Priča čovjeka s crnim naočalama

Pripovijest o hitnoj pomoći i neseseru

Kad igra postane žestoka

žestoki ulaze u igru.

– Joohn Belushi

Naša se četvrt nalazi točno iza kolodvora. Jednoga dana nestat ćemo u vlaku, ili ćemo učiniti da vlak nestane. Jer naša se četvrt zove Dugoprstaši, uđeš s teretom a izađeš lakši. Lakši za što? Lakši za autoradio, novčanik, zubalo, naušnice, gume na autu. Ako ne paziš, ostat ćeš i bez žvakaće gume: neki klinci rade u paru, jedan te lupi u jaja, ti ispljuneš žvakaću, a drugi je uhvati u letu. Tek toliko da steknete neku sliku.

U toj su četvrti rođeni Hitna Pomoć i Neseser. Hitna Pomoć je zgodan šesnaestogodišnjak. Tata mu se bavi autokozmetikom, što znači da krade nove gume i prodaje ih kao zamjenu za stare. Mama ima mljekarnicu, najmanju mljekarnicu na svijetu. Zapravo je to hladnjak. Hitna je tamo začet, na minus deset. Kad se rodio, umjesto u kolijevku, stavili su ga u pećnicu da se odmrzne.

Odmalena je Hitna Pomoć osjećao strast prema motorima. Kad ga je vodio sa sobom na posao, to jest u krađu guma, otac bi ga parkirao u haubu. Tako je Hitna proveo mnoge svoje mlade dane ispružen među klipovima, i mehanika za njega više nije imala tajni. Sa šest godina sâm je konstruirao tricikl s pogonom na mikser. S litrom frapea mogao je prijeći dvadeset kilometara: morao ga je razmontirati kad je mama primijetila da joj mažnjava mlijeko.

Tada je ukrao svoj prvi motor, Guzzi Imperial Black Mammuth 6700. Kako bi dosegao papučice, vozio je zakačen ispod rezervoara kao koala za majku; a Guzzi je izgledao kao ukleta lađa, jer se nije vidjelo tko vozi.

Odmah potom, Hitna je konstruirao svoj prvi frizirani motor, Lambroturbo. Bio je to običan skuter Lambretta, ali uz nekoliko preinaka vozio je dvjesto šezdeset na sat. Tada smo ga prozvali Hitna Pomoć. U godinu dana skršio se na motoru dvjesto petnaest puta, svaki put drukčije. Vozio se na jednom kotaču i probušio ga, zanijelo bi ga u zavoju, na ravnom, na makadamu i mokrom asfaltu, padao je u leru, zabijao se u pogrebne povorke, slijetao s mostova, ili bi prepilio stablo. Liječnici u bolnici već su se tako navikli na njega da, ako se ne bi pojavio čitav tjedan, nazvali bi ga kući da čuju što je s njim.

Ali Hitna je bio poput mačke: pao bi, odskočio i produžio dalje. Kojiput se nakon pada vukao još kilometrima: bila je to njegova osobitost. Vidjeli bismo ga kako se s drugog kraja ulice kotrlja sve do stolova ispred kafića.

“Pao sam u Forl?ju”, objasnio bi.

“Heh, važno je stići na cilj”, rekao bih ja.

Neseser je imala petnaest godina i bila je kći krojačice i kradljivca kamiona. Tata je robijao jer je ukrao kamion pun svinja, a uhvatili su ga dok ih je pokušavao prodati od vrata do vrata. Neseser je radila kao frizerska naučnica i bila je duša od djevojke. Tako su je zvali jer je bila mala, majušna, a ništa joj nije nedostajalo. Zbog njezinih zanosnih minioblina, u četvrti nije bilo takvoga koji je nije pokušao zaskočiti, ali ona je bila tako sitna da bi se svaki put uspjela izmigoljiti.

