Pričaj mi o njoj

(...)

Pribidražanima nije bilo previše drago što im je zvonar prije godinu dana postao došljak, domazet, priženjenik, ma koliko obitelj njegove supruge bila ugledna u mjestu. Boro je to odmah instinktivno prepoznao i u punčevoj konobi o strop objesio četiri debela konopa – debljinom, duljinom i rasporedom identična onima u crkvenom zvoniku. Za patetičnu provincijsku legendu o prvoj dalmatinskoj crkvi s četiri zvona znao je odavno, i sad je, slučajno postavši zvonarom, odlučio čim prije preokrenuti priču u svoju korist nekom inovacijom. Tri je mjeseca uredno zvonio onako kako se ovdje zvoni već stoljećima – jedan zvon za četvrt, dva za pola sata, tri za tričetvrt i četiri za pun sat, plus broj punog sata na najvećem zvonu – uvježbavajući za to vrijeme u konobi ubrzanu verziju čuvene pribidraške Zdravomarije, fraze što se svira svakog dana pri zalasku sunca, najsvečanije zvonjave u obične, nesvetkovne dane. Potezao je nijemu užad osluškujući zvona u glavi i postupno ubrzavajući ritam: lijeva ruka, desna ruka, desna noga, opet desna ruka, od najdublje “jedinice” prema najvišoj “četvorki”, sve brže i brže, dok se zvuci četiriju zvona umalo ne stope u jedan, baš u trenutku kad zadnja iskra sunca potone iza tamne Oštrice, najvišeg brda na Bratunju, jedinom otoku koji se vidi iz pribidraške uvale. Računao je ubrzavanje i vrijeme kao nekad u trkaćem automobilu, i kad se napokon osjetio potpuno spremnim za start, odsvirao je bez najave Zdravomariju prvi put na svoj način. Svidjelo se svima osim starom bračnom paru povratnika iz Amerike, koji su se još tjednima svakog predvečerja križali i govorili kako nije u redu da se na čuvenom pribidraškom zvoniku svira “niger đec mjuzik”.

I njih i sve druge mještane, pa i samog Boru, prenerazilo je ono što su čuli ovog predvečerja: ne samo da je sunce bilo još dva prsta iznad Bratunja, nego je i Zdravomarija zazvučala potpuno neskladno, jedva prepoznatljivo, kao kad bi se netko nevješt i nepozvan uvukao u zvonik i počeo potezati po svome. Stoljećima se, još od vremena svakodnevnog strahovanja od Turaka i Mlečana, kad se nije čekalo na ovlaštenog zvonara da bi se oglasila opasnost, četiri legendarna, davno usklađena zvona nisu oglasila takvom paničnom bukom od koje se ledila krv svakome tko ju je čuo.

– Što to radite, tko ste vi? – viknuo je prestrašeno župnik s vrata zvonika, ali Tomo ga nije mogao ni čuti niti vidjeti.

– Za ime Spasiteljevo...

Ispod župnikove ruke u uski se okvir vrata progura zadihani Boro. Nekoliko sekundi zaprepašteno je buljio u prijatelja koji je izgledao kao da konopi i zvona potežu njega, a ne on njih.

– Tomo! Tooomooo!!! – zaurla pa skoči na njega i obujmi ga oko struka. Klečeći mu izvuče stopalo iz omče trećega konopa, a onda se uspravi i krene mu, prst po prst, odvajati zgrčene šake od konopa.

– Šta je tebi? Jes ti normalan, bog te jebo? Koji te kurac spopo? – govorio mu je u uho dok je gore jenjavala sve kaotičnija zvonjava. Odvojivši ga od užadi, gurne ga prema vratima na kojima je još stajao preneraženi mladi župnik.  

– Što to radite, čovječe? – promucao je svećenik dok je Boro primirivao konope.

– Zovem... – odgovori Tomo zatvorenih očiju i zabačene glave.

– Koga, za Gospu blaženu, zovete na ovaj način?

– Zoveeemmmm!

– Ma koga zoveš, budalo jedna, jebem te blesava! – drekne mu Boro iza leđa.

