Priča o Močvari

Dana 11. ožujka 2008. Udruženje za razvoj kulture URK – Klub Močvara najavio je da će za šezdeset jedan dan od objave u medijima zatvoriti klub Močvara. Zatvaranje je objašnjeno jednostavnom i jasnom te, rekla bih, točnom, tvrdnjom: “Zbog nespremnosti vlasnika prostora – Grada Zagreba – da riješi pitanje ugovora o korištenju i omogući njegove redovne djelatnosti, ne postoje uvjeti za daljnje funkcioniranje kluba”. U prilog tvrdnji ide povijest “slučaja” Močvara, unatrag osam godina njezina funkcioniranja u prostoru bivše tvornice Jedinstvo. Pristojna formulacija, kako se radi o nespremnosti vlasnika prostora da riješi temeljne probleme, iza sebe skriva višegodišnju politiku Grada Zagreba prema prostorima za udruge mladih i uopće prema djelatnostima nezavisnih udruga. Gradsku politiku i njezinu praksu ne treba, naime, ublaženo nazivati “maćehinskim” odnosom, nego identificirati njezine ucjenjivačke postupke. Medijsko praćenje najave zatvaranje Močvare dalo je prostora da Grad objasni svoje postupke, pa su tako na vidjelo izašli zaključci iz izvješća Povjerenstva za kontrolu korištenja prostora u vlasništvu Grada Zagreba, koji datiraju iz studenog 2007. U tom je Izvješću, po pitanju Močvare, mnogo toga sporno i netočno: na zahtjev URK-a da se isprave netočnosti u Izvješću, Grad se, naravno, oglušio. Umjesto toga, iz Izvješća je vidljivo da je Močvara na popisu “deložacije”, a kasnije je najavljen i zahtjev za podmirenje niza naknada koje su u dotičnom Uredu izračunate na temelju njihove procjene da se proteklih godina Močvara neovlašteno proširila na cijeli kompleks tvornice Jedinstvo, te da je u prostoru obavljala komercijalnu, a ne kulturnu djelatnost, pa se i naknada za najam prostora unatrag izračunala kao da je riječ o zakupu poslovnog prostora.

Gradska uprava ganja profit

Najvažnije je za reći: prvo, Močvara se proširila na pretežiti prostor Jedinstva na temelju dogovora s Gradskim uredom za kulturu i nije “ilegalno” ušla u prostor, nego na temelju dobre volje obiju strana da se osposobi prostor u cjelini bivše tvornice. Drugo, u Močvari kulturna djelatnost nije nikakav paravan za komercijalnu, nego je uža komercijalna djelatnost, ugostiteljska koja prati programe, usmjerena na ulaganje u programsku djelatnost i održavanje i obnovu prostora. No, umjesto da Grad riješi preregistraciju ugostiteljske djelatnosti, kojom bi se omogućio rad šanka po noći, on traži naknadu za svoju izmaklu dobit. Ta izmakla dobit svakako je ono što Grad najviše zanima, kao i mogućnost da cijeli prostor, nakon iseljenja URK-a i Močvare, iznajmi kao poslovni prostor, što Gradu, bez sumnje, donosi najveću financijsku dobit. Ekonomska dobit jedina je poznata vrsta kapitala s kojim se Grad bavi, budući da ne prepoznaje potencijale simboličkog i kulturnog kapitala. Kada bi “davanje prostora na korištenje” u Gradu u cjelini i isključivo bilo postavljeno po logici tržišnih odnosa, ne bi takva odluka otvarala nikakve dileme. Međutim, znamo da Grad ima praksu ustupanja prostora za minimalnu naknadu različitim udrugama, od umjetničkih i humanitarnih, do političkih. Znamo, također, da i u najmu poslovnih prostora ima izuzetaka, pa je tako već nekoliko godina Gradska kavana, kao egzemplarni model ugostiteljske djelatnosti sa svrhom stjecanja dobiti, ustupljena jednom privatniku uz stvarno simboličku naknadu od kune godišnje. Zbog čega? Zbog javnog dobra? Zato da bi se omogućila revitalizacija starogradskih kavanskih običaja? Pa ako i jest “javno dobro” u pitanju, što u slučaju Gradske kavane baš i nije istina, što ne valja s “javnim dobrom” koje proizvode URK i Močvara, što s njihovim projektima toliko nije u redu, da još od 2003. ne mogu sklopiti s Gradom ugovor o korištenju prostora tvornice Jedinstvo? Dok je osam godina Gradska kavana davana u zakup za 1 kunu mjesečno, svih tih osam godina se URK, Močvara, i drugi, sada već mnogi bivši korisnici toga prostora, poput kazališne grupe Kufer ili kulturne udruge ATTACK!, muče s opstankom, jedan po jedan odustaju zbog nemogućih uvjeta rada. Uz Močvaru, jedino Indoš još opstaje u tom prostoru.

