj riječi. Što je simbol prazniji i što smo ravnodušniji prema njemu, to je veća njegova semantička moć. Breskve su predobre da bi funkcionirale/nastupale kao riječi: previše nas zanimaju same breskve.⁵

Za narod Murngin sa sjevera Australije davanje imena i slične lingvističke eksternalizacije tretiraju se kao vrsta smrti, kao gubitak autentične cjelovitosti. To je otprilike ono što jezik kao takav postiže. Malo općenitijom terminologijom, Ernest Jones tvrdi da samo ono što je potisnuto biva simbolizirano, jedino ono potisnuto treba biti simbolizirano⁶.

Bilo koji simbolički modus samo je jedan od načina gledanja i povezivanja. Ako pogledamo unatrag, u svjetlu onog što je sve više obestvareno ili izgubljeno, čini se da su, prije nego što je simbolička dimenzija prevagnula, odnosi među ljudima bili mnogo suptilniji, neposredniji te senzualniji. Ali ta je misao zabranjena. Svakodnevne izjave tipa govorni je jezik možda najveći tehnički izum (!) ljudskoga života i jezik omogućuje ljudskim bićima da komuniciraju i dijele jedni s drugima poriču, što je nevjerojatno, da su komunikacija, dijeljenje, društvo postojali i prije pojave simboličkog, koje se pojavilo razmjerno kasno na ljestvici evolucije. (Pojavilo se prije otprilike 35.000 godina, nakon gotovo dva milijuna godina uspješne ljudske prilagodbe životu na Zemlji.) Takve formulacije savršeno odražavaju oholost, imperijalizam, i neznanje simboličkog mišljenja.

Ne znamo kada je nastao govor, ali ubrzo nakon što je pripitomljavanje odnijelo pobjedu nad poljodjelskim i lovačko-skupljačkim životom, pojavilo se pismo. Znakovi urezani u glinu oko 4500. godine prije Krista, zapisi agrikulturnih transakcija i inventara, raširili su se diljem Bliskoga istoka. Pet tisuća godina kasnije, grčko usavršavanje alfabeta završilo je prijelaz na moderne sustave pisanja.

Pojedinačna izvrsnost modernog čovjeka postala je osnovnom dogmom civilizacijske ideologije. Ona se može proširiti i na Sapirovu definiciju osobe kao sustavne psihološke organizacije ovisne o konstelaciji simbola⁷. Simbolički medij jezika sada se sve više prepoznaje kao sve-određujući zatvor, prije nego kao oslobodilačka pobjeda. Velik dio filozofijske analize prošloga stoljeća vrti se oko te spoznaje, iako teško možemo zamisliti oslobođenje iz tog zatvora, pa čak i jasno raspoznavanje njegove sveprisutnosti i utjecaja. To je mjera dubine logike osiromašenja koju Feyerabend želi razumjeti. Zasigurno nije nevažan trud zamišljanja kakva je ljudska spoznaja mogla biti prije nego što su jezik i simboličko mišljenje zaposjeli toliko naše svijesti.

Udaljavanje od neposrednosti

Gramatika je ta koja uspostavlja jezik kao sustav, podsjećajući nas da simboličko mora postati sustavno kako bi zadobilo i održalo moć. Na taj način zamijećeni svijet postaje strukturiran, njegovo bogatstvo procesuirano i reducirano. Gramatika svakoga jezika teorija je iskustva, i više od toga; to je ideologija. Ona određuje pravila i granice, i brusi leće prema kojima jedan-recept-odgovara-svima, kroz koje vidimo sve. Jezik je određen gramatičkim pravilima (koja nije izabrao govornik); na ljudski se um sada uobičajeno gleda kao na gramatički ili sintaktički pokretani stroj. Već početkom 18. stoljeća ljudska je priroda opisana kao tkivo jezika⁸, što je bila daljnja mjera hegemonije jezika kao određujućeg temelja svijesti.

Jezik, i simbolizam općenito, uvijek su supstitutivni, implicirajući značenja koja se ne mogu neposredno izvesti iz iskustvenog konteksta. U tome leži stari izvor današnje poopćene krize značenja. Jezik inicira i reproducira razliku ili odvajanje koje vodi prema sve većoj bez-mjesnosti. Otpor tom osiromašenju mora voditi prema problematizaciji jezika. Foucault je istaknuo da govor nije samo verbalizacija konflikata i sustava vladanja, već... sam predmet ljudskih sukoba⁹. On nije razvio tu ideju, koja je ispravna i stoga zahtijeva našu pozornost i promišljanje. Korijeni današnje globalne duhovne krize leže u udaljavanju od neposrednosti; to je glavno obilježje simboličkog.

