In memoriam - Prevodilačka vokacija

Lawrence Venuti, Prijevod, zajednica, utopija

Jezik je spremište starih pogrešaka i bogato

nalazište potencijalnih istina.

Jean-Jacques Lecercle

Prijevod stvara jedinstven komunikacijski čin; jedinstvenu zajednicu interesa oko prevođenog teksta; publiku koja ga pokušava razumjeti i koristiti se njime na veoma različite načine. Možda će zajednički interes okupljenih oko prijevoda nastati spontano, u trenutku kad je prijevod objavljen (slučaj bestsellera), privlačeći čitatelje različitih kulturnih orijentacija koje već postoje na jeziku objavljivanja. Možda će prijevod uvjetovati nastanak nekih novih zajednica (strukovnih, političkih, komercijalnih itd.). Bilo koja zajednica koja nastaje oko prijevoda daleko je od jezične, identitetske ili socijalne homogenosti. Njezinu je heterogenost možda najtočnije razumjeti terminologijom Mary-Louise Pratt, koja se bavi “lingvistikom kontakta”. Riječ je shvaćanju da su decentrirane jezične zajednice određene upravo obiljem zamišljenih linija društvene diferencijacije. Iz te perspektive prijevod je najprometnija jezična “zona kontakta” između strane i prevoditeljeve kulture, ali isto tako i zona kontakta unutar same kulture za koju je pisan.

Interesi koji nas prijevodom vezuju za određenu jezičnu zajednicu nadilaze pasivnu recepciju stranog teksta, uvijek paralelno reflektirajući domaće vrijednosti, uvjerenja i reprezentacijske formule koje bira prevoditeljica. Interesi prijevoda dalje se mijenjaju i s obzirom na mjesto na kojem će prijevod biti upotrijebljen. Budući da prijevodi na određeni način puštaju u promet “strani materijal”, često služe i kao uvod u jezične i kulturne razlike, a sposobni su i prijeći, ali i još čvršće utvrditi granice socijalnih hijerarhija domaće publike.

Time što je namijenjen publici prijevod oko teksta želi stvoriti osobitu zajednicu razumijevanja, pretvarajući se tako u duboko utopijski posao. Riječ je o snu na čijoj se jezičnoj podlozi međusobno razumiju “strana” i “domaća” kultura. Prevoditeljica služi objema. U tome je, zapravo, njezina demokratičnost.

Priredila: Nataša Govedić

Walter Benjamin, Zadatak prevodioca

Prijevod stoga služi otkrivanju onog najbitnijeg, recipročnog odnosa među jezicima. Jezici ni u kom slučaju nisu stranci jedni drugima. Jezici su, a priori i mimo svih povijesnih odnosa, bitno povezani u onome što žele izraziti. Tome ustvari i služi prijevod: omogućuje nam da razaberemo duboku i jasnu srodnost među književnim djelima. Zahvaljujući prijevodima, shvaćamo da original također prolazi kroz različite promjene. Zadatak je prevoditelja pronaći namjeravani učinak, intenciju jezika koji prevodi, osluškivati eho originala. To čini posao prevodioca drugačijim od pjesničke vokacije: pjesnik osluškuje čitav jezik, dok prevodilac osluškuje njegove specifične, kontekstualne aspekte. Zbog toga ni prevodilaštvo ni filozofija nemaju svoju Muzu. No to ih, usprkos svim tvrdnjama sentimentalnih umjetnika, ne čini pukim zanatom. Jer za filozofski je genij karakteristična ista žudnja koja se objavljuje i prijevodom. Mallarmé: Nesavršenost jezika sastoji se u njihovoj pluralnosti, odnosno u nedostatku jezika koji bi bio svima drugima nadređen: mišljenje je pisanje bez ikakvih dodataka ili šaputanja sa strane, no besmrtna riječ ipak pripada tišini. Upravo obilje i raznovrsnost idioma sprečava bilo koga na svijetu da izgovori riječ koja bi se materijalizirala kao apsolutna istina. Tu misao podjednako razumiju i filozofkinja i prevoditeljica, jer njihov je jezik dvostruko pozicioniran između poezije i doktrine. To je uistinu nejasno mjesto bivanja, ali tragovi koje prevodilac i filozof ostavljaju za sobom nesumnjivo obilježavaju našu povijest.

