(Pre)živjeti istinu mirotvorstva

Navršilo se deset godina od kako je (2. srpnja 1998.) umro župnik iz Trnave (slavonsko selo pokraj Đakova), vlč. Luka Vincetić (rođen 1939. u Štitaru), nesumnjivo jedan od najvećih novodobnih, hrvatskih intelektualaca katoličke provenijencije. Svojim provokativnim, ali uvijek duboko promišljenim i kritički utemeljenim javnim istupima i(li) tekstovima u svjetovnom (primjerice: Feral Tribune, Danas i Erasmus) te vjerskom tisku (posebice izdvajam Kanu), znao je, upozoravajući na povijesno kontroverzna pitanja i aktualne društvene probleme, uznemiriti javnost, ali i p(r)obuditi nadu u čovjeku, jer se iskreno trudio shvatiti i istražiti naše temeljne egzistencijalne dileme, te ujedno predložiti, ali i iznova propitati nove premise našeg svakodnevnog života. Naprosto je bio svjestan, kako kršćanima, ali i svim ljudima dobre volje “drugog puta nema”, nego (pro)govoriti, braniti i svjedočiti istinu, ma kakva i ma gdje ona bila, jer samo ona čovjeka posvema oslobađa. Za Luku Vincetića “život u istini” nije imao alternativu; strogo se pridržavajući ovog politički havelovskog, a zapravo univerzalnog kršćanskog načela, platio je visoku cijenu posvemašnjeg društvenog ignoriranja i crkveno-institucionalnog marginaliziranja. Duboko emotivan, kakav je već bio, teško je proživljavao (bez)brojna neshvaćanja i nepravde, koje su mu bile (u)činjene. Primjerice, zarad slobodnog iznošenja stavova koje su njegovi nadređeni protumačili kao neposluh, nije mu bilo udovoljeno želji da poslijediplomske studije nastavi u Rimu ili nekoj drugoj svjetski uglednoj teološkoj destinaciji, iako je nesumnjivo spadao među najperspektivnije mlade teologe svoje generacije. Na koncu, sve te, uglavnom niske i nezaslužene udarce, njegovo veliko i plemenito slavonsko srce više nije moglo podnijeti. Nepravedno prerano je preminuo, upravo u vrijeme kada je na intelektualnom planu počeo davati najbolje od sebe; uoči smrti daleko je odmakao u arhivsko-dokumentacijskim istraživanjima o pateru Poglajenu-Kolakoviču (također Slavonac, rođen u Podgoraču), u nas gotovo zaboravljenom, a u međunarodnim znanstvenim krugovima uglednom isusovcu; pripremao je knjigu o antisemitizmu u hrvatskih katolika i sl.

Strossmayerov sin

Iako su ga mnogi (ne)dobronamjerno prozivali “posljednjim strossmayerijancem”, on je to uistinu i bio; glasoviti đakovački biskup mu je bio trajna inspiracija i uzor. Strossmayer je, naime toliko nadrastao i nadvisio domicilnu sredinu, da je i za vlastitu crkvu (p)ostao (pre)teško breme s?kojim se ona još ni dan danas na pravi način ne zna nositi. A, Luka, sljedbenik njegova duha i nastavljač njegove tradicije; usprkos svemu i svima zahtijevao je formuliranje novog kršćanskog pledoajea za novu, demokratsku Hrvatsku i po tomu je na sličan način ostao neshvaćen u Crkvi i izvan nje. U brojnim tekstovima, Vincetić se oštro suprotstavljao tezama glasovitog filozofa Berđajeva (čiji je teološki doprinos izuzetno visoko cijenio), smatrajući kako demokracija ne smije i ne može biti ravnodušna prema dobru i zlu, jer se time gubi vjera u istinu, a potom sve postaje moguće i dozvoljeno; čak se i najgori zločini mogu relativno lako opravdati kojekakvim banalnim nacionalnim, ideološkim i sličnim interesima, ne isključujući dakako pritom niti “doprinos” crkava i vjerskih zajednica. Bez ogleda što je povijest (pre)puna takvih i sličnih primjera, Luki se zamjeralo što prenaglašava i navodno selektivno ističe kontroverzna povijesna zbivanja kojima se, po mišljenu crkvene hijerarhije, daje iščašena, za katolike neprihvatljiva sliku svijeta.