Povijest “slučaja” Močvara

Klub Močvara osnovan je 1999., pa će tako 16. travnja 2008. slaviti svoj deveti rođendan. Kako će ga slaviti? Devetodnevnim specijalnim programom koji uključuje izložbenu djelatnost, filmske, književne i kazališne večeri, kao i niz atraktivnih koncerata, od grupa Einstürzedne Neubauten i Francija Blaškovića, do Dunje Knebl. Taj program, kao više od 2000 programa koji su proteklih osam godina odrađeni u Močvari, jasno pokazuju tip kulturalne orijentacije: radi se nekomercijalnim umjetničkim formama koje ciljaju različite subkulturne i alternativne grupe. URK je svoj prvi prostor, u Runjaninovoj ulici, zakupio vlastitim sredstvima, a 2000. dobiva od Grada na korištenje prostor u tvornici Jedinstvo. Od prvih dana, s obzirom na loše stanje samoga objekta, pojavljuju se problemi njegova održavanja, što onda znači, i normalnog odvijanja programa. Vlaga, neuređeni sanitarni čvorovi, nedostatak izolacije i grijanja, prokišnjavanje, nerazdvojena brojila za struju... samo su dio dugačke liste nevolja s kojom su se korisnici od početka nosili. Pa ipak, postupno se riješio dio tehničkih problema, velikim volonterskim zalaganjem, ali i uz nemalu financijsku podršku Grada, koja je u prostor ulagala zaključno s 2004. godinom. Dio problema, poput računa za struju, nije se uspio riješiti sustavno, ali je Grad, u kriznim situacijama, davao podršku. Ugovori o korištenju obnavljani su kakvim-takvim redom do 2003. (iako je i samo otvaranje održano dok nikakav ugovor nije bio potpisan) Grad je financijski podupirao i samu kulturnu produkciju Močvare i drugih korisnika prostora, jednako kao što je i dao suglasnost za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (što danas već spomenuto Povjerenstvo neprestano zaobilazi kao činjenicu). Volonterska udruga s razvojem posla djelomice se profesionalizirala.

Te 2003. Ured za kulturu i Ured za upravljanje imovinom grada procjenjuju da s URK-om i Močvarom treba produljiti ugovor o korištenju, dapače, 2004. preporučuju da se ugovorom proširi opseg prostora koji Močvara koristi. Procjenjuje se, također, da URK i Močvara mogu funkcionirati kao koordinatori programa u velikoj dvorani, koju bi koristile različite nezavisne umjetničke i kulturne udruge, koje nemaju vlastiti “krov nad glavom”. U ime takvih procjena i dogovora, Močvara kreće – vlastitim i sponzorskim sredstvima, u obnavljanje velike dvorane, da bi je dovelo do stanja elementarne upotrebljivosti. Zaključak Gradskog ureda za upravljanje imovinom s datumom 15. veljače 2005. izrijekom je pozitivan i predlaže produljenje korištenje dvorana kluba Močvara te dodjelu prostora susjedne velike dvorane i male dvorane na katu. Sljedećih godina, opetovano svakih nekoliko mjeseci, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport (u koji je sjedinjen bivši Ured za kulturu) zahtijeva produljenje ugovora i rješenje – sad već višegodišnjeg – neuređenog odnosa o korištenju prostora. U čemu je problem? Zašto je već godinama Prijedlog zaključka o dodjeli prostora na korištenje “na čekanju”, u tajništvu Grada, u međuprostoru između nadležnih gradskih ureda i Gradskog poglavarstva? Moglo se u početku misliti da riječ o političkom neslaganju između koalicijskih partnera SDP-a i HNS-a, jer su upravo “HNS-ovi” uredi davali prijedloge i preporuke, a SDP-ove instance (ondašnji dogradonačelnik Milan Bandić) ih nisu propuštali do odluke Gradskog poglavarstva. Međutim, i od lokalnih izbora 2005., kad je SDP praktički sam na vlasti, događa se isto: nadležni ured koji procjenjuje važnost i kvalitetu djelatnosti koja se u Močvari obavlja daje preporuke, ali se najviša instanca gradske vlasti na to oglušuje.

