Prikrivena Obznana

Rezolucija Vijeća Evrope nazvana Međunarodna osuda zločina totalitarnih komunističkih režima u nas djeluje kao obična postfašistička i antikomunistička roba, umotana u celofan zaštite demokratskih vrijednosti EU-a. Takve robe od kada je “komunizam” postao “lešina” mi smo se nagledali. No, jesmo li išta shvatili?

U potrazi za “našim” postpolitičkim subjektom

Da bismo rekli nešto o najnovijoj rezoluciji Vijeća Europe izglasanoj u srijedu 25. siječnja 2006., a koja osuđuje zločine “totalitarnih” komunističkih režima, moramo za početak reći koju, ne o komunizmu, nego o našem sadašnjem “postkomunističkom” (ili više volite izraze – liberalne sedative – poput prve, druge, treće itd. tranzicije) političkom kontekstu. A to je kontekst ne samo EU-a, nego i tzv. euroatlantskih integracija, kojima ne težimo, već smo do te mjere u njih već uključeni, da nas, i kada bismo sada htjeli, iz njih van više neće pustiti. I više od toga: uskoro neće ni postojati neko “mi”, koje bi i samo pitanje nekog drugog, a ne više trećeg puta, od onoga euroatlantskih integracija, moglo ozbiljno artikulirati, a kamoli izvesti, dalje od alterglobalističke parole Drugačiji svijet je moguć, koju je zasad lakše shvatiti i primjenjivati eskapistički, negoli socijalno-revolucionarno. Najmanje će za to biti sposobni oni koji se sada čine najglasniji, razni profesionalni “Hrvati”, jer desničarenje kao dječja bolest tranzicije samo je simptom, a ne i rješenje “nesnalaženja” u globalnoj situaciji. Simptom pred kojim je doduše sjajna EU-perspektiva i koji se njoj, po prirodi svoje zavodničke i prodorne antagonističke snage, već podosta prilagodio. Kao što znamo, “naši” pravi vođe odnedavno su, svi zajedno i svako za sebe (ako tvrde da zločin nema nacije, koliko je tek nema novac), ipak nekakvi, makar samo pripušteni i instruirani, članovi prave nove “nacionalističke internacionale”, one tzv. političkog mainstreama europske profesionalne postpolitičke kaste, a ne više ulične margine koja trenutačno upravlja “Poduzećem Evropa”. Ali zato su uistinu i sve manje “naši”. Naravno, ne etnički (i “čisti Hrvat”, može biti “njemački” igrač), nego državno i društveno, iako u nas te “sfere” parazitiraju na “naciji”, do gubljenje u nerazlikovanju “podloge” od sadržaja.

Nakon svega, tu i takvu ideološku hegemoniju, tu i takvu “zajedničku kuću Europu”, tu “nematerijalnu” kao osnovu “materijalne” eksploatacije, treba nekako i legitimirati. Pa onda i – kada se već čini sasvim legitimnom – i ciklički, ritualno, u tome stanju i održavati. A za to je strašenje komunizmom, s ili bez navodnika, sasvim dobar put. Efektniji od strašenja fašizmom, čiji recidivi u neo, post i pra obliku nisu tolika smetnja stanju koje i mi, sada, kada je sve jasnije da tako nešto više ne postoji, zovemo business as usual. Dapače, “malo fašizma” nije svojedobno smetalo ni Fordu (industrijalcu Henryju), pa ne smeta ni današnjim “postfordistima” u EU i diljem globalnog Imperija, za održavanje stanja koje i sami nazivaju čas redovnim, čas izvanrednim. A “koliko fašizma?” je bilo potrebno da bi se npr. razgradila socijalistička Jugoslavija, a koliko pak da se kako-tako održavaju ove jučer na brzinu sklepane, sada već “tradicionalne” postjugoslavenske “nacionalne” države, to je pitanje koje “rješavamo” iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Tako što svako malo odstrijelimo nekog od sudionika u “diskusiji”. Na početku je to rađeno simbolički i “bukvalno”, danas još uglavnom samo simbolično (ako baš niste nezaštićeni Srbin). U našoj “balkanskoj postmoderni” (izraz je prije desetak godina prvi upotrijebio crnogorski sociolog Milan Popović) leševe su posljednjih godina uglavnom zamijenili zombiji, živi mrtvaci, u svakom a prvenstveno u političkom smislu. A biti zombi, kao što znamo, nije zločin, najmanje totalitarni. Biti zombi to je uloga, angažman, o kojemu nas naši euroatlantski saveznici mogu mnogo toga poučiti.

