Sve je ovo zabavno bizarno. Takav je slučaj s većinom rimskih znamenitosti. No, dok klipšete kroz te zabavne bizarnosti, usred tri milijuna stanovnika i tko zna koliko tisuća turista, ne možete pobjeći pitanju: “Ali što mi kažu te znamenitosti?” I svejedno je smatramo li ih zabavno bizarnima ili zabavno velelepnima, pitanje ostaje isto. Samo što se kod bizarnih, tamo gdje obično nema tko zna koliko tisuća turista i popratne pirotehnike, ono nameće još neumitnije.
Prošlog sam mjeseca, prvi put u životu, bio u Rimu. Reći ćete: skroz čudno za nekoga tko se bavi antikom, osobito rimskom! Bit ćete, svakako, u pravu - ali samo djelomično. Šest mojih rimskih dana poučili su me da se zapravo bavim specifičnim podskupom antike.
Piramida Jedna od stanica linije B rimskog metroa zove se Piramide. Razlog je vrlo jednostavan. Odete li onamo, vidjet ćete – osim željezničkog i autobusnog kolodvora, groblja, kružnog toka, pinija, vatrogasne stanice, gradskih zidina iz srednjeg vijeka - i pravu pravcatu piramidu: dvije tisuće godina staru, 37 metara visoku, obloženu mramorom. Nije, doduše, egipatska, nego rimska, ali to je ne čini manje zanimljivom.
Piramida je izgrađena između 18. i 12. p. n. e, kao grobnica za Gaja Cestija; kako kaže natpis na istočnom i zapadnom boku građevine, Cestije je bio "član kolegija epulona" (jedne od četiri vjerske korporacije Rima, zaduženih za gozbe i domjenke na svetkovinama i igrama), "pretor, pučki tribun". Drugi natpis javlja da je gradnja piramide trajala nešto manje od godine dana, da je plod pokojnikove oporučne želje. Treći natpis kaže da je među Cestijevim nasljednicima bio ugledni Rimljanin Marko Valerije Mesala Korvin, vojskovođa, prijatelj Horacija i Ovidija, pokrovitelj Tibula i pjesnikinje Sulpicije. Sama je piramida sačuvana zahvaljujući tome što je u 3. st. uklopljena u zidine kojima su carevi Aurelijan i Prob opasali grad.
Luk i češnjak Rimljani i Grci bili su Egiptom općenito, a piramidama posebno, fascinirani jednako kao i mi danas. Četiri i pol stoljeća prije Cestija, Herodot je brižljivo pobilježio kako su i koliko dugo gradili Keops i Kefren, koje su dimenzije i druge osobitosti njihovih piramida (na jednoj je “egipatskim pismom zapisano koliko je potrošeno novaca na rotkvice, luk i češnjak za radnike”). U 2. st. p. n. e. Antipater iz Sidona uvrstio je Keopsovu piramidu na svoj popis svjetskih čuda, a za Horacija, prijatelja Mesale Korvina, piramide su mjerilo veličanstvenosti: pjesma kojom se zatvara knjiga oda, koja počinje stihom Exegi monumentum aere perennius (“Podigoh spomenik od mjedi trajniji”), u sljedećem stihu kaže regalique situ pyramidum altius, “i viši od kraljevskog stana piramida”. Znamo da je u antičkom Rimu postojala barem još jedna piramida, takozvana Romulova, između Vatikana i Castel Sant’ Angela; mramor ove piramide iskorišten je za Baziliku sv. Petra. Usput budi rečeno, Rim je imao i niz egipatskih obeliska - samo ih je August, koji je Egipat službeno pripojio Rimskom Carstvu, u Grad dovezao barem dva.
No, nekih dvjesto metara dalje od piramide (da nastavim u bedekerskom tonu) naći ćemo nešto još luđe.
Brdo od amfora Vis-à-vis protestantskog groblja u Rimu stoji Monte Testaccio, ili Monte dei Cocci: 35 metara visoko umjetno brdo, nastalo u doba Rimskog Carstva. Brdo je sastavljeno od ulomaka amfora (testae, cocci); procjenjuje se da amfora u brdu ima najmanje 53 milijuna.
Naime, dvjesto metara dalje na istok od Monte Testaccija doći ćete do Tibera. Tamo se, na obali rijeke, valjda još od Augustova doba iskrcavao teret; u 2. st. ondje su se prostirala Horrea Galbae, državna skladišta maslinovog ulja. Ulje se u antički Rim uvozilo u impresivnim količinama – milijun stanovnika grada trošilo je najmanje 7,5 milijuna litara godišnje – a amfore su bile standardna ambalaža tog ulja. I, kao i u svakom velegradu, iskorištena je ambalaža predstavljala komunalno-ekonomski problem. Ispražnjene se amfore nisu mogle ponovno koristiti za pohranu (Rimljani ih nisu znali adekvatno dezinficirati), a ove s Monte Testaccija - porijeklom prvenstveno iz Betike u Hispaniji - bile su tako specifične izrade da se nisu dale isplativo iskoristiti u druge svrhe (npr. usitnjene kao građevni materijal). Osim toga, ostaci ulja predstavljali su i higijenski rizik.
