Prikaze u dva čina

Rijetko se koji umjetnik u Hrvatskoj može podičiti takvim poslovnim prostorom kao što je multifunkcionalni studio Silvija Vujičića u Grahorovoj 7a, koji dijeli s umjetnicom Ivanom Franke. Studio ima nešto više od sto kvadratnih metara, a umjetnici su na toj adresi već dvije godine. Potpuno bijel, povremeno neprohodan, studio je mjesto istraživanja, priprema grafika, uzgoja kristala, krojenja Zastora i odjevnih objekata, zagrijavanja kofeina, sadnje tratinčica, jednostavno, najbolje mjesto na svijetu (na što će one u nedumici podsjetiti plakat Félixa González-Torresa “Nowhere better than this place”) i jedini pravi izlagački prostor za novu prezentaciju: Prikaza!

Goste je u subotu 13. dočekala bizarna atmosfera crvenog svjetla na zavojitom stubištu s kojeg se spuštala bezglava krojačka lutka, a u polumraku studija, naoko ispražnjenom, samo zastor i rešetka s obješenim odjevnim objektima. Najava programa u dva čina zvučala je teatralno, ali kako se prvih pola sata ništa nije pomaklo ni iskočilo, gosti su se privikli na zvukove Hausswolffa i ćaskali uz korčulanske kolače i ušećerene bademe. Veliki Zastor postavljen u studiju nosio je potenciju iznenađenja. U jednom su se trenutku upalili reflektori i pokrenut je mehanizam koji raspršuje vodu. U dodiru s vodom polivinilni alkohol se polako topio, čime je tkana struktura platna nestajala i otkrivala pozadinu. Iza zastora nalazila se zidna ploha s prozorima koji gledaju noćni Črnomerec! Preokupacija zastorima kod umjetnika Silvija Vujičića ima određenu povijest. Zastori u pravilu nešto skrivaju ili su puko dekorativni. Kod Vujičića se gubi intencija skrivanja, oni su često raskošni i bogati u svojim naborima, pa ipak ta je dekorativnost podložena ironijom. S jedne strane iza Zastora se nalazi nereprezentativni zid koji ne nudi nikakvo uzbuđenje ni zanimljiv prizor, a s druge strane, nakon nekoliko trenutaka, on se topi. Takvo topljenje je autoreferencijalno i efektno. Ukazuje da je Zastor tu zbog samog sebe, da je on jedina atrakcija koju umjetnik želi prikazati. Upravo je njegova kratkotrajnost, tj. podložnost brzom nestajanju postala bit djela. Zastor se nije morao razmaknuti niti ga se trebalo pompozno dići, već je jednostavno nestao.

To je Vujičićev treći Zastor. Prvi je bio potpuno crn, postavljen na izložbi u zagrebačkoj privatnoj galeriji B.O.P. u prosincu 2007. godine kao neprimjetna pregrada u zatamnjenoj sobi. Samo su posjetitelji s visokim osjećajem za objekte oko sebe shvatili da se radi o umjetničkom djelu. Drugi je onaj nedavno postavljen u sklopu Urban festivala, čiji je proces topljenja doveden u vezu s otvaranjem novog prizora: umornog zdanja Francuskog paviljona koji je građen unutar Zagrebačkog zbora, prethodnice Zagrebačkog velesajma, a danas se nalazi u sklopu SC-a. Takvo otvaranje prizora je mnogoznačno: Francuski je paviljon spomenik kulture koji se nalazi u ruševnom stanju i koji je umjetnik samo nanovo otkrio, ne zadirući u njegovu socijalnu ili arhitektonsku vrijednost, već ga birajući kao lijep prizor. Treći Zastor postavljen u studiju u prvi mah djeluje kao dio dekora interijera, odnosno jednostavno kao zavjesa. On dobiva status umjetničkog djela, i pažnju percepcije umjetničkog čina, u onom trenutku kad se uključi mehanizam s vodom. Otapanje Zastora u vodi sa sobom nosi razočaranje zbog novootkrivenog prizora (industrijskog krajolika), ali istodobno očarava elegantnim iščezavanjem.

Propusnost granica medija

U drugom su se činu prezentacije u studiju ugasili reflektori da bi se upalila bijela neonska svjetla na koja su obješeni bijeli odjevni objekti. Radi se o dijelu kolekcije za 2009. u kojoj su odjevni objekti tretirani poput grafika: aplicirani su im detalji u ekspandirajućem sitotisku, nastale su rupe burn out otiskom, ili su premazani vinilom. Iznimno zanimljiv postav bijele pamučne odjeće, kroz koju prosijava neonsko svjetlo, naglasio je umjetnikovu preokupaciju materijalom. Vujičić eksperimentira s tehnikama tiska, zadire u strukturu vlakna kemijskim procesima dorade u lužini i kiselini te bira sentimentalne forme plašteva, košulja s kimono rukavima i rupičastih suknji rađenih tehnikom prišivanja različitih tekstura tekstila na topivu bazu. Odjeća je prezentirana bez tijela, a prodiranjem svjetla vide se istodobno prednji i stražnji dijelovi, šavovi i otisci. Te su poetične bijele prikaze u nekoj čudnoj korespondenciji s nestajućim Zastorom: one su izgubile tijelo, kao što je zastor izgubio svoj razlog i funkciju zastiranja.