– Upomoć. Upomoć zovem, bilo koga, ko se god prvi javi...

Tomo odgurne župnika i stane na prag, a onda se osvrne, vrati dva koraka i skupi aktovku s prašnjavog poda, pa s njom ispod miške istrči iz zvonika.

– Tomo! – vikne Boro za njim.

– Di mi je mala? Jel znaš di mi je mala? – ponavljao je Tomo glasno, brzajući nizbrdo i ne osvrćući se.

– Tomo, šta je to bilo? Vrati se! Šta se desilo, Tomo?!

– Di mi je mala? Tea! Teeaaa!!!

*  *  *

Otvorila mu je vrata tek kad je, beskrajno dugo, pozvonio po treći put.

– Prolila si onu kavu, pa sam ti došo skuhat novu – rekao je. Vani se upravo smirivala ljetna oluja. Nasmiješila se nagonski, vidjevši ga potpuno pokislog.

– Nemoj mi se smijat, jer ti izgledaš još smješnije.

Anita brzo potegne vrhovima prstiju ispod očiju, pa samo još više razmaže razlivenu šminku.

– Aj, uđi...

Ušao je u hodnik i zastao, ne znajući odjednom što bi s rukama. Mnogo je puta zadnjih mjeseci dolazio ovamo, ulazio u ovaj hodnik, i postalo mu je sasvim prirodno da ti dolasci uglavnom započinju dugim dubokim poljupcem, bacanjem aktovke i kutije s mobitelom na pod, snažnim zagrljajima i opreznim teturanjem prema spavaćoj sobi. Ove ponoći nije bilo traga ničem od tog rituala i Tomo je bespomoćno stajao, čekajući da Anita sporo, sporije nego ikad prije, dvaput zaključa vrata i namjesti lanac.

– Onda – okrenula se napokon – jesi kupija kuću?

– Nisam još. Dao sam ljudima malu kaparu i zamolio da sačekaju dva tjedna. Onda sam sat vremena tražio Teu po selu. Onda sam vozio do Splita i dvaput upo u škare. Onda sam spremio malu kod dide i bake koji su se taman spremali poć u krevet. I sad sam tu da nam skuham kavu za dugu noć. I da, skoro sam zaboravio, prije svega toga imo sam, ja bi reko, omanji slom živaca. Mislim da ću se morat nekim ljudima dugo ispričavat...

– Asti, pa šta se nisi meni javija? – odvrati mu Anita. – Ja se cilu večer dosađujen sama uz teve program i mislin kako bi lipo bilo doživit malo uzbuđenja...

Zakočio se i osjetio kako mu uši naglo postaju sve toplije, a udisaji sve dublji.

– Čuj – progovorio je nakon desetak sekundi – ako ćemo surađivat oko tog tvog papira, morat ćeš se malo disciplinirat s tim svojim podbadanjem. Ja ti nisam nikakav protivnik, dapače, ako je iko na cijelom svijetu na tvojoj strani, onda sam to ja. I da ne bi bilo zabune, ja znam jako dobro da isto vrijedi i obratno. Zato...

– Ne znan ja još ništa oćemo li mi surađivat oko tog papira. Koji nije nikakav moj papir, bajdevej... Dobila san grejs piriod za razmislit do sutra u podne. Inače, jel znaš šta je to grejs piriod? Menzes od kneginje od Monaka!

Ispričala je tu prastaru dosjetku kamenog lica, a ni Tomo, premda ju je čuo prvi put, nije reagirao nikakvom grimasom. Samo je još jednom duboko udahnuo dok mu se desni dlan, sam od sebe, polako podizao prema Anitinom obrazu, uhu, kosi...

– Ajme! – izvukla se brzim okretom. – Tu pričamo, a ti si sav pokisa! Aj u boravak, donit ću ti ručnik.

 Svukao je košulju i majicu, objesio ih o naslone kuhinjskih stolaca, pa gol do pasa sjeo na kauč i izuo se. Znao je da je to potpuno neprilično i suludo, ali osjećaj doma i strašna potreba za Anitom, strah da je gubi, i nju i tu imitaciju doma, bili su jači od razuma. Čudio se sam sebi, u istoj se sekundi i optuživao i opravdavao, dok je tražio daljinski upravljač televizora pod jastucima na kauču.

