Pride je (ipak) važan

Kada su prije tri godine udruge Iskorak i Kontra organizirale prvi Gay Pride u Zagrebu, bio je to događaj o kojem se raspravljalo dugo i prije i poslije samog održavanja. Usprkos činjenici da su tijekom i nakon održavanja Pridea napadnuti mnogi njegovi sudionici (što do dana današnjeg još uvijek nije sankcionirano!), povorka središtem grada postigla je svoju svrhu. O homoseksualnosti se i pravima gej osoba (obaju spolova) tek tada počelo koliko-toliko ozbiljno raspravljati u javnosti i, općenito uzevši, mladi je hrvatski LGBT aktivizam ipak dobio podršku medija. Od tada do danas promijenilo se mnogo toga – država je u niz zakona uvela zabranu diskriminacije na temelju seksualne orijentacije, donesen je i simbolični Zakon o istospolnim zajednicama, pokrenuta je i hvaljena manifestacija Queer Zagreb, nekoliko osoba iz javnog života smjelo je “iskoračilo iz ormara”... Sve je to velikim dijelom, pa makar i samo neizravno, plod tog prvog zagrebačkog Gay Pridea, kao i Zagreb Prideova (skup je preimenovan 2003.) u sljedeće dvije godine.

Umorni aktivizam

Usprkos neizbježnom gunđanju raznoraznih desnih i/ili konzervativnih grupacija i pojedinaca, pride je postao tradicijom, a u njegovim kasnijim izdanjima nisu zabilježeni nikakvi ozbiljniji incidenti, djelomično i zbog iznimnih (možda i pretjeranih) mjera policijskog osiguranja. Pride je, premda nešto drukčiji od prethodnih, trebao biti održan i ove godine. Nakon što je onaj prošlogodišnji organizirala Kontra, ovaj je put bio red na Iskoraku, koji je još lani najavio da će, umjesto dosadašnje povorke središtem grada, u lipnju organizirati prigodni koncert na Trgu bana Jelačića. U aktivističkim krugovima nisu svi bili oduševljeni tom idejom (u krajnjoj liniji, povorka je nezaobilazni dio prideova širom svijeta). No, kako oko tog pitanja i inače postoje koncepcijska razmimoilaženja na aktivističkoj sceni, kompromis je već prije dvije godine pronađen u dogovoru da Kontra i Iskorak naizmjence organiziraju Pride, svaka udruga sa svojom koncepcijom (sa, odnosno bez povorke).

Međutim, početkom lipnja polako je postajalo jasno da nešto nije u redu. Pride više nitko, pa ni Iskorak, nije spominjao, a uskoro se otkrilo i zašto – premda ga je isprva bio najavio za 18. lipnja, Iskorak pride jednostavno nije organizirao. Lavina negodovanja na aktivističkoj sceni rasla je iz dana u dan. Najprije je Zvonimir Dobrović, voditelj Queer Zagreba, uoči održavanja lipanjskih filmskih Queer subota petkom (i subotom), taj put posvećenih upravo aktivizmu, upozorio da se u Hrvatskoj prepoznaje “sudar (ne)zainteresiranog, umornog aktivizma i komocije onih koji su aktivisti”. Ubrzo nakon toga prašinu je digla izjava za javnost, koju je potpisala skupina nezavssnih aktivista i aktivistica, u kojoj se ističe ne samo važnost “održavanja kontinuiteta i prepoznatljivog koncepta pridea”, nego se i Iskorak proziva za “nezainteresiranost i nesposobnost”.

A što je na to odgovoreno iz Iskoraka? Dorino Manzin ustvrdio je tek da se “s 30.000 kn, koje smo ˙(od Gradskog ureda za kulturu) dobili za organizaciju Zagreb Pridea, može napraviti škart ili lakrdija od programa kao što su prošle godine napravile organizatorice iz Kontre”, dodajući kako mu “ne pada na pamet dovoditi nekakve kvazi-performere”.