Civilizacija ponavlja beskorisne napore prevladavanja nestabilnosti i erozije supstancije prouzročenih vladavinom simboličkog. Jedan je od najpoznatijih Decartesov pokušaj pružanja “utemeljenja” znanosti i modernosti u 17. stoljeću. Njegov poznati dualizam uma i tijela stvorio je filozofsku metodu (zasnovanu, naravno, na zatomljivanju tijela) zbog koje od tada patimo. Temeljio je izvjesnost sustava na jeziku i brojevima, kako ih je izrazio u svojoj analitičkoj geometriji. Ali san o sigurnosti otkrio se kao daljnji represivni supstitut: iluzorni temelj na kojemu se dominacija širila u svim smjerovima.

Jezik se razvio iz rituala

Jezik je konformistički u najdubljem smislu, čak i objektivna stvarnost popušta njegovu pritisku. Takozvano činjenično dovedeno je do raspada jer je oblikovano i stiješnjeno granicama jezika. Pod vlašću te reducirajuće sile zaboravljamo da ne trebamo simbole da bismo bili otvoreni značenju. Stvarnost predjezične socijalne prakse zaklonila su pred nama više nego praktična, empirijska ograničenja pristupa davnim vremenima. Prvobitna egzistencija proglašena je nevažnom, urođenički načini života svugdje su izloženi napadima zbog civilizacijskog sveprisutnog pridavanja najveće vrijednosti simboličkome.

Ipak, istraživanje socijalnog života u ranom razdoblju simboličkog ne treba biti pretežito spekulativno i može razotkriti važne poveznice. Zahvaljujući etnološkim i arheološkim istraživanjima znamo da je u ranim klasnim društvima nejednakost često bila zasnovana na ritualnom znanju: na tome tko ga ima a tko ne. Simboličko je već tada moralo biti prisutno i određujuće; ako nije tako, zašto onda nejednakost ne bi bila zasnovana na, recimo, znanju o biljkama?

Lako bi moglo biti da se jezik razvio iz rituala, koji je, pored drugih obilježja, supstitutivni oblik emocije. Odvojen od svijeta, simbolički proces ritualne aktivnosti paralelan je jezičnoj aktivnosti i možda ju je i stvorio: emocionalno izmješten izraz, apstraktni krikovi, jezik kao ritualiziran izraz.

Od davnine ritual mistificira odnose moći. Deacon tvrdi da je jezik postao nužnim za omogućavanje ugovora o kojima ovisi društvo¹⁰. Svejedno, mnogo je izglednije da je socijalni život prethodio jeziku. Ugovori zasnovani na jeziku mogli su se pojaviti kako bi riješili neke društvene izazove, poput javljanja neravnoteže ili nejednakosti.

Simbolička sredstva mimoilaze stvarnost

U kasnijem razdoblju religija je bila daljnji (premda još manje uspješan) odgovor na probleme i napetosti u ljudskim zajednicama. Jezik je i tu igrao središnju ulogu. Riječ magija provlači se kroz povijest religija; obožavanje imena i davanje imena uobičajeno je svugdje (povijest religijskog života u drevnom Egiptu dobro je dokumentiran primjer)¹¹.

Problemi postavljeni kategorijama kompleksnosti i hijerarhije nikada nisu bili riješeni simboličkim sredstvima. Što je simbolički prevladano, ostaje netaknuto na ne-simboličkom (stvarnom) planu. Simbolička sredstva mimoilaze stvarnost, ona su dio onoga što je pošlo krivo. Podjela rada, primjerice, uništila je interakciju licem u lice, i ljudsku neposrednu, intimnu vezu s prirodnim svijetom. Simboličko je suučesničko, ono stvara sve više i više posredovanja koja prate ona stvorena socijalnom praksom. Život postaje fragmentiran, veze s prirodom nevidljive i nepostojane. Umjesto popravljanja lomova, simboličko mišljenje okreće ljude u krivom smjeru, prema apstrakciji. Javlja se žeđ za transcendencijom, ignorirajući promjenjivu stvarnost koja je uopće stvorila tu žudnju. Jezik tu igra ključnu ulogu, preodređujući i subordinirajući prirodne sustave s kojim je ljudska vrsta nekada bila skladno povezana. Simbolička kultura zahtijeva da odbacimo našu životinjsku prirodu u korist simbolički definirane ljudske prirode.