– Bravo! – kliknula je Anita, ulazeći u dnevnu sobu – taman san ti tila reć da se svučeš, evo, donila san ti i majicu, ne bi ti smila bit premala...

Dobacila mu je prvo ručnik, velik i bijel i s mirisom na nešto poznato, na previše toga poznatog. Pokrio se njime preko glave, zažmirio i počeo brisati kosu, upinjući se da mu razum ipak proradi, da se osjećaji primire i poslušno povuku nekamo u stranu, bilo kamo, onamo, u točkicu gdje su bili i prije onog bezazlenog prvog susreta na hodniku suda. Bi li se ovako zaljubio i da mu je prišla bilo koja druga žena kojoj ne smeta cijela njegova pretpriča? Ili je stvar bila samo u Aniti, u svemu onome čime ga je baš ona privukla i uvukla u ovo što se sad zbiva, u ovo očajničko, bespotrebno i besmisleno trljanje glave? I dalje nije uspijevao razmišljati o Ivani.

– Šta ćemo sutra? – upitala ga je čim je provirio ispod ručnika. Sjedila je na naslonu kauča, na suprotnoj strani.

– Prvo moramo provjerit jel taj papir uopće autentičan i kolko je autentičan – odgovorio joj je navlačeći preko glave bijelu majicu s natpisom Novo doba. Odjednom osjeti strahovitu zahvalnost na tome što ga je samo s tri riječi vratila u stvarnost.

– A di ćemo provjeravat? U Beogradu možda? Ili ćeš me odvest u Knin?

– U Zagrebu, polako. Bago ima nekog komunjarskog fosila u kontrašpijunaži gore, a i šuro mi se hvaliso da je neki njegov gelipter posto njuška, faca neka, u ovoj... Nešta, ne znam, ovo, za zaštitu ustavnog poretka...

– Čekaj, jebate, pa to znači da će još najmanje četri lika doznat za cilu priču pri nego zapravo počnemo!

– A kako ćeš drugačije? Ja bi prvo tio čut šta misle pravi špiclovi o tom pismu, da se ne počnemo nadat i očekivat i mučit ako je lažnjak.

– A šta se tebi čini? Ono, baš tebi? Al iskreno, jel lažnjak il nije?

– Oš baš skroz iskreno?

Anita zakima zatvorenih očiju.

– Evo... Do prije dva mjeseca, da si me pitala, ja ne da bi mislio nego bi znao sto posto, dvjesto posto, hiljadu, da je pravo. Al otad nekako mislim da možda ipak nije...

– Fala ti na lipin riječima i na poeziji – odgovorila je, spustivši se na kauč, do njega – al mene zanima šta stvarno misliš sad, večeras, ove sekunde?

– Mislim... A eto, možda dvaespet, najviše tries posto da nije lažnjak.

Poželjela ga je upitati što stvarno želi, da pismo bude krivotvorina ili ne, ali izgovorila je samo:

– Zašto? 

– Zato šta je napisan rukom, zato šta je rukopis meni, šta ću, nekako preženskast i preuredan za četnika, zato šta uz njega nije nikakav drugi dokument, ni raniji ni kasniji, zato što je prošlo već godinu dana otkad je poslan...

– Jebenti život... – izleti Aniti.

– Šta je?

– Ma ništa...

– Misliš, šta se sve moglo dogodit za tih godinu dana?

Ona zakima bez riječi i primakne mu se još malo. Zašutjeli su, zagledani u svoje siluete na ekranu isključenog televizora. Nježno ju je zagrlio, nije mu uzvratila. Prošlo je nekoliko minuta prije nego je duboko zijevnula i rekla:

– Reka si daš skuvat kavu...

– Je, evo, idem. Zaboravio skroz.