Bilo je to jedne večeri početkom ljeta, kad nakon duga zimskog sna nožni palci napokon ugledaju svjetlo provirujući iz sandala. Sav prekriven flasterima i krastama, Hitna Pomoć vozikao se na Lambroturbu, a kilometar dalje Neseser je na klupici jela sladoled.

Dometnut ću tri pojedinosti:

Prvo: ljeti je Neseser nosila minice koje joj je mama šivala od starih tatinih kravata. Od jedne kravate sašila bi joj tri suknje.

Drugo: kad bi sjela, Neseser bi prebacila nogu preko noge kako to ni najbolji komad među top modelima ne bi izveo, prekrižila bi ih tako da jedna miluje drugu, a imala je prekrasne noge tanahnih gležnjeva i crvene cipelice s potpeticom koja ti se zabijala ravno u srce.

Treće: kad je Neseser lizala sladoled, cijela bi četvrt stala. Znate onaj film kad Snjeguljica pjeva u šumi, a oko nje svi zekani, jeleni, grlice i papatači pjevaju s njom? E pa, prizor je bio isti: Neseser je u sredini lizala svoj miks za tisuću lira, a oko nje su dječaci, momčine i starkelje udarali ritam jezikom, jer glavom bi se vrzmale sve misli ovoga svijeta, od gotovo čednih do gotovo kažnjivih.

Rekosmo, dakle, da je to bilo jedne večeri početkom ljeta, a ptičice su sjedile na granama i nisu cvrkutale, jer uz buku iz motora Hitne Pomoći zaludu vam trud, pjevači. Izdaleka se začu glasovito četverotaktno ubrzanje, umjereni andante, živahni mosso, brzi allegretto, jurišni karburatoretto, a Hitna se pojavi na stazi u parku vozeći bez ruku i vukući jednu nogu po tlu, jer inače ne bi bilo dovoljno opasno. Spazi Neseser i izvede kočenje u mjestu za pamćenje. Kočenja zapravo i nije bilo, jer Hitna iz principa nikada nije kočio. Kad je frizirao motor, najprije bi mu skinuo kočnice. “Da ne dođem u napast”, govorio je.

Hitna, dakle, produlji ravno i završi na toboganu, uzletje uvis, odrazi se o tendu kafića, sletje u stan na prvom katu, u dnevnom boravku doda gas, zabi se u hladnjak, izađe na balkon, stušti se na ulicu, sudari se s kontejnerom za smeće, razvali jedna vrata automobila, izađe na druga i zaustavi se skršen o platanu.

“Jesi li se ozlijedio?”, reče Neseser.

“Ne”, reče Hitna. “Sve je bilo proračunato.”

Neseser ispusti jedno “ah” s borovničastim jezikom do pupka. Nekoliko su se trenutaka gledali, a zatim Hitna reče:

“Zgodna ti je ta minica na točkice.”

A Neseser reče:

“Zgodne su ti te kožne hlače.”

Koje hlače, htio je pitati Hitna. Tad spusti pogled na svoje noge: bile su tako prekrivene krastama, ožiljcima i ogrebotinama da se činilo da nosi kožne hlače. A nosio je, međutim, kratke hlače.

“To ti je model Vatrene Ulice”, reče. “Hoćeš đir na motoru?”

Neseser proguta sladoled u jednom zalogaju, što je bio njezin način da kaže “da”. Penjući se na motor, zamahnula je nogom tako da je probudila iz mrtvih osjetila nekolicine starčića. Zatim se čvrsto privinu uz Hitnu i reče:

“Nego, znaš li ti voziti motor?”

Na te riječi Hitna nabaci osmijeh dostojan da uđe u povijest, auspuhnu benzolavovski oblak i jurnu cik-cak u suprotnom smjeru. Tko ga je vidio taj dan, kaže da je vozio barem dvjesto osamdeset. Što ti je snaga ljubavi! Čulo se hučanje tog tornada u prolazu, ali nije se vidjelo ništa osim bljeska zvijezde padalice. Hitna je ulazio u zavoje tako nagnut da je, umjesto na mušice koje lete u lice, morao paziti na gliste. A Neseser uopće nije osjećala strah, štoviše, cičala je od sreće. Tada je shvatio da je žena njegovog života.