Sada proživljavamo našu svakodnevicu u svjetskom sustavu koji je sve više simbolički i bestjelesan. Čak su i ekonomije bitno simboličke; rečeno nam je da je socijalna veza (ono što je od nje ostalo) bitno jezična. Jezik je bio upad koji je, izazvavši niz transformacija, rezultirao našim gubitkom svijeta. Nekad je, kao što je to Freud rekao, cijeli svijet bio oživljen¹², poznat svima na potpun, djelatan način. Kasnije je životinjski totem zamijenjen bogom, putokazom simboličkog napretka. (Urođenički starješine, zamoljeni da budu snimljeni audio ili video opremom, često to odbijaju, inzistirajući da ono što kažu mora biti uživo, licem u lice.)

Jezik je bio snažan instrument tehnološkog i socijalnog raščaravanja. Poput svakog simboličkog mehanizma, bio je izum. Ali nije uspostavio ili stvorio značenje, koje prethodi jeziku. On zapravo ograničava i izopačuje značenje preko pravila simboličkog predstavljanja – arhitekture logike kontrole. Pripitomljavanje također sudjeluje u ovoj osnovnoj orijentaciji, koja na krucijalne načine služi dominaciji. Jezik standardizira; to se njegovo obilježje razvilo zajedno s tehnološkim razvojem koji je omogućio. Tiskarski stroj, primjerice, potiskuje dijalekte i ostale jezične varijante, stvarajući unificirane standarde razmjene i komunikacije. Pismenost je oduvijek služila ekonomskom razvoju, te ciljala da podupre koheziju toliko potrebnu za državu-naciju i nacionalizam.

Epidemija predstavljanja

Jezik je produktivna sila; poput tehnologije, nije podložan društvenoj kontroli. U eri postmodernizma vladaju i jezik i tehnologija, iako oboje pokazuju znakove iscrpljenosti. Današnje simboličko reflektira ništa više nego puki ustroj moći koji stoji iza njega. Ljudsku povezanost i tjelesnu neposrednost zamijenio je sve bljeđi osjećaj stvarnosti. Bijeda i manipulacija masovnih komunikacija postmoderna je verzija kulture. To je glas industrijske modernosti dok postaje cyber/digitalan/virtualan, zrcaleći svoju pripitomljenu jezgru, obrazac masovne proizvodnje.

Jezik ne donosi prisutnost, on štoviše prisutnost i njezinu transparentnost progoni. Osuđeni smo na riječi, rekla je Marlene Nourbese Philip. Ona daje prekrasnu metaforu našeg podrijetla:

Boginja je prvo stvorila tišinu – cjelovitu, nedjeljivu, potpunu. Sva su bića – muškarac, žena, zvijer, insekt, ptica i riba – živjela sretno zajedno s tom tišinom, sve dok jednoga dana muškarac i žena nisu legli zajedno i među njima je stvorena prva riječ. Ta ozlovoljena Boginja, duboko u ljutnji, izvalila je bujicu riječi na svijet, posipajući njima svoju tvorevinu. Bujica njezinih riječi potekla je bićima, zauvijek razarajući cjelinu koja nekada bijaše tišina.

Boginja je proklela svijet riječima, i poslije zauvijek bijaše to borba muškarca i žene da se vrate iskonskoj tišini¹³.

Dan Sperber je pisao o epidemiologiji predstavljanja; njegova metafora patologije prikladna je. Pitao se zašto se simboličko širi poput epidemije, zašto smo joj toliko podložni¹⁴, ostavivši ipak ta pitanja bez odgovora¹⁵.

U Doba Komunikacije naši homogenizirani simbolički “materijali” pokazuju se neadekvatnima. Naša izolacija raste, ono što imamo priopćiti smanjuje se. Kako je došlo do toga da svijest i jezik postanu tako obuhvaćeni i zatvoreni jezikom? Strukturira li vrijeme jezik, ili jezik strukturira vrijeme? Toliko je pitanja, uključujući ono ključno; kako možemo prevladati, pobjeći, riješiti se simboličkog?