Jedina razumna prosudba glasi: očito je riječ o sukobu između stručnih mišljenja (za koja su nadležni pojedini uredi) i političke volje Grada. Politika kaže: Ne! Iz Izvješća Povjerenstva za kontrolu korištenja prostora u vlasništvu Grada Zagreba, ne mogu se jasno odčitati razlozi takve političke odluke, ali se intencije razabiru. Na krajnje ciničan način, u gradskoj Promemoriji na temu Močvare, ustvrđuje se da Močvara “ne sudjeluje u tržišnoj utakmici kao i ostali subjekti”. U odgovoru na novinarska pitanja, koji Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada šalje 13. ožujka medijima, sasvim se zaobilazi Prijedlog zaključka Ureda za imovinu iz 2005., a minorizira se mišljenje i prijedlog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Pravnim rječnikom, u spomenutoj Promemoriji, inzistira se na tome da je Gradski ured za imovinu dao samo prijedlog a ne i odobrenje o korištenju prostora, jer, naravno, jedino Gradsko poglavarstvo ima pravo donošenja zaključaka.

Taktike iscrpljivanja i ucjenjivanja

Način na koji Grad kao politički subjekt komunicira sa svojim partnerima (što nezavisne udruge i jesu, odnosno, barem bi trebale biti) pokazuje taktiku iscrpljivanja protivnika. Tijekom godina, potrošile su se volonterska energija i snaga niza nezavisnih udruga koje su koristile prostor Jedinstva, ostao je još samo URK s Močvarom. Neproduljivanjem ugovora Grad korisnike prostora drži u neprestanoj neizvjesnosti i nelagodi: kako održavati prostor, kako u njega ulagati, kako naći sponzore za obnovu prostora i razvoj programa, kako uopće planirati program – svi ti kako posljedica su nesigurnosti hoćete li uopće ostati korisnik prostora. (Ostavimo sada po strani činjenicu da je i jednogodišnje potpisivanje ugovora neprikladno za dugoročno planiranje rada bilo koje udruge s programskom djelatnošću.) Strategija implicitnog ucjenjivanja dio je prakse nepotpisivanja ugovora, jer se korisnicima tako daje do znanja da ovise o milosti (ili nemilosti) političkih subjekata, o hirovitosti političke volje, a ne o stvarnim uvjetima koje treba ispunjavati za nastavak korištenja prostora. Jednako tako, za pretpostaviti je da korisnici prostora, u pravno nereguliranim uvjetima, moraju paziti što rade i u programskom smislu, kao i u cjelini njihova javnog djelovanja.

U slučaju Močvare, vidljivo je to iz tendencioznog povezivanja koje u Izvješću dovodi u vezu gradonačelniku omrznuti lik Tea Celakoskog, voditelja akcije Pravo na grad, i Močvaru: činjenica što se Savez za Centar za nezavisnu kulturu pojavljuje kao koordinator dijela programske djelatnosti Močvare, proglašava se sumnjivom radnjom, jer članovi Povjerenstva “nisu stekli dojam da se radi samo o suradnji” (?!); štoviše, Povjerenstvo smatra da se Savez pojavljuje kao financijska strana u uređivanju prostora. Treba li uopće spominjati da u svojoj revnosti Povjerenstvo ne propušta predložiti da se, u suradnji s Uredom državne revizije i Poreznom upravom, u cijelosti ispita poslovanje Močvare, a posebice “isplate po računima (ukoliko je istih bilo) članovima udruga, članovima njihovih obitelji”.