To su samo neki od razloga zašto se njegova crkva i njegov biskup (mons. Srakić) nisu znali nositi s?Lukinim javnim angažmanom; potonji se nije mogao suzdržati čak ni na misi zadušnici i na skandalozan se način u mjesnoj crkvi oprostio od trnavačkog župnika. Prigodom sahrane, posvema neprimjereno, prozvao ga je za cijeli niz “propusta” prokazajući ga da je zapostavio svoje župne obveze i vjerske dužnosti u korist nekakve osobne, egoistične društvene afirmacije. A radilo se zapravo o prizemnoj osveti visokog, a u duši sitnog crkvenog birokrata, koji nikako nije mogao pojmiti da se istodobno može pripadati Crkvi, imati čvrsta, osobna moralna načela, a ujedno biti osebujnim svećenikom i slobodnim čovjekom. Biskup nije shvatio da je to Luka mogao upravo stoga što je dušom i tijelom pripadao Crkvi. Komentirajući biskupov istup, Ivan Zvonimir Čičak, u to vrijeme predsjednik HHO-a (čiji je Luka bio dugogodišnji član i aktivist, što je izazivalo bijes i nezadovoljstvo u dijelu crkvenih struktura), s pravom je zaključio kako je tragični usud svih naših velikana kroz povijest u pravilu uvijek isti; za života ih se ne razumije, niti priznaje; život završe u glibu nekog provincijskog groblja, a tek nakon sto godina otkrivamo njihov značaj, ponosimo se njima, ali to mrtvima na žalost više ništa ne znači.

Prijateljstvo s ljudima

Padom Berlinskog zida, veliki socijalni, komunistički projekti koji su čovjeku modernog doba obećavali raj na zemlji su propali; devalvacijom marksističke utopije društvo se oprostilo od posljednje, opijajuće vrste utopizma. Po Vincetiću, proći će još dosta vremena dok se netko ponovo svjesno ne usudi ući u novu svjetsku projekciju utopijskih modela (a do kojih će uslijed krize globalizma neminovno doći), jer je državni socijalizam do kraja i bez ostatka izblamirao i izmanipulirao bilo kakvu pomisao o izgradnji nekakva “boljeg svijeta”. Gledano iz Lukine, katoličke, socijalne pozicije, očito je samo svijet Majke Terezije trajno vrijedan pozornosti i analize, jer uistinu počiva na “religioznom iskustvu” kojem nitko i ništa ne može prigovoriti. Maksimalno pomaže čovjeku, susreće ga s?Bogom, te se tako povratno događa ono što je zadaća svakog autentičnog kršćanina: svjedoči se Istina o Kristu, kao prijatelju svih ljudi. Na ovome se i zasnivao temeljni Vincetićev interes za dokumente Drugog vatikanskog koncila, odnosno za socijalni nauk Crkve, kao realni program pomoći milijunima ljudi koje je divlji kapitalizam pretvorio u puke objekte eksploatacije, obespravljenu i rezigniranu masu, novodobne robove o kojima doista nitko ne brine. Poniženi i prezreni diljem planeta stoga s?nadom upućuju poglede prema Crkvi i njezinu socijalnom nauku, te se na taj način crkvene institucije i nehotice guraju u poziciju političkog partnera aktualnim vlastima, a Vincetić je bio duboko svjestan tih i takvih opasnosti, jer takav partnerski odnos crkvama zapravo dugoročno samo škodi. Međutim, to Crkvu ne oslobađa od odgovornosti da se otvoreno i konkretno izražava o nepravdama; ona bi trebala kritizirati sve što narušava ljudsko dostojanstvo, ali do dana današnjeg na tomu se putu nije najbolje snašla i stoga je Luka s pravom upozoravao da je tek čeka put iskrenog okretanja prema brizi o čovjeku i njegovim problemima. Socijalna osjetljivost po kojoj je Luka bio podjednako prepoznatljiv i u vjernika i u onih koji to nisu, po logici naših političkih podjela automatski ga je svrstavala na lijevu, za hrvatsku, rimokatoličku zajednicu neprihvatljivu ili krajnje sumnjivu stranu. A, Vincetić je upravo svoju kršćansku vjerodostojnost gradio promicanjem duhovnosti koja ljude zbližava i pomiruje, odnosno stvara pretpostavke približavanju i upoznavanju onom drugom i različitom, bez ogleda na naciju, rasu vjeru i ideologiju. Iako je bio sklon ljevici, Luka nije bio socijaldemokrat (što su mu mnogi neupućeni prigovarali); on je više bio neka vrsta teologa oslobođenja, koji je kao aktivist HHO-a i praktičnim činom i društvenim angažmanom svjedočio potrebu svestrane afirmacije ljudskih, građanskih i manjinskih prava.