Došavši do njezine kuće, Hitna se propeo na motoru i Neseser je kroz prozor uletjela ravno u naslonjač u boravku. Mama je spazi ispred sebe i reče:

“Gdje si to bila, da te nisam ni čula kad si ušla?”

Tog se trena začu prasak: Hitna se zabio u vrata garaže. Ustao je; motoru su otpali jedan kotač i rezervoar. Smijurija: napunio je usta benzinom i vratio se kući na jednom kotaču, pljuckajući gutljaj po gutljaj u karburator.

Ispružio se na krevet i obznanio okupljenim žoharima:

“Zaljubio sam se.”

“A u koga?”, upitaše oni.

“U Neseser.”

“Dobra pička”, odvratiše u zboru žohari, koji u našem kraju imaju prilično živopisan rječnik.

Sutradan navečer, Hitna i Neseser opet su izašli zajedno. Nakon trideset sekundi, Hitna je upita smije li je poljubiti. Neseser proguta sladoled.

Počeli su se ljubiti u devet i četvrt, a neki svjedoci tvrde da je prvi udahnuo Hitna, u dva noću.

“Dobro se ljubiš, gdje si nauči...”, zaustio je, ali Neseser se opet zalijepila za njega i završili su u šest ujutro.

Kad se vratila kući i mama ju je pitala: “Što si radila s onim dečkom s motorom?” Neseser je rekla: “Ništa, mama, samo dva poljupca”. I nije lagala.

Tako je njihova ljubav obasjala našu četvrt, a mi smo bili tako sretni da smo zamalo prestali krasti.

Da, svi smo bili uzorni građani, ili tu negdje, sve dok jednoga ružnog dana u kvart nije došao Joe Blok, šampion među prometnim policajcima. Pojavio se u crnoj kožnoj odori, sado-mazo čizmama i s crnim naočalama. Na kacigi natpis: Bog zna kakav ti je svaki sat, ja znam koliko voziš na sat.

Svaki se motorizirani stanovnik našega grada tresao čim bi čuo ime Joea Bloka. Nije bilo tog vozila na svijetu koje on nije oglobio. Kad bi se našao u ulici sa zabranom parkiranja i zatekao parkirane automobile, vadio je blok i prašio kazne kao strojnica. Svi su, prije nego što parkiraju, gledali je li Joe Blok u blizini. Ako ga nije bilo, krenuli bi u rikverc, a kad bi se okrenuli, kazna im je već bila ispod brisača. Tako je brzo i neprimjetno udarao Joe Blok, čovjek koji je oglobio tenk jer nije imao rezervne gusjenice.

Joe je jedne večeri došao u kvart na svom blindiranom Mitsubishijevom Mustangu, japancu koji ide do dvjesto na sat. Kada je on prolazio, brisači bi se smežurali od straha, a gume ispuhale. Zaustavio se ispred kafića i ušao. Polako je svukao rukavice, uputivši nam izazivački pogled. Vidjeli smo da za pojasom ima dva bloka s kaznama, kalibra pedeset tisuća.

“Poznaje li netko od vas”, reče, “nekog Hitnog, Hitnu Pomoć, koji misli da je zabavno jurcati ovuda?”

Nitko mu nije odgovorio. U općem muku, Blokove čizme odjeknuše podom, da bi se zaustavio iza jednog od kartaša.

“Vi ste gospodin Podda Angelo, vlasnik automobila registracijskih oznaka CRT 567734?”

“Da”, prizna kartaš.

“Kaznio sam vas prije tri godine zbog izlizanih guma. Rekao sam, ako ih ne promijenite, da ću vam sljedeći put oduzeti vozačku.”