U trenutku paljenja bijelih neona sa sajle u sredini studija počela se spuštati rešetka na koju su obješeni tamni odjevni objekti obasjani crvenim neonom. Crna, siva i tamoplava odjeća također ima tiskane aplikacije i kemijske obrade. Nekim jaknama i hlačama produljeni su rukavi i nogavice, tako da su u šest metara visokom studiju dijelovi tamnih prikaza visjeli do poda. Kad se rešetka spustila, gosti su mogli iz blizine razgledati komade. Mantili i jakne, na pojedine komade je prišiveno po dvije tisuće dugmadi, bile su izložene u uredskom dijelu studija. Ponovna promjena atmosfere, nakon blještavo bijelog prvog čina u neonsko crvenilo s početka predstave premjestila je fokus na ono mračno i podsvjesno, u kojem se ova tamna odjeća istog kroja kao i ranije spomenuta bijela u trenutku preobražava. Plaštevi perforirani burn out otiskom, mantili širokih revera, jakne kompresorno bojene sivom sitotiskarskom bojom gube lakoću, nose čemerne misli tipova iz lučkih gradova i žena koje vole Burtonove filmove. Sve to uz crveni neon uvodi ponešto i erotskog, no ponovno izostajanje tijela iz prezentacije odjeće dovodi do konfrontacije publika-objekt, u kojoj onaj s više mašte dovršava priču. Vujičić tako ostvaruje dvije suprotne i simbolične cjeline (kolekcije): bijelu i crnu.

Ono što zapravo ne spada u ta dva čina prezentacije, već djeluje kao scenografija studija, jesu grafike velikih formata prislonjene (ne)marno uz zid. Radi se o seriji od pet Ovratnika u tehnici jetkanog sitotiska na tekstilu – kompleksne tehnike sitotiska kojom se uklanjaju/spaljuju određena vlakna unutar samog crteža te na vidjelo izlaze ona vlakna koja prvobitno nisu vidljiva (lycra). Tehnika koja se koristila u 13. stoljeću u Japanu pri izradi kimona i dekorativnih tekstila odražava autorov interes za grafičke eksperimente, a motivi grafika su inspirirani detaljima povijesnih kostima. Ovratnici su bili izloženi na izložbi 113 days after u Galeriji Linienstraße u Berlinu u organizaciji Filip Tradea, te na Trijenalu crteža (Gliptoteka HAZU, 4. trijenale crteža Pedeset godina tradicije – od bijenala do trijenala, lipanj 2008) kao primjer široko shvaćenog medija u kojem grafika posjeduje jedinstvenost i neponovljivost crteža. Propusnost granica medija i povremena nemogućnost njegova definiranja postaje plodno polje za istraživanje u kojem Vujičićevo poznavanje grafičkih tehnika, strukture vlakna te povijesti tekstila i odijevanja donosi zanimljive rezultate. Ovratnici – perspektivno skraćeni odnosno oprostoreni renesansni kolari tako simbolično zaokružuju autorovu godišnju produkciju.

Odjeća kao grafika

U prezentaciji Vujičić je dosljedan sebi: tkanina je početak, ona je ideja koja izvodi djelo. Tkanina je zapravo osnovni medij kojim se dokazuje umjetnički nerv – njome se postavljaju pitanja prolaznosti i kulture izražavanja; tkanina je jezik. U instalaciji Zastor tkanina je lijepa ploha, dekorativna, ali ona se također razgrađuje – iščezava. Problematika površine proširuje se tako na problematiku njene obrade i njenog fizičkog, ali i mentalnog podrivanja, zadiranja u strukturu, uslijed namakanja u vodi, kiselini i lužini. Vujičićev je projekt nosiv, odjeća je čista i udobna, ali je terećena iskazom i dugačkim rečenicama. Tragovima. Činjenje rupa u finim košuljama i haljinama izraz je određenog napora, kombinacija geometrije kvadratića i kroja, lažno finog i neposrednog. Rupe u odjeći nisu tu zbog pokazivanja mesa, tijelo koje nosi Vujičićevu odjeću pomireno je sa sobom, ono kao da je progutalo neon pa isijava. Tkanina je nadalje u osnovi grafika: nanosom boje i kemikalija na tkanenu mješavinu pamučne niti nestaju, izgore i isperu se, ostaje samo tanka rešetka sloja lycre, koja nosi otisak. Isprana odjeća nije siromašna, ona je ispunjena autorskim vremenom i tretmanom, Zastor nije premješten u nepostojanje, on je stroj i spomenik nestajanja, kao što ni Ovratnici nisu samo otisak. Brižljivo zadržane niti lycre bit će iščitane kao čipka. Vujičić pomno bira ono što će izložiti, priprema ambijent i osmišljava redoslijed izlaska prikaza na scenu, očekuje šok publike i iznenađenje – poput grčkog filozofa koji navodi ljude na razmišljanje.

Pretvaranje radnog prostora u izložbeni moguće je samo kod autora koji su spremi cijeli se izložiti. Vičan kazališnim inscenacijama, Vujičić uspješno izvodi predstavu do kraja. Grahorova 7a, drugi kat.