Ekumenizam

Religiozno iskustvo, tvrdio je Vincetić, ima svoj identitet: katolički, pravoslavni, evangelički, na koncu i agnostički, pa i ateistički, naravno ako prihvaćamo slobodu kao temelj ljudskog samoodređenja. Neki to zovu kulturološkim kršćanstvom, neki to svrstavaju u sferu čovjekove privatnosti, ali svaki čovjek, zaključio je Vincetić, ima pravo na život u svom identitetu. Na ovom planu, Vincetić se trudio, posvema u duhu biskupa Strossmayera, promovirati pomirenje crkava u našim (post)ratnim uvjetima, posebice između katoličanstva i pravoslavlja. Inzistirao je na jasnoći ekumenskog pravila, pitajući sebe i druge: želimo li se pomiriti ili nam je to nevažna stvar? Ako ne želimo, tada s?našom crkvenošću nešto nije u redu, jer svaki kršćanin u bilo kojem “religijskom” iskustvu, dakle iz same naravi svoje vjere, mora biti ekumenski raspoložen. Tisuće je razloga za to, posebice ako naglašavamo da smo iskusili Boga i njegovu Istinu. Naravno, svima je jasno da su želje jedno, a stvarnost drugo, ali drugog puta osim pomirenja nema. Pomirenje znači put praštanja, istine, pravde i tolerancije; ekumenizam se mora vjernički iskusiti, jer naličje svakog takvog djelovanja sadržano je u izgradnji mira i promicanju mirotvorstva. Vincetić je bio svjestan činjenice kako su rat i agresija teško pogodile Hrvatsku, tako da Katoličkoj crkvi nije bilo izbora; morala se prikloniti obrani i opstojnosti nacionalne zajednice i nacionalnog bića. Ali, rat je bio veliko iskušenje za sve kršćane; dovodio ih je pred dramatične dileme: kako se postaviti prema neprijatelju, na koji način biti uz “svoje”, kako propovijedati ljubav i mir u uvjetima opće mržnje, ratnih strahota, razaranja, etničkih čistki i ratnih zločina. Imao je cijeli niz prigovora na povezanost i bliskost crkvenog vrha, ali i velikog broja župnika Katoličke crkve u Hrvata s Tuđmanom i HDZ-om kao pobjednikom na prvim, višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Često je naglašavao: najgore što se moglo dogoditi crkvi univerzalnog karaktera upravo je identifikacija s nacijom. Za Luku, koristiti vjeru, svetu energiju u korist političke moći bilo je ravno blasfemiji. To je bio “istočni grijeh” svih promašaja koji su se crkvi dogodili, bolje rečeno koji su se u njoj tolerirali. Svojim povijesno prevladanim i nacionalno radikaliziranim sadržajima, crkva se priklonila obrani i promicanju tzv. viših državnih i nacionalnih interesa, koji su u tom kontekstu zapravo bili u suprotnosti s temeljnim kršćanskim porukama. Crkva se nije snašla u vremenu i prostoru tranzicije, a nakon što je lagodno prihvatila “udvaranje” Tuđmana i njegove stranačke kamarile (ne)svjesno se prepustila i dala politički manipulirati. Crkva jednostavno nije znala odoljeti iskušenju trijumfalizma tako da je sve više gubila na moralnoj autentičnosti, kršćanskoj vjerodostojnosti, te se počela ponašati kao svojevrsni advocatus diaboli Tuđmanove politike. Iako je u međusobnim odnosima bilo i podosta trzavica, ipak politička i ideološka bliskost između Crkve i HDZ-ovog nacionalističkog bloka nikad nije bila upitna. To je razlog zašto i danas Crkva nije u stanju na adekvatan način odgovoriti na izazove potrošačkog društva; nije dovoljno paušalno osuditi moderni hedonizam i konzumerizam, nego treba ponuditi i alternativne programe, ali toga još u katoličkim projektima uvelike nedostaje. Istina, Crkva je dala veliki doprinos stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države, a spomenuta je idila, istina nakratko, bila prekinuta prenošenjem rata u BiH, posebice kada su se sukobili bivši saveznici, tj. Hrvati i Bošnjaci. Naime, crkva u Hrvata počela se distancirati od vladajućeg političkog vrha, jer se Kaptol pod utjecajem pape Woytille i njegove radikalne kritike nacionalizma bez mjere i pameti, morao (p)okrenuti održanju opstanka katoličanstva (pa i hrvatstva) u Bosni Srebrnoj, što je postalo prioritet u odnosu na Tuđmanove teritorijalne apetite, tj. pokušaje pripajanja dijelova bosanskih i hercegovačkih tertorija novostvorenoj hrvatskoj državi.