George Steiner, Tragom Babilona

Radikalna velikodušnost prevoditelja (“jamčim da u ovome nečeg ima”), njegovo povjerenje u “drugost”, u još neiskušan, nekartografiran alteritet iskaza, filozofski usredotočen na upravo dramatičan način na  ljudsku pristranost koja svijet oko sebe tumači kao simbolično mjesto, oblikovan je mogućnošću da “ovo” zbilja može stajati umjesto “onoga”, čega se ne možemo odreći ako nam je stalo do bilo kakvih značenja i struktura.

No povjerenje o kojem govorim nikako ne može biti konačno. Ono biva iznevjereno trivijalnim besmislicama; otkrićem da “tamo nema ničega” za uobličiti i prevesti. “To ništa ne znači”, pretpostavlja uzrujano dijete pred čitankom iz latinskog jezika ili početnik u Berlitzovoj školi za strane jezike. U tom nas slučaju jedino službeni dokaz da su “drugi ovo uspjeli prevesti prije nas” prisiljava vratiti se zadatku. Prevodilac se laća posla i ponovno se kocka koherencijom, kao i simboličkim obiljem svijeta. Ta ga nesigurna igra ostavlja ranjivim (doduše u ekstremnom, teorijskom smislu) dvjema dijalektički povezanim i međusobno ovisnim metafizičkim rizicima. Možda će prevodilac shvatiti da “bilo što” ili “gotovo pa bilo što” može proći pod “sve”. To je vrtoglavica samodostatne metaforičke ili analogijske zarobljenosti srednjovjekovnih egzegeta. Ili će možda svhatiti da tekst ne znači “ništa”, na taj se način također odmičući od formalne autonomije originala tvrdnjom kako je svako značenje monadsko i ne može se preliti ni u kakav alternativni “kalup”. A tu je i kabalistička pretpostavka o danu kada će sva djela sa sebe stresti “teret prisile da znače” i bit će jednostavno ono što jesu, neispisana i prezasićena poput kamena.

Kad govorimo o prijevodima, vječita podjela na doslovnost, parafrazu i slobodnu preformulaciju čini se posve nedostatnom. Ona previđa značenje Aristotelova pojma hermeneia: diskurz znači zato što interpretira, a ta je hermeneutička gesta konceptualno i praktično sadržana čak i u najrudimentarnijim prijevodima.

Gayatri Chakravorty Spivak, Politika prevođenja

Po mom mišljenju, jezik je jedan od mnogih načina pomoću kojih poklanjamo smisao samima sebi i svijetu. To pridavanje smisla još se naziva i identitetom. Kad netko vjeruje da je stvaranje identiteta ujedno i stvaranje vlastitog smisla, a ne samo nekih općenitih značenja, onda mu se stvaranje jezika unutar dostupne etničko-političke arene može činiti mnogostrukim poput kapljice vode pod mikroskopom, što rezultira time da nismo uvijek namireni vlastitim riječima, nego imamo potrebu posezati i za tuđima. U tome je zavodljivost prevođenja. Riječ je o jednostavnoj izvedbi odgovornosti prema tragu koji vodi prema drugima i prema sebi.

Možemo, doduše, govoriti i o prevodilaštvu kao ljubavi. U tom slučaju zadatak prevoditeljice sastoji se u tome da potakne ljubav između originala i njegove sjene, i to ljubav koja dopušta spor. Nije li nas, uostalom, poststrukturalizam naučio da jezik predstavlja trostruku jezičnu izvedbu retorike, logike i tišine? Prevoditeljica mora pokušati samosvjesno stupiti na odabranu jezičnu pozornicu ili je čak režirati, kao što se režira predstava, kao što glumac interpretira tekst. To je posve drugačiji posao od ideje da prevoditi znači putovati do sinonima, točne sintakse i lokalnih pikanterija. Jer ne možemo biti tako nepraktični i kritični da prevođenje odgodimo sve do mogućnosti stvaranja utopijski savršenih korespondencija među jezicima. Čujem glas Derride, koji opravdano ukazuje na razliku između engleskog i francuskog govoreći pritom na engleskom i tvrdeći da “mora govoriti jezik koji nije njegov jer se to naprosto čini pravednijim”... Zbog čega tražim jednako pravo i za tekstove napisane na arapskom i vijetnamskom.