Rezolucija i reprezentacija

Što se tiče same Rezolucije skupštine Vijeća Evrope, očito je manje važno što je “međunarodnu osudu” totalitarnih komunističkih režima izglasalo 153 od 623 zastupnika u skupštini. I to s 99 glasova za ovakvu rezoluciju, 42 protiv i 12 suzdržanih. Broje se prisutni, i onda 99 može biti kvalificirana dvotrećinska većina od 623. Jer tako danas, proceduralno legitimno, proizvodi “međunarodnu osuda komunizma” demokratski podosta netransparentan “narod” eurokrata. Uz rezoluciju, neki predlagači su predvidjeli i dvije preporuke. U prvoj bi se pozvale vlade pojedinih zemalja da i same službeno osude spomenute zločine. I više od toga: druga preporuka poziva vlade da provedu legalne istrage nad pojedincima koji su možebitni sudionici sada osuđenih zločina.

Obje preporuke uz Rezoluciju su odbijene. Novinar Jutarnjeg lista Radovan Stipetić kaže da je to učinjeno s dobrim razlogom. Jer da bi prihvaćanje prve zahtijevalo reviziju povijesnih udžbenika, a druge sudske postupke protiv još živih ljudi, koji da su zbog protoka vremena i sve manje živih svjedoka, sve teže korektno provedivi. Je li baš tako ili se opasnosti nekima kriju, a nekima vrište, negdje drugdje? Što se tiče prvog argumenta (a na to ćemo se još vratiti): pa revizija udžbenika povijesti je u nas već provedena. Možda ne tako temeljito i “politički korektno”, kako to čini jedna od EU-a naručena i već započeta orvelijanska harmonizacija zajedničke slavne prošlosti “ujedinjene Europe” (naročito u nastupu prema onima koji se nisu mogli bezostatno prevesti u europski “kulturni krug”), ali zato dovoljno mito-tvorno da poništi svaki razuman, a kamoli kritički, odnos prema povijesti 20. stoljeća, kod generacije izašle iz “čisto hrvatskog” obrazovnog sistema. U njemu je bilo moguće gotovo bezbolno prelaženje u hodu iz ostataka staljinizma u hrvatskoj “socijalističkoj” pedagogiji u nacionalizam i postfašizam tzv. tranzicijske, sada samo “hrvatske” pedagogije. Postupak: partijske organizacije u školama postale su “hrvatski klubovi”, lekcije u kojima se spominje komunistička partija i drug Lenjin prepravljane su za početak tako da je na mjesto brisane partije upisivan hrvatski narod, dok je Lenjin samo brisan, bez zamjene. Stara lekcija Komunistička partija u borbi protiv zloglasne Obznane kralja Aleksandra, zamijenjena je novom, u kojoj je protiv Obznane ustao hrvatski narod.

Stipetić još govori da Rezolucija u točki 5. korektno podsjeća na “užasne zločine koje je počinio nacizam”. Pa i više od toga. Točka 4. Rezolucije govori da “Skupština /Vijeća Europe/ priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije dale doprinos stvaranju demokracije.” Tako da ne daje mjesta trijumfalizmu poraženih u Drugom svjetskom ratu. No, je li to baš tako i na koga se tu konkretno misli, ostati će nam zauvijek nepoznato. Možda na talijansku KP koju je oslobodilački euroatlantski tip “demokracije za lijepo vrijeme, čvrste ruke za ružno” desetljećima onemogućavao da izbornom pobjedom dođe na vlast, i to svim parlamentarnim i izvanparlamentarnim, “specijalno-ratovskim” sredstvima? Ne svodi li se ova “velikodušna” ponuda povijesnim komunističkim partijama da prijeđu u “demokratski” tabor, na jednostavnu šablonu, po kojoj je najdemokratskija ljevica ona koja sama priprema uvijete za svoju likvidaciju: od “povijesnog kompromisa” u Italiji, preko “eurokomunizma” u cijeloj zapadnoj Evropi, do “kolapsa komunizma” u SSSR-u i Jugoslaviji.