Dea ex machina

Kritiziranjem lanjskog, “Kontrinog” pridea, kao i izjavama kako “gej zajednica ionako nije zainteresirana za pride” i da se pride “u internim krugovima ismijava”, Manzin je samo skrenuo temu s onoga što je zapravo i bio sukus problema – a to je da Iskorak u lipnju nije organizirao ama baš ništa, pa ni “Zagreb Pride s pravim bendovima, a ne nekima koje nitko živ ne poznaje”, koji se sada iznenada najavljuje za jesen.

Kao dea ex machina pojavljuje se najednom feministička udruga Epikriza, koja na sebe preuzima organiziranje pridea, doduše, tek 9. srpnja, ali još uvijek u doba godine uobičajeno za prideove u svijetu, i, što je još bitnije, sa sada već i u nas tradicionalnom povorkom. Jednoj dotad gotovo nepoznatoj udruzi uspjelo je tako u minimalnom roku od par tjedana napraviti nešto što u Iskoraku nisu uspjeli u godinu dana – i to s manjim budžetom. (Financijsku injekciju dala je Kontra, prenamijenivši gradska sredstva isprva namijenjena Tjednu LGBT kulture – kojeg, usput budi rečeno, Kontra u konačnici nije realizirala, isto kao ni Iskorak pride.) Pride je, dakle, ipak i održan, s nešto manjim brojem sudionika nego prošlih godina, već tradicionalno pretjeranim mjerama osiguranja, bez velikih govorancija i popratnog programa, ali s povorkom koja je simbol gej aktivizma u čitavom svijetu.

Prepucavanja po medijima

Što je, dakle donio ovogodišnji Zagreb Pride? Uglavnom, gorak okus u ustima zbog prepucavanja aktivističkih udruga po medijima, pa čak i na samom prideu. (Izvikivalo se, između ostalog, i “Dorino, pederu!”, zacijelo ne samo zbog činjenice da se predsjednik Iskoraka nije udostojio pojaviti na prideu.) Logično se stoga nameće pitanje – treba li uopće nekome (takav) pride, i je li pride uopće važan. Bez obzira na sve, odgovor je ipak potvrdan. Dokle god ne budu ostvareni svi ciljevi LGBTIQ aktivizma, takvi su događaji potrebni kako bi se upozorilo javnost na prava jedne još uvijek diskriminirane društvene skupine. (Tako je i ovaj pride upozorio na potrebu donošenja Zakona o registriranom partnerstvu). Dokle god bude bilo ljudi koji su spremni javno, pa makar samo i hodajući ulicama grada, podržati prava gej zajednice (pa makar ih bilo i “samo” sto), pridea treba biti. Naposljetku, Zagreb Pride redovito okuplja i pojedince i aktiviste koji se bave drugim aspektima ljudskih prava, ili jednostavno borbi za ljudska prava žele dati svoj doprinos. Nemojmo zaboraviti da je pride u Zagrebu ostao, zapravo, jedino tradicionalno javno prosvjedno okupljanje nevladine scene. Jer, ono što se ove godine dogodilo Iskoraku i Kontri događa se nevladinim udrugama stalno – mnoge od njih krenu nadobudno, ali ubrzo “izgore” i završe u vegetiranju i, kako bi rekao Zvonimir Dobrović, “nezainteresiranom i umornom aktivizmu”. Plamen pridea i svega što on predstavlja, ne samo za gej zajednicu, nego i za čitavu aktivističku scenu, pa i hrvatsko društvo u cjelini, možda ove godine ne gori onako jako kao prošlih godina. No, usprkos tome, on se ne bi smio ugasiti. Stoga, bez obzira na sve, čestitke Epikrizi na hrabrosti da na sebe preuzme ono što drugi nisu napravili, a trebali su. A na jesen, željno iščekujemo Iskorakov “pride s pravim bendovima”...