Rezimirajmo optužnicu: za “nelegalnost” boravka u prostoru Jedinstva, s obzirom na činjenicu da su URK i Močvara 13 puta pisano tražili produljenje i proširenje ugovora, kao i na činjenicu da su nadležni uredi to podupirali (a Ured za obrazovanje, kulturu i sport podupire i danas), odgovornost snosi isključivo Grad, i to njegove najviše političke instance. Optužba da je URK paravan za biznis, a ne neprofitna organizacija u kulturi, potpuna je insinuacija. Močvara d.o.o. obavlja ugostiteljsku djelatnost uz suglasnost Grada, a sav prihod se, sukladno Zakonu o udrugama, ulaže u programe i održavanje prostora. URK nije protuzakonito davao prostor u podnajam, nego je ostvario sponzorsku suradnju s jednom tvrtkom, a tako prikupljena sredstva su uložena u održavanje i uređenje prostora Jedinstva, dakle, gradskog prostora. Ne bi li se, možda, a ponovo u paraleli sa slučajem Gradske kavane (gdje je ta svota, usprkos očitom stanju, dosegla 1,3 milijuna kuna) trebalo razmatrati koliko je korisnik uložio u prostor i uložena sredstva odbiti od troškova najma?

Ilegalni centar za kulturu

Savez za Centar za nezavisnu kulturu koordinirana je mreža organizacija koje se, u kroničnom nedostatku prostora za programe mladih i nezavisne kulture, bave promicanjem ideje o osnivanju Centra za nezavisnu kulturu. U travnju 2007. Savez je u prostorima tvornice Jedinstvo otvorio Privremeni ilegalni centar za kulturu i mlade Jedinstvo. Simbolička gesta, u prostoru velike dvorane koju je uredila Močvara, kao nastavak kontinuirane djelatnosti koje su bile kulminirale 2005. Tijekom proljeća 2005. unutar projekta ZKK3000 organiziran je niz javnih tribina na temu nezavisne kulture i kulture mladih, koje su se bavile odnosom gradske kulturne politike i nezavisne kulture, prostornim problemima nezavisne kulture i kulture mladih, te mogućim rješenjima i mogućnostima formuliranja zajedničke deklaracije usuglašene sa predstavnicima stranaka vlasti i opozicije u Gradu Zagrebu. Nimalo slučajno, u središtu rasprava bili su problemi prostora, identificirani kao temeljna pretpostavka za proizvodnju i razvoj kulture. Rasprave su otkrivale raskorak ne samo između diskursa proizvođača kulture i predstavnika vlasti (taj je raskorak ionako bio za pretpostaviti) nego i raskorak između diskursa kulturne administracije i diskursa politike. Kao svojevrsni rezultat rasprava, formulirana je deklaracija kojom se, u vrijeme pred lokalne izbore, od političkih stranaka tražilo da podupru niz mjera kojima bi se unaprijedila pozicija kulture mladih i nezavisne kulture. Potpisom na tu Deklaraciju – u ime SDP-a potpisao se sadašnji gradonačelnik Milan Bandić, kao predsjednik GO SDP-a Zagreb – stranke su se (sama riječ govori: barem deklarativno) obvezale da će provoditi određene mjere. Deklaracija je sadržavala devet točaka:

1. Osnovati i opremiti neki od postojećih većih prostora na području Donjega Grada (npr. industrijski kompleks Badel-Gorica, Paromlin, Zagrepčanka i sl) kao multifunkcionalni centar za nezavisnu kulturu i makroregionalni centar za mlade, koji bi bio prilagođen specifičnim prostornim zahtjevima za zajedničko djelovanje nezavisne kulture i mladih.

2. Otvoriti postojeću infrastrukturu ustanova u kulturi, pogotovo kulturnih centara, nezavisnim programima.

3. Donijeti kriterije za sklapanje višegodišnjih ugovora o dodjeljivanju prostora za permanentno odvijanje javnih programa od interesa za grad.

4. Riješiti prostorne probleme postojećih klubova za nezavisnu kulturu i mlade u gradu Zagrebu, Močvare, Attacka! i kluba za net.kulturu mama.