Mirotvorstvo

Kardinal Kuharić se javno i otvoreno suprotstavio pokušajima HDZ-ovog vrhovništva da usmjerava ulogu Crkve u političkim zbivanjima u zemlji i okruženju. Vincetić je o tim pitanjima ispisao cijeli niz sjajnih tekstova, a posebice je promovirao posjet pape Ivan Pavla II Hrvatskoj, afirmirajući njegove poruke o potrebi snošljivosti i solidarnosti kao i žestoke osude tzv. nacionalističke bludi. U tom duhu Luka je zagovarao “susret u miru” Istočne i Zapadne crkve, a u tom se metaforom zapravo zalagao za povratak svih prognanih u svoje domove, kao i za traženje novih oblika međudržavnog i državnog zajedništva, te je uporno upozoravao vrh crkve u Hrvata, kako je Papino mentorstvo zapravo Božji dar, jer je na vrijeme spriječilo pogubnu bosansku politiku u režiji HDZ-a, koja je u kratko vrijeme posvema obezvrijedila stoljetne multikulturalne i multikonfesionalne napore bosanskih franjevaca na tim prostorima.

Upozoravao je kako je nacionalizam grijeh protiv interesa vlastite nacije, te se nikako ne smije ponoviti vrijeme od 1941. do 1945., kada je Crkva provela svojevrsno obogotvorenje NDH i Pavelićeva režima. U tom kontekstu kritički je pisao o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, iako mu je potonji zapravo u mnogočemu bio inspiracija i uzor. Naglašavao je da je hrvatski nacionalistički grijeh te i takve zločinačke države upravo u tomu što je Crkva u prvo vrijeme pokazivala izrazitu naklonost ustaškom državotvornom projektu; stoga danas ona mora jasno i glasno demitologizirati mračno razdoblje hrvatske povijesti i osvijetliti ga kršćanskim principima. Po njemu, najljudskiji čin crkvenog poslanja jest: pomirenje i mirotvorstvo među ljudima; priznati vlastite grijehe, kao geste pravednosti i pred Bogom i pred svijetom. Često je naglašavao: ne smijemo zaboraviti da je vjera u srcu religije. U tomu je duhu analizirao i prijepore oko Jasenovca i Bleiburga; među prvima je pohodio oba ova stratišta. Zahtijevao je da Hrvati okaju to grješno ustaško razdoblje, kao što je i Srbima poručivao da to trebaju učiniti za počinjene zločine u vrijeme Miloševićevog režima. Posebice se oštro okomio na vezivanje dijela SPC-a uz Karadžića i zločinački režim na Palama, koja je time postala pokriće za genocid; dakle, dio crkvene hijerarhije u Srba postao je izravnim sudionikom u povijesno bezprimjerenom zločinu kao što je bio onaj u Srebrenici, koji je uostalom unisono osudila i međunarodna javnost.