Na početku devedesetih, dok još nije bio fast thinker, Žarko Puhovski je bijesnim zagovornicima lustracije, staro-rimskog običaja “čišćenja od grijeha”, a u suvremenom prijevodu zabrane obavljanja političkih funkcija, pripadnicima bivše vlasti, što je tada mogla biti jedna od političkih posljedica “(jedno)narodne osude zločina totalitarnog komunističkog režima”, sarkastično odgovarao da – kada bismo politički prostor u tranzicijskim zemljama “očistili” od komunista i antikomunista – za bavljenje politikom nitko ne bi niti ostao. S time da komuniste treba pisati samo ponekad bez, a uglavnom s navodnicima, dok ovima drugima navodnici ne trebaju, niti kada su bivši “komunisti”. Ako smo dobro slušali i čitali, danas on i npr. politički analitičar Davor Gjenero zagovaraju lustracije. I to dvije, a ne jednu: jednu za “grešnike” “komunizma”, a drugu za “grešnike” “tuđmanizma”. Samo da je vidjeti tu nepristranu (možda “vanjsku”, EU, euroatlantsku itd.) instancu koja bi taj sud, makar i najblaže simbolički, provela. Kada bi, recimo to u jednim novinama za kulturu, hrvatskim kulturnim radnicima oduzimali politička prava samo zbog suradnje s “tuđmanizmom”, većinu bi realno-funkcionirajućih hrvatskih kulturnih ustanova odmah mogli zatvoriti.

(Usput, najzabavniji primjer, koji Radio Slobodna Evropa ovih dana, a u povodu Rezolucije, prenosi je onaj trenutačnog ministra pravde u “nacionalističkoj” vladi Srbije Zorana Stojkovića, koji ima zadatak operacionalizirati Nacrt zakona o rehabilitaciji žrtava komunizma u Srbiji, a sam je bio “komunistički” sudac disidentima (i to lijevim!) sedamdesetih godina u Jugoslaviji. Stojkoviću, Tuđmanu… ime vam je legija, rekao bi Slobodan Šnajder. Problem, dakle, nije u “komunizmu” i “nacionalizmu”, problem je u mogućnosti biti zombi.)

Prepoznavanje i priznavanja

Kome je dakle ta “osuda komunizma”, koja se u nas provodi sustavno i uglavnom na dobrovoljnoj bazi već više od desetljeća (u vidu zombijevskog “trijumfalizma” uglavnom nad samim sobom), a u EU vidimo nevoljko i na mahove, prvenstveno namijenjena? Žrtvama i krvnicima “komunizma”, kako nas s oduševljenjem uvjerava “desnica” ili kako se s čuđenjem pita “ljevica” (navodnici ovdje služe za oznaku virtualnog svijeta naših navodno desnih i lijevih medija)? Naravno da ne. Zato niti nikakva “operacionalizacija” osude nije predviđena.

Osuda totalitarnog komunizma namijenjena je svima nama današnjima i tu ona postiže svoju svrhu! Na žalost eurokrata, bolje na europskom postkomunističkom istoku negoli na još donekle liberalnom zapadu, npr. kod kuće onih švedskih desničara koji tu ideologiju putem skupštine Vijeća Evrope tako velikodušno izvoze, ne bi li lakše zatrli i svoje švedske lijeve sunarodnjake. “Grizodušje” “nove Evrope”, onih koji su bili “komunisti”, toliko je da se ne usude niti spomenuti jednostavnu istinu: od koga su se tom strašnom komunizmu naučili? Ta nije li komunizam zaštićeni brand upravo “stare Evrope”, upravo čvrste jezgre današnjeg EU-a, koja svoj u prošlosti, a možda i u budućnosti, “vrući krumpir” ovako velikodušno uvaljuje svojim dođošima, ne bi li ga se tako lakše (naravno, za dobro sviju “nas”) odrekla u “domu i u svijetu” u budućnosti?

A “mi” im u tome itekako pomažemo. Dva nasumična primjera iz hrvatskog tiska, i to “lijevog”: 1) naslov članka Borisa Pavelića u Novom listu Mlateći lešinu, tetoše monstruma, otkriva nemoguću misiju: kako biti istovremeno angažirano antifašistički (fašizam je monstrum) i antikomunistički (komunizam je lešina), kako izmisliti jedan sterilizirani euroatlantski antifašizam, očišćen od npr. komunističkih i anarhističkih elemenata, kakav nikada nije niti će postojati; 2) intervju u istim novinama s povjesničarem, akademikom Petrom Strčićem, u kome on (prepričano po smislu) kaže, u nas nešto trenutačno vrlo popularno, da zločini nemaju ideologije. Iako je istina malo složenija: danas, možda više nego ikad, ideologija određuje što jest, a što nije zločin. Npr. što je “terorizam”, a što “rat protiv njega”. I dalje: “Nitko primjerice ne osuđuje kršćanstvo zbog zločinačke institucije poput inkvizicije…”. Rezultat “osude” totalitarne komunističