Preživljavanje u betonskom sarkofagu

Kao što je svima poznato, Maroko je egzotična, najzapadnija sjevernoafrička država, dominantno obilježena visokim gorjem Atlasa i živim atlantskim ali i mediteranskim priobalnim pojasom. Sa svojih 30-tak milijuna stanovnika, drevnom arapsko-berberskom kulturom u pitoresknim starim gradovima Marakešom, Tangereom i Fezom, općepoznatom Casablancom i prijestolnicom Rabatom, ta je moderna kraljevina sve veći magnet mnogim europskim turistima, a stabilne političke prilike, umjereno i razmjerno tolerantno, sekularno islamsko društvo čine Maroko privlačnim i ulagačima.

Ipak, nije oduvijek bilo tako. Od 1956., kad je Maroko postao samostalna država, ta je bivša francuska kolonija prolazila burna razdoblja. Jedan od takvih događaja bio je i neuspio vojni puč protiv tadašnjeg kralja Hasana II., 1971. Iako su se stvari ubrzo dovele u normalu, bez većih političkih potresa, sudbina 58 vojnika, silom prilika urotnika, koji su ne svojom voljom sudjelovali u puču, u sljedećih se dvadesetak godina pretvorila u noćnu moru nezamislivu zdravom razumu. Iako su vođe puča uhvaćeni i strijeljani, a ostali pravomoćno i regularno osuđeni na 10-godišnje stroge zatvore, neki je nepoznati perverzni um u kraljevu okruženju smislio najpodliju i najbolesniju moguću osvetu za dotične preživjele sudionike, posebno 23 člana časničke škole. Ti su nesretnici, nakon dvije godine teške robije u “normalnom” zatvoru u Kentiri, krišom odvedeni u nepoznatom smjeru da bi završili u atlaskom pustom seocetu Tazmamartu, poprištu najmorbidnije i najdugotrajnije egzekucije koju civilizirani svijet poznaje. U potpunoj tajnosti nesretni su ljudi smješteni u betonske rupe u zemlji, dužine tri metra, širine i visine metar i pol. Bez mogućnosti kretanja i u potpunom mraku, s minimalnim količinama oskudne hrane i vode, izloženi hladnoći i vrućini, nečistoći i bolestima, ti su nesretnici mimo svake procedure i zakona ostavljeni u toj zabiti na neodređeno vrijeme, zapravo da polako i u svakodnevnim mukama – umru. Da bi se pojasnio zloćudan naum treba naglasiti da su kažnjenici bili 24 sata u skvrčenom položaju, bez mogućnosti da se usprave jer je visina tog, zapravo groba, bila samo metar i pol. Osim toga, dugogodišnje nekretanje i potpuni mrak uzrok su postupnog kočenja i propadanja tijela u najgorim svakodnevnim mukama. Sudbina Salima, jednog od tih kažnjenika središnja je os oko koje se stvara čarobna jezična paučina ovog snažnog romana.

Živi pokopani

Svi koji poznaju opus Tahara Ben Jellouna, a on na svu sreću kod nas nije više nepoznanica, znaju da je osnovno polazište njegova “magijskog nadrealizma” stvarni događaj koji u zbilji ima fantastične učinke. To mu omogućava demonstraciju poetične moći njegove proze i silovitost jezičnih gesti koje bi inače bile u zraku i pomalo isforsirane i apstraktne. U ovom, našem slučaju, sudbina pojedinca izvrgnuta krajnjim fizičkim i psihičkim iskušenjima povod je i okvir jezičnoj akceleraciji i multipliciranome poetičkom učinku koji sasvim uvjerljivo i prirodno sjeda na svoje mjesto.

Roman ima ispovjednu formu, a priču u prvom licu, post festum, pripovijeda, nesretnom sudbinom pogođeni Salim. On je na početku romana mladi poručnik pred kojim je karijera, koji silom nesretnih okolnosti, a mimo svoga znanja i volje bude instrumentom pokušaja vojnoga puča – koji se ovdje u svojim političkim aspektima uopće ne tematizira. Ovaj je potresni ali istovremeno uzvišeni roman zapravo prije intimna duhovna ispovijed nego li politički ili “zatvorski triler”, kako bismo novoholivudskim govorom rekli.

Uglavnom, po dolasku u narečeni Tazmamart, zatvorenici su u šoku i strahu. Zapravo oteti iz  kakve takve sigurnosti normalnog zatvora nestali su u povijesnom i prostornom procjepu i zatekli se u nadrealnom kutku pakla, živi pokopani, osuđeni na anonimno umiranje u patnji i boli. Roman opisuje različite faze njihova umiranja i sve one nebrojene pokušaje čovjeka bez nade, osuđenika na sigurnu ali polaganu smrt da ipak preživi, ili bolje reći da dostojanstveno od-živi tu svoju patnju i umre na koliko-toliko ljudski način. Postupno se upoznajemo sa svih 23 zakopanika i njihovim životima, kroz koji progovara Maroko druge polovice 20. stoljeća. Upoznajemo također tegobe s kojima se susreću ti nesretnici. Od slabe i neprimjerene prehrane koja se sastojala od higijenski neispravne juhe od grahorica, staroga kruha i nešto prljave vode, preko ljetnih nesnosnih vrućina, zimskih neizdrživih hladnoća, najezda svih mogućih kukaca, škorpiona, bolesti prouzročenih nekretanjem, do bolova od ukočenosti i, što je najvažnije, nepodnošljive odsutnosti svjetlosti. Taj nedostatak kretanja i svjetlosti ključan je za razumijevanje njihove strašne sudbine.

Organiziranje zagrobnog života

Psihološki učinak tog stanja na kažnjenike je razoran i upravo ono na što je okrutni planer tog zlodjela zapravo računao. Bez nade u okončanje kazne, odsječeni od svih fizičkih i psihičkih uporišta koja čine osnovne kategorije ljudske egzistencije i u najgorim uvjetima, ti su ljudi bili lišeni svoje ljudskosti i na okrutno i bolesno ingeniozan način kažnjeni gore negoli da su odmah ubijeni – jer njihova je patnja trajala godinama. Neki su od njih jednostavno poludjeli ili se toliko razboljeli da su u agoniji, prepušteni sami sebi jednostavno “uginuli”, odumrli. Drugi su stradali od uboda škorpiona, treći su počinili samoubojstvo itd. Sretna je okolnost bila što su im ćelije bile blizu, pa su mogli, dovikujući se, razgovarati. Tako su organizirali život. Kažnjenik Karim imao je neobičnu sposobnost da u bilo koje doba “osjeća” koliko je sati, koji je dan ili godina, pa su preko njega zadržali pojam o vremenu. Ostali su imali druge sposobnosti i znanja, pa su organizirali školu stranih jezika, poučavanje Kur’ana, političke, vjerske ili filozofske rasprave itd. Naš junak Salim, kao načitan i dobro obrazovan čovjek, pripovijedao im je priče, sadržaje romana koje je pročitao ili filmova koje je gledao, recitirao poeziju itd. Gharbi, učitelj, ili Ustad, kako su ga zvali, bio je autoritet za Kuran koji je znao napamet a recitiranje kojega bi im bila važna utjeha. Wakrim, Berber, bio je stručnjak za škorpione i savjetnik za borbu protiv njih itd. Sve u svemu, nakon prvotnog šoka, kažnjenici su se pribrali i organizirali, mogli bismo reći, “zagrobni život” kako su najbolje znali i umjeli. Iako su mnogi postupno umirali, ta im je svakodnevna praksa omogućila  zavidno i neočekivano dugotrajno preživljavanje. Upravo je nevjerojatno da i u tim ne samo neljudskim, nego i neživotinjskim uvjetima, čovjek nalazi motiva i volje da preživi.

Našemu je junaku Salimu iznimno pomogla činjenica što je bio načitan i ne samo inteligentan nego i produhovljen čovjek, koji je naučio svoju apsurdnu nesreću doživljavati na višoj, duhovnoj razini. U potpunom mraku i prostornoj skučenosti on se nije poput nekih svojih supatnika utopio u mržnji i očajanju, nego je mističnim molitvama i ekstazama tražio i pronašao put prema Bogu. Moglo bi se reći da ga je ta produhovljenost i spasila.

Naime, nakon dobrih petnaestak godina tamnovanja, Wakrim je po svojoj berberskoj, plemenskoj liniji, uz blaženu pomoć korupcije, našao put do vanjskoga svijeta i proturio informacije o postojanju tih zatvorenika. Ta je informacija došla do boraca za ljudska prava koji su pokrenuli kampanju potrage, a kako je kralju Hasanu II. bilo stalo do dobrog imidža u svjetskoj javnosti, morao je popustiti pred političkim pritiskom. Kroz nekoliko godina, uvjeti su se u zatvoru poboljšali, počeli su dobivati lijekove, bolju hranu, izlaziti jednom tjedno iz svojih betonskih “sarkofaga” i polako se vraćati u kakvo-takvo stanje živih ljudi, a ne “živih mrtvaca”, kao do tada. Konačno, 1991., nakon 20 godina tamnovanja, od kojih 18 u podzemnoj tami Tazmamarta, tek četvorica preživjelih, oronulih, 15 centimetara smanjenih polu-ljudi izašlo je iz tog okrutnog mjesta, koje je po njihovu odlasku vojska odlučila zbrisati s lica zemlje. Da ne bi ostalo ni traga ni spomena njihovoj patnji koja kao da se nije ni dogodila.

Poezijom natopljena duhovnost

Iako bismo u prvi mah mogli zaključiti da je riječ o mučnom i teškom štivu koje svojim bizarnim sadržajem prije odbija negoli privlači, Ben Jellounova magična, ali i ljekovita moć riječi tu je mučnu građu pretvorila u poetičan roman pun produhovljenog zanosa i ekstaze. Sve muke i patnje kojima je ljudska egzistencija dovedena u pitanje kao takva, prevladane su poetskim prodorom u neslućene prostore duhovnosti koje je mogao oslikati samo veliki majstor pjesništva ali i derviške mistike. Njegov put prema Bogu lišen je svake partikularnosti i predstavlja samu esenciju svake religioznosti uopće, koja je uvijek moguća tek kao univerzalna. A ta nadolazeća, novopronađena ljudskost kroz univerzalnu, poezijom natopljenu duhovnost, najvredniji je doseg i zalog ovog nesvakidašnjeg romana.