Rutinskim kretnjama, bez traženja, izvadio je u kuhinji paketić s kavom, nasuo je u dozu za espresso, minutu kasnije dolio malo mlijeka, više u Anitinu šalicu, manje u svoju, dohvatio pladnjić, stavio na njega posudicu sa šećerom i dvije žličice, pustio vodu iz slavine da malo isteče prije nego napuni dvije čaše... Kad se vratio u dnevnu sobu, Anita je ležala na kauču i spavala. Nakašljao se, nije reagirala.

– Sereš – rekao je tiho. – Niko ne može zaspat u tri minute... Zločesta Karmela, lažljiva!

Nijedan mišić na licu nije joj zatitrao. Spustio je pladanj na stol i sjeo na fotelju. Čak i ovako, s obrazom natisnutim na nadlanicu, s nepravilnim kolobarima od razmazane šminke oko očiju i iskrivljenim poluotvorenim ustima, izgledala mu je prelijepo.

– Šta će bit s nama i od nas, jebem ti sve... – prošaptao je, pa ubacio dvije žličice šećera u šalicu s manje mlijeka i krenuo brzo miješati, da zveckanjem probudi Anitu, Anitu Čelan... Četvrt sata kasnije ustao je i napisao poruku:

“Ne vjerujem da si stvarno zaspala, ali dobro. Sutra u podne reci budalama da prihvaćaš zadatak, molim te. Ja to neću s nikim drugim raditi. Majicu vraćam preksutra”.

Ostavio je blok na stoliću, pa iz spavaće sobe donio deku. Prije no što ju je pokrio do struka, poljubio je Anitu lagano u čelo. Pridižući se, spazio je kako joj se ispod majice nazire bradavica lijeve dojke. Kleknuo je ponovo i, filigranski nježno, obuhvatio je usnama. Osjetio je kako mu se vrh nosa meko zabija u toplinu blizu Anitinog pazuha. “Zadnji put?”, upitao je šaptom bradavicu i tužno joj se osmjehnuo. Na majici je, točno na mjestu gdje je na Anitinoj koži madež, ostala vlažna mrljica.

*  *  *

Mislim da je mojen tati nešto. Jučer ka da je poludija. Zva me kroz cili Pribidrag tako da se cili cilcati pribidrag orija. Posli ga je čeka oni Boro kvazimodo kod auta i vika na njega da šta je zvonija u crkvi. Tata se prvo bija ispričavao a onda je počea i on beštimavat. Onda je vozia ka lud do Splita i dide i bake i probudija ih i odjuria dalje. Ja san se bojala cilo vrime. Jedva san čekala jutro da nazoven i pitam je li je dobro. Reka je da je i da mu oprostin pa sam mu oprostila. Ja mislim da je njemu to za to došlo šta možda nije uspia kupit kuću. Samo mi nije jasno ono za zvonit u crkvu. Jel on stvarno zvonija ili su to neke njihove baze da ja ne razumin kad šta nji dva govore.

Bila mi je noćas opet mama. Samo se navirila kratko na vrata. Šapnila san na telefon tati i tata mi je na telefon reka da je i njemu isto bila.

Renato Baretić rođen je 1963. u Zagrebu, gdje nešto kasnije takorekuć diplomira komparativnu književnost i fonetiku. Od 1983. radi kao novinar u brojnim listovima, najviše u Slobodnoj Dalmaciji i njenim izdanjima. Objavio je zbirke pjesama Riječi iz džepova (1998.) i Kome ćemo slati razglednice (2005.), izbor iz TV-kolumni Kadrovi kadra (2005.), te roman Osmi povjerenik (2003.), za koji je 2004. primio pet nacionalnih književnih nagrada.

Uz Ivicu Ivaniševića i Antu Tomića, koscenarist je TV-serije Novo doba i igranog filma Što je muškarac bez brkova. S njima dvojicom i drugim autorima sudjelovao je u nizu kolektivnih književnih i publicističkih projekata.

U cijelosti ili u fragmentima, književna su mu djela prevedena na makedonski, slovenski, njemački, engleski i ukrajinski jezik, a Osmi povjerenik doživio je i dramatizaciju na sceni HNK Split.

Renato Baretić živi i radi u Splitu, gdje je muž Maji i otac Katarini i Jakovu.

e-mail: renato.baretic@st.htnet.hr