Sjene su sve dulje

Možda još ne znamo mnogo o onome kako, ali barem znamo nešto o onome zašto. U jeziku, broju, umjetnosti i ostalim pojavama, supstitucija suštinskog bila je loša trgovina za simboličko. Te kompenzacije ne uspijevaju kompenzirati ono što je odstupilo. Simboličke transakcije donose suhoparnu, antispiritualnu dimenziju, prazniju i hladniju svakim ponavljanjem. To nije ništa novo, nego samo sve tužnije opresivno i očito; to samo još više nagriza stvarnu povezanost, posebnost i neprogramiran život. Ovo zagušujuće, nesretno stanje iscrpljuje našu vitalnost i uništit će nas ako ga ne dokinemo.

Predstavljanje je nevjerno čak i samome sebi. Geert Lovnik zaključuje da više ne postoji “prirodna” slika. Sve informacije prošle su kroz proces digitalizacije. Jednostavno se moramo nositi s činjenicom da više ne možemo vjerovati našim očima i ušima. Svatko tko je radio s računalnom to će znati¹⁶. Oslabljena, atrofirajuća osjetila dolaze zajedno s distanciranjem i dekontekstualizacijom.

George Steiner najavio je suštinski umor kao klimu današnjeg duha. Breme jezika i simboličkog donijelo je ovaj nespokoj, sjene su sve dulje, a u zraku su oproštajne riječi¹⁷. Zbogom je doista prikladno. Rastuća nepismenost, pojeftinjeni kanali simboličkog (npr. e-mail)... dimenzija dronjaka. Babilonski toranj, sada izgrađen u cyber prostoru, nikada nije bio viši – a opet vjerojatno nikada slabije poduprt. Lakši za srušiti?

S engleskoga preveo Nikola Mokrović.

Pod naslovom Too Marvelous For Words (Language Briefly Revisited) objavljeno na web-stranici http://zerzan.dzabalesku.net

(Endnotes)

¹ Paul Feyerabend, Conquest of Abundance: A Tale of Abstraction versus the Richness of Being (Chicago: University of Chicago Press, 1999.), str. 270.

² Terence H. Hawkes, Structuralism and Semiotics (London: Methuen, 1977.), str. 149., 26.

³ Michael Baxandall, Giotto and the Orators (Oxford: Clarendon Press, 1971.), str. 44.

⁴ Paul Feyerabend, Killing Time (Chicago: University of Chicago Press, 1995.), str. 179.

⁵ Susanne K. Langer, Philosophy in a New Key (Cambridge: Harvard University Press, 1942.), str. 75.

⁶ Ernest Jones, cited in Dan Sperber, Rethinking Symbolism (Cambridge: Cambridge University Press, 1975.), str. 43.

⁷ Edward Sapir, “The Emergence of the Concept of Personality in a Study of Cultures,” Journal of Social Psychology 5 (1934.), str. 408.-415.

⁸ Na primjer, Johann Gottfried Herder, Treatise on the Origin of Language.

⁹ Michel Foucault, The Archaeology of Knowledge, translated by A.M.Sheridan Smith (New York: Pantheon, 1972.), str. 216.

¹⁰ Terrence W. Deacon, The Symbolic Species (New York: W.W. Norton, 1997.), passim.

¹¹ Ernst Cassirer, Language and Myth (New York: Dover, 1953.), str. 45.-49.

¹² Sigmund Freud, Moses and Monotheism, The Standard Edition of the Complete Works (London: The Hogarth Press, 1964.), str. 114.

¹³ Marlene Nourbese Philip, Looking for Livingstone (Stratford, Ontario: Mercury Press, 1991.), str. 11.

¹⁴ Dan Sperber, “Anthropology and Psychology: Towards an Epidemiology of Representations,” Man 20 (1985.), str. 73.-89.

¹⁵ Najveći rast u pojavljivanju autizma nije metaforičan. Autizam kao povlačenje pred simboličkom interakcijom djeluje kao užasavajuć komentar na njegovu neispunjavajuću prirodu. Možda nije samo koincidencija da se autizam u medicinskoj literaturi pojavljuje 1799., kako je odmicala Industrijska Revolucija.

¹⁶ Geert Lovink, Uncanny Networks (Cambridge: The MIT Press, 2002.), str. 260.

¹⁷ George Steiner, Grammars of Creation (New Haven: Yale University Press, 2001.), str.3.