10.3.2005.

Gioia-Ana Ulrich  

Prevođenje – izazov i ples sa svezanim udovima

tema broja

Blessed be all metrical rules that forbid automatic responses,

force us to have second thoughts,

free us from the fetters of Self.

W. H. Auden

Prevođenje. Uvijek kada razmišljam o tome nameće mi se rečenica Josifa Brodskog – prevođenje je otac civilizacije. I dandanas, u doba velikog tehnološkog napretka, prevođenje je neizbježno i sveprisutno, a kompjutori još nisu dovoljno savršeni i ne mogu zamijeniti čovjekov um u procesu prevođenja. Kako bismo se uvjerili koliko je ono prisutno i važno, dovoljno je samo prolistati kataloge knjiga ili zaviriti u knjižare kako bismo ustanovili da je svaki drugi roman i svako treće publicističko izdanje zapravo prijevod. Također, mnogobrojni časopisi redovito nam podastiru najnovije tekstove iz raznoraznih područja, uključujući prozne i pjesničke, znanstvene, teoretske uratke i sl. A da ne spominjem televizijske postaje čija je većina emitiranoga programa zapravo strane produkcije. I, da, naravno, za sve to zaslužni su prevoditelji. Posao prevoditelja poput svih drugih poslova ima svojih prednosti i nedostataka o kojima se ne zna mnogo, no ono što je općenito poznato jest da je to nedovoljno plaćen posao kad je riječ o književnim prevoditeljima, a kad je riječ o sudskim tumačima hvata nas jeza kad pomislimo koliko će nas stajati njihova usluga. Svakodnevno se susrećemo s mnoštvom nekvalitetnih prijevoda i u našem društvu prevladava mišljenje da prevoditi može baš svatko (s temeljnim znanjem nekog stranog jezika). Prije nekoliko dana dobila sam na dar slovenski prijevod knjige američkog autora Stephena Bakera – duhovita knjiga lijepih korica, kvalitetan prijevod – sve je to o.k., ništa neobično. No, pozornost mi je privukla naslovnica. Naime, na njoj je ispod autorova imena otisnuto i ime prevoditeljice, a to je nešto što me veoma iznenadilo i što još nisam vidjela, barem ne kod hrvatskih izdanja. Zapravo me to potaknulo na razmišljanje o prevođenju, ponukalo me da zabilježim neka razmišljanja o poslu kojim se i sama bavim. Prevoditelja ima vrlo mnogo, specijaliziranih za razne jezike, postoje oni koji su se opredijelili za stručne prijevode, zatim oni koji su se našli u književnom prevođenju, spomenuti sudski tumači, televizijski prevoditelji….

Ljubav kao pokretačka snaga

U ovom tekstu osvrnut ću se na književno prevođenje. Često me običavaju pitati je li pokretačka snaga prevoditelja velika ljubav prema prevođenju? Odgovor iz moje perspektive doista je neprijeporan i krajnje jednostavan: da, ljubav prema prevođenju, ali i ljubav prema književnosti. A tomu treba pridodati i entuzijazam. (Ne znam kako bi na to pitanje iskreno odgovorili, primjerice, moji kolege sudski tumači – pretpostavljam da se time iz ljubavi bavi veoma mali broj.) Kad ljubavi ne bi bilo prevoditelji se nikad ni ne bi upustili u prevođenje, ali preduvjet za to osim nužnog dara za pisanje velika je hrabrost. Naime, treba se upustiti u neobičnu aktivnost ustrajnoga pisanja, u istu aktivnost iz koje se rađaju i pisci. Svakako treba napomenuti da je svaki književni prevoditelj u određenoj mjeri i pisac. Dobar ili loš. Ali ipak uvijek prevoditelj koji piše. Stoga su prevoditelji u određenoj mjeri i koautori književnih djela. No, za taj se službeni status vjerojatno nikada neće izboriti. Isto tako, status književnih prevoditelja nikada neće biti istovjetan statusu pisaca. A da ne spominjem slučaj od prije nekoliko godina kad je na televiziji bilo govora o “običnim prevoditeljima Shakespearea” za razliku od stručnih, čime se impliciralo da Shakespearea može prevoditi svatko.