5. Dovršiti uređenje i opremanje kompleksa Jedinstvo te iznaći primjereni model upravljanja.

6. Sudjelovati u osnivanju i financiranju fondacije za institucionalni razvoj nezavisne kulture i za sufinanciranje nezavisnih programa pri korištenju fondova Europske unije.

7. Izraditi i donijeti plan provedbe Gradskog programa djelovanja za mlade.

8. Osnovati tijela uprave zadužena za provedbu Gradskog programa djelovanja za mlade.

9. Izdvojiti u rebalansu budžeta u 2005. adekvatna sredstva za provedbu programa djelovanja za mlade.

I oni ne naročito upućeni u stanje nezavisne kulture i kulture mladih lako će ocijeniti što se, od deklarativno prihvaćenog, u protekle tri godine napravilo. Malo, vrlo malo, i to, naravno, u dijelu koji se tiče papirologije i relativno oskudnih izdvojenih sredstava. Sve točke koje se tiču prostora, od maksimalnog zahtjeva za dodjelom i uređenjem nekog bivšeg industrijskog kompleksa, preko zahtjeva za sustavnim rješenjem dugoročnog dodjeljivanja prostora, do posebnih zahtjeva za uređenjem Močvare i Jedinstva u cjelini, sve su te točke ostale netaknutim. Dapače, pretvorile su se u velik problem. Jer, Močvara nije samo deklarativno najavila svoje zatvaranje. Močvara će se, s koordiniranim programom zatvaranja, doista zatvoriti 11. svibnja, i samo se možemo nadati da će se za koji mjesec, kad se ispune osnovni uvjeti, ponovo otvoriti.

Kako dalje?

Problemi nisu nerješivi, oni samo pretpostavljaju političku volju za njihovim rješavanjem. Grad ne da više treba nego mora ponuditi Močvari višegodišnji ugovor o korištenju prostora i valorizirati ulaganja koja su u tom prostoru napravljena, Grad mora iznaći primjeren oblik upravljanja prostorima koji su dati na korištenje nezavisnoj kulturi, budući da je izjednačavanje u tržišnoj utakmici s drugim poslovnim subjektima neprihvatljivo. Jer, ono što muči Močvaru, muči i druge nezavisne aktere u kulturi Zagreba, od Bookse do kina Europa, a sigurno će se isti problem pojaviti kada se postavi kazalište Baraka ili Plesni centar. Kako će se njima upravljati, jer nisu ustanove u kulturi i budući da postojeći modeli upravljanja nezavisne aktere neprestano drže u neprihvatljivim uvjetima, koji onemogućuju kontinuiran i kvalitetan rad na programima.

Namjerno nisam u ovome tekstu pisala o programskim specifičnostima rada Močvare, zato da raspravu ne bismo prebacili na estetsku razinu i bavili se mogućim određenjima alternativne kulture. Močvara je specifičan klub za mlade, kulturna proizvodnja Močvare posebno je prepoznatljiva u dizajnu i grafičkoj opremi, ali problemi s kojima se Močvara susreće nisu proizašli iz njezine kulturne specifičnosti već iz okolnosti koje dijeli sa svim akterima nezavisne kulturne i umjetničke scene.

Naravno da opstanak Močvare možemo braniti i argumentom da je Močvara u ovom trenutku jedini klub za nezavisnu kulturu mladih u Zagrebu, jedini okrenut segmentu starijih adolescenata. Riječ je o klubu koji se svojim programskim profilom obraća financijski još nesamostalnoj populaciji, koja i po svom urbanom, alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom, i zanima se za one oblike umjetnosti koji – da bi opstali – trebaju sustavnu podršku javnih institucija. U ovom slučaju, to je gradska uprava. Ona ista koja u zaključku svoje Promemorije preporučuje da se u načinu poslovanja Močvara izjednači s tržišno konkurentnim subjektima. Zasigurno je i petrificirana službena hrvatska kulturna politika, koja ne razmatra mogućnost (zapravo nužnost) ključnih promjena u načinu organiziranja i financiranja kulturnog pogona, u konačnici najodgovornija za neprestano ponavljanje istih problema, od Pule do Osijeka i Dubrovnika, za postupno (ali sigurno!) iscrpljivanje nezavisne kulture.