Kolica puna svinja Rimski su inženjeri i administratori očito morali problem riješiti sustavno. Tako je nastao Monte Testaccio: i sam svojevrsna piramida koju čini niz terasastih slojeva visokih po šezdeset centimetara, gdje su teste pažljivo slagane i učvršćivane kako bi slojevi bili što stabilniji (opasuju ih zidovi od čitavih amfora, dodatno napunjenih ulomcima); visina je terasa šezdeset centimetara zato što je toliko iznosio opseg standardiziranih hispanskih amfora. Vjerojatno su ih na terase dopremali magarci; razbijane su na licu mjesta, a smrad i ostale neugodnosti užeglog ulja rješavani su tako što su terase posipane vapnom. Danas je brdo, ili brdašce, obraslo stablima i žbunjem, na vrhu je kapelica (u srednjem je vijeku Monte Testaccio bio poprište drastičnih uskršnjih običaja: s vrha bi puštali kola puna svinja da se razbiju na dnu brežuljka, pa bi narod dijelove životinja nosio doma za ručak), zanimljivi su dijelovi ograđeni i zaključani, uokolo su parkirališta, auto-radionice i lagano opskurni noćni klubovi. Da - između Monte Testaccija i Tibera sada je i MACRO: Museo d’arte contemporanea Roma. Kad sam ja bio ondje, iz dvorišta muzeja uzdizala se treća piramida: Big Bambú, 25 metara visoka struktura od isprepletenih bambusa koju su postavili američki umjetnici Mike i Doug Stern.
Tko je taj Cestije bio? Sve je ovo - i Cestijeva piramida, i brdo od amfora, i Big Bambú - zabavno bizarno. Takav je slučaj s većinom rimskih znamenitosti. No, dok klipšete kroz te zabavne bizarnosti, usred tri milijuna stanovnika i tko zna koliko tisuća turista, ne možete pobjeći pitanju: “Ali što mi kažu te znamenitosti?” I svejedno je smatramo li ih zabavno bizarnima ili zabavno velelepnima, pitanje ostaje isto. Samo što se kod bizarnih, tamo gdje obično nema tko zna koliko tisuća turista i popratne pirotehnike, ono nameće još neumitnije.
S obzirom na to da je u Rimu nemoguće (i stoga izlišno) biti originalan, nisam ni prvi koga je pitanje snašlo. Who, then, was Cestius, / And what is he to me? pjevao je pred Cestijevom piramidom Thomas Hardy 1887, u godini u kojoj su rođeni Marc Chagall, Fran Galović i Lavoslav Ružička. “Tko je taj Cestije bio / I što je meni on? (...) Ništa o njemu ne pada mi na um / Priznajem bez stida; / Taj čovjek je umro i pokopan bio / Da se podigne piramida // Čiju svrhu nije ispunila / Prvotna namjena njezina / Sve dok nisu, u rijeci vremena, kraj nje počinula / Moja zemljaka dva.”
Hardy, naime, slaže svoje stihove pred Cestijevom piramidom u blizini grobova Shelleyja i Keatsa. Oba su pjesnika, reći će bedeker, pokopana na istom onom protestantskom groblju koje sam već spomenuo, onome između piramide i Monte Testaccia (Keats je umro 1821, Shelley 1822).
Prijenosni podskup Hardyjeve me viktorijanske strofe, priznat ću iskreno, nerviraju. Njihova je poanta da je jedina svrha postojanja anonimusa Cestija (koji, ruku na srce, mora da jest bio neki od todorića ili bandića Augustova Rima) bilo osiguravanje orijentira za mjesto gdje će, tisuću osamsto godina kasnije, leći “dvije neumrle Sjeni”: “To mu je slave dosta i previše”. Pjesma nervira jer nije dobra (provjerite sami), i jer poanta danas izgleda bahato i pozerski. Ali rodilo ju je zapravo, shvatio sam na nekoj od rimskih ulica, isto što je u Rimu gnjavilo i mene.
“Što mi kažu te znamenitosti?” One su fantastične, te znamenitosti, sve do jedne; one su, sto posto, sine qua non povijesti umjetnosti, turističkih vodiča, opće kulture; ali ja tu antike nisam uspio vidjeti. Barem ne one antike kojom se bavim i koju poznajem: Cicerona i Vergilija, Polibija i Epikteta, Petronija i Augustina. Jedno sam vrijeme mislio da mi je zakazala mašta, da se filter zaštopao od viška dojmova (u Rimu viškova ne fali). Onda mi je palo na pamet da je moja antika možda kvalitativno drugačija.
U Rimu ćete o antici saznati sve osim što ona govori. Štoviše, saznat ćete čak i stvari koje nisu bile izgovorene, odnosno napisane - ni Ciceron ni Epiktet ni Augustin nisu ni slovca ostavili ni o Monte Testacciju ni o Gaju Cestiju, i možemo naizust znati cjelokupnu grčku, rimsku i ranokršćansku književnost, a da nam ni u peti ne bude neko tamo umjetno brdo od iskorištenih amfora, baš kao ni piramida hirovitog bogataša na obali Tibera. Znajući to nećete, međutim, znati što su Rimljani mislili; pa čak niti što su htjeli da mislimo da su mislili. To znanje ostaje u onome prostoru, u onome podskupu stvarnosti, u kojem su Keats i Shelley “neumrle Sjeni”. On se pak dodiruje i siječe s podskupom Cestijeve piramide i Monte Testaccija tek vrlo malim, ponekad i neobičnim dijelom (toga je bio svjestan Laurence Sterne, koji u Tristramu Shandyju pušta da jednom slušatelju teorijske teološko-književne rasprave upadne vrući kesten u “onaj poseban otvor hlača za koji, mora se reći na sramotu i neuviđavnost našeg jezika, nema pristojne riječi u čitavom Johnsonovu rječniku”). Ona antika, ta koje je Rim pun puncat kao šipak koštica, ona je za mene predugo usidren brod: vrlo ju je teško pokrenuti, a još teže odvojiti od naslaga ruzine kasnijih vremena. Ona druga antika, ona koje ima i doma kao i u Rimu (pa ju je i lakše naći doma nego u Rimu)... e, taj je podskup pokretljiv. Moja je antika prijenosna.