Jedna je književna prevoditeljica kazala da je postala prevoditeljicom jer je strahovito voljela pisati, ali nažalost nije imala mašte. Jedan je kolega prevoditelj prevođenje usporedio s krivotvorenjem slika: prevoditelji, iako s pomoću drugih sredstava, stvaraju kopije koje se prodaju kao originali. A to je donekle točno, jer kad je u novinama, na radiju ili na televiziji riječ o stranim književnim djelima, stječe se dojam kao da je autor uz original odmah dostavio i prijevod. Često se u novinskim kritikama, primjerice, hvali autorov “divan” jezik, a da pritom nije niti spomenuto ime prevoditelja.

Prevođenje kao umjetnički zanat

Prevođenje je zapravo umjetnički zanat – rad na tekstu je zanat, a život od prevođenja je umjetnost. Stoga i ne čudi da se mnogi prevoditelji bave drugim poslovima. Jedna nizozemska prevoditeljica tvrdi da je prevođenje u načelu nemoguće i da strogo gledano ne postoji odličan prijevod te prevođenje veže uz pojam apsurda. A mi, unatoč tom saznanju, marljivo prevodimo iz dana u dan. Da, jer naša nas pokretačka sila tjera da sudjelujemo u stvaranju novoga književnog djela.

Kako uopće prevesti tekst s jednog jezika na drugi? To je praktično pitanje na koje je razmjerno teško odgovoriti. Kognitivni procesi koji se tijekom prevođenja odigravaju u našoj glavi još su nedovoljno poznati, no sasvim je sigurno da smo uključeni u misaone procese. Još smo kao djeca svladali materinski jezik, a nakon toga naučili smo jedan ili više stranih jezika za koje smo se kasnije mogli specijalizirati. Ali što se točno događa tijekom procesa prevođenja, to čak i mi sami znamo samo u određenoj mjeri. Štoviše, i veoma iskusnim prevoditeljima teško je opisati što oni točno čine tijekom prevođenja – tragaju za adekvatnim oblicima, odabiru, odmjeravaju, a kada završe, zadovoljni su ili nezadovoljni svojim završnim produktom. A sve je to veoma subjektivno. Kako Gottfried Benn u svojem izlaganju Problemi lirike kaže – “pjesma uglavnom rijetko nastaje, pjesma se radi”, a to u mnogo većoj mjeri vrijedi za prevođenje.

Oslanjanje na sreću

Književni prevoditelj mora biti upoznat s književnom kulturom i literarnom upotrebom jezika  s kojeg se prevodi i na koji se prevodi. Zapravo bi morao usavršiti znanje o piscu kojega prevodi kako bi se mogao uživjeti u njegov svijet. Koliko se prevoditelja tako priprema prije no što krene sudjelovati u stvaranju novoga književnog teksta? Na to je pitanje nemoguće odgovoriti, jer to je posve individualno. A iz samih rezultata – gotovih prijevoda, ponekad je teško procijeniti koliko je prevoditelj bio kompetentan – ne smije se zaboraviti, nekima se dobar prijevod ponekad i posreći. Jer, kako kaže Mario Suško, prevođenje je višeslojan izazov u kojemu se katkad oslanjate i na sreću. Kako bi se budući, mladi prevoditelji što manje oslanjali na sreću, valja educirati nove generacije književnih prevoditelja. Taj problem nije prisutan samo kod nas, nego i u drugim europskim zemljama. Primjerice, u Njemačkoj je jedino na sveučilištu u Düsseldorfu otvoren studij književnog prevođenja, no samo za tzv. velike jezike, engleski i francuski. Stoga, nije teško zaključiti da samo minimalan broj prevoditelja ima formalno prevoditeljsko obrazovanje. U Hrvatskoj Društvo književnih prevoditelja organizira radionice za prevođenje, a ujedno već dugo postoji inicijativa da se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu osnuju studiji simultanog, književnog i stručnog prevođenja. Do tada će prevoditelji sami, uz pomoć volje i talenta, pristupati izazovima prevođenja, čak i onim tekstovima koji se smatraju neprevodivima. Jer, znate i sami, sve je moguće kad postoji volja.

Mađarski pjesnik Dezsö Kosztolányi jednom je kazao da je prevođenje pokušaj plesanja sa svezanim udovima. Je li tomu doista tako, ostavljam da zaključite sami.