Crkva bi, smatrao je Luka Vincetić, morala svojim autoritetom i svojom moralnom snagom priznati, ali i naučiti se štovati razlike; u protivnom formira se sekularna religija i crkva se gura na margine društva. Istodobno, uslijed tzv. drame ateizacije, Crkva nekontrolirano reagira, neprimjereno jača obrambene mehanizme i želi postati sveprisutna, dominirajuća, pa čak i tamo gdje joj nikako nije mjesto. Istinita crkva je po Luki presudna nada za obnovu čovjeka iznutra, ali ne treba podcijeniti i sve druge napore i inicijative bez kojih nema stvarne obnove. Posebice stoga, jer je od izvornih poruka kršćanske vjere malo toga došlo do nas.

Što je crkva, vjerska zajednica u jednom društvu jača i prisutnija, time je njezina uloga i odgovornost veća. Pozvana je, ne samo vjernike nego i cjelinu zajednice uputiti i upoznati s?temeljima kršćanskog učenja i svjedočiti Isusov nauk ljubavi među ljudima. A upravo je tu, smatrao je Luka, “rodno mjesto” svekolikih povijesnih nesporazuma između Crkve i države, jer se isprepliću “nadležnosti” koje se u uređenim društvima, u mirnim i sretnijim vremenima, uglavnom uspješno toleriraju, a postaju potencijalnim žarištem nesporazuma i sukoba kada se ravnoteža snaga poremeti i kada se jedna strana pokušava nametnuti kao isključivi, jedini ovlašteni i ekskluzivni arbitar duhovnog, odnosno političkog obzorja. Rađanje civilnog društva u nas, u Hrvatskoj pokazalo je kako je izuzetno teško uočiti “znakove svoga vremena” (papa Ivan XXIII.) te da nema efikasnog univerzalnog recepta za izlazak iz jednoumlja. Napuštanje komunističke matrice, a podlijeganje novoj, nacionalističkoj matrici nije nikakvo rješenje, zapravo to je samo puko povijesno ponavljanje manifestirano drukčijim predznakom. Dakle, naša razočaranja su bila neizbježna i očekivana, posebice stoga što se nasljeđe prošlosti i politički problemi nisu željeli (a možda ni mogli) demokratski (raz)rješavati, nego se primjenjivala prokušana komunistička receptura koja je rezultirala samo ispraznim kozmetičkim zahvatima. Luka Vincetić je bio među rijetkima koji je dosljedno i pošteno tumačio te iskreno svjedočio kako se treba ponašati i djelovati u prijelomnom (ne)vremenu pada komunizma, u vrijeme rata i agresije, odnosno u “demokratskim” procesima postkomunističkog razvoja. Iako je to doba bilo i još jest prepuno opasnosti i teških iskušenja, Luka nam je otvorena srca nudio svoje odgovore koji su bili prilog oslobođenju konkretnog čovjeka u konkretnom prostoru i vremenu; u nasljeđe nam je ostavio više nego inspirativno djelo koje još u redovima katoličkih intelektualaca traži svog autentičnog tumača i nastavljača.