Ništa nije moglo promaknuti pamćenju Joea Bloka.

“Onda”, neumoljivo ga je nagazio policajac, “hoćete li mi reći gdje mogu naći Hitnu Pomoć ili ćemo malo provjeriti vaš auto?”

“Reći ću vam”, odvrati kartaš. “Hitna svake večeri prolazi križanjem Bulganinove i Četrdeset druge.”

To je bila istina. Nakon što bi otišao po Neseser, Hitna je svake večeri prolazio velikim raskrižjem. Vozio je kroz crveno brzinom od gotovo sto pedeset na sat, dok se Neseser iza njega vijorila poput rupčića.

Na tom je raskrižju Joe Blok postavio zasjedu. Skrivanje je bilo njegova specijalnost. Na nadvožnjaku točno iznad križanja nalazila se velika reklama za pjenušac. Slogan je glasio: Okus za odabrane. Na fotografiji su aristokrati i aristokratkinje pijuckali iz šampanjskih čaša u velikom vrtu. U pozadini, ljetnikovac iz 18. stoljeća, a dalje u pozadini pogoni Bazzocchija iz kojih kuljaju dim i smrad: to nije bila reklama, to je bila naša četvrt. Čim je reklama postavljena, prekrila ju je čađa industrijskih kužnih isparavanja, a aristokracija je bila crna od smoga i otrovana i kao da je govorila: sva sreća pa je okus samo za odabrane. Kad bi se bolje pogledalo fotografiju, između gospode u smokinzima i dama u večernjim haljinama, iza švedskog stola moglo se zamijetiti uvijek prepoznatljivo lice sa sunčanim naočalama. Bio je to kamuflirani Joe Blok.

Te večeri, kao i svake večeri, Hitna Pomoć prošao je ispod Neseserinog prozora i dozvao je zviždukom. Neseser je skočila s prozora i sletjela na motor. Već su vrlo vješto izvodili taj manevar. Kad su došli do križanja, na semaforu je bilo crveno. Čim je Hitna to vidio, krenuo je punim gasom. Tada je na reklamnom panou nastalo komešanje i vidjelo se Joea Bloka kako se probija kroz društvo u večernjoj toaleti, prevrće pladanj s čašama i skače na ulicu.

Do raskrižja je bilo manje od sto metara. Hitna je ugledao Joea kako ga čeka s dva isukana bloka s kaznama i nije morao dvaput promisliti. Zakočio je nogama i Lambroturbo se zavrtio oko svoje osi. Dok se motor vrtoglavo okretao i frcale su iskre, Hitna je i dalje kočio, svime: rukama, Neseserinom torbicom, dupetom, odvijačem zabijenim u asfalt, zubima. Upečatljiv prizor: zvuk je bio zvuk glodalice, letjeli su zrakom komadi kolnika i dijelovi motora. Ali Hitna Pomoć je bio veličanstven. U posljednjem je okretu zagrizao u asfalt i zaustavio se s kotačem točno pred pješačkim prijelazom.

Joe Blok je potisnuo bijes i polako prišao. Iz motora se dimilo kao iz lokomotive, a gume su se rastopile. Joe Blok je kratko kružio, a onda reče:

“Malo izlizane gume, je li?”

“Na onom motoru su posve ćelave”, reče Hitna.

“Kojem motoru?”, upita Blok i okrenu se. Kad se okrenuo natrag, Hitna je već stavio dvije nove gume.

Ali Blok se nije htio predati.

“Na ovom se motoru ne smije voziti udvoje.”

“Pa nema nas dvoje.”

Što je bilo točno. Od Neseser ni traga. Joe Blok ju je potražio ispod rezervoara, ali nije ju našao. Neseser se zavukla u ispušnu cijev. No nije mogla izdržati vrućinu i ubrzo je izletjela gotovo prepečena.

Joe Blok slavodobitno kliknu.

“Dvjesto tisuća lira globe, plus oduzimanje vozačke, plus kaznena prijava zbog maloljetne gospođice. Hitna Pomoći, ti si se od motora pozdravio!”

Na nadvožnjaku, odakle smo promatrali prizor, protrnuli smo. Hitna bez motora bio je kao cvijet bez zemlje. Uvenuo bi. A s njim i ta ljubav na koju smo svi bili ponosni. Što sad?

Joe je spustio olovku na kobni blok, kad je začuo zvuk automobilskih truba. Okrenuo se i...

Cijela je ulica bila zakrčena kolima. Neka su bila parkirana u suprotnom smjeru, druga na pločniku; netko ih je okomito prislonio na stablo, netko se uzverao na krov drugog automobila. Dva su auta bila parkirana uz motor Joea Bloka, stisnuvši ga u sendvič, a jedan je stajao sa sva četiri kotača u zrak nasred mosta s porukom Odmah se vraćam. Dvojica kamiondžija udarala su se prikolicama na izlazu s autoceste. Kvartovski starci izašli su na predratnim biciklima i vozili tko bez ruku, tko s nogom na upravljaču, a neki su formirali peteročlanu piramidu: kao akrobacije na karabinjerskoj paradi. Sliku su upotpunjavali starica za upravljačem kombajna i šestorci na biciklu bez kočnica.

Joe Blok počeo se tresti kao da boluje od malarije. Bio je u žestokom sukobu sa samim sobom. S jedne strane, Hitna uhvaćen u klopku, s druge najstrašniji niz prekršaja što ga je redarstvenik vidio otkako je svijeta i vijeka. Vilica mu je išla gore-dolje kao klip motora.

I uto se kraj njega proveze slijepac u ukradenom Maseratiju bez ispuha, zaturira mu u lice i reče:

“Hej, murjak, ima tu koja prometna cesta da čovjek pošteno nagazi na gas u zavoju?”

Joe Blok je prinio zviždaljku ustima, ali nije uspio ispustiti ni zvuka. Skljokao se na tlo. Pobijedili smo.

Nedavno je Joe Blok pušten iz ludnice i nadzire autiće u luna-parku.

Hitna i Neseser su se vjenčali i otvorili automehaničarsku radionicu.

On automobile frizira, ona ih ušminka.

S talijanskoga prevela Snježana Husić

Stefano Benni (Italija), romanopisac, pjesnik, autor kratkih priča, novinar, scenarist, režiser, autor dramskih tekstova i vjerojatno još ponešto, rođen je 1947. u Bologni. Slavu stječe osamdesetih, s novelističkim zbirkama koje će kasnije tvoriti trilogiju: Bar Sport (1976.), Bar pod morem (Il bar sotto il mare, 1987.) i Bar Sport 2000. (Bar Sport Duemila, 1997.). Na dugačkom popisu od dvadesetak Bennijevih djela, koja čine groteskni panoptikum neoliberalnog globalnog društva s metropolama kao epicentrima dehumanizacije i denaturalizacije, ima mjesta za znanstveno-fantastične konstrukcije ne posve nemogućih svjetova (Zemlja! – Terra!, 1983.; Suncokret – Elianto, 1996.), kao i za crnohumornu političko-medijsku satiru s elementima parodije, ali i distopijskog moralizma (Baol, 1990., Družba celestinaca – La compagnia dei celestini, 1992.). Junaci Bennijevih romana često su adolescenti koji teret odrastanja hrabrije podnose uz bizarne pustolovine. Omiljen osobito među mlađom, lijevo orijentiranom i ekološki osviještenom publikom, Benni danas slovi kao najpopularniji talijanski autor političke satire. No, njegovi su tekstovi poetički složeniji: riječ je o lingvistički razigranim i stoga katkad teško prevodivim parabolama o suvremenoj zbilji, u kojima političke aluzije proviruju iza parodijskih i fantastičnih obrata, makabrističkih detalja, bizarnih likova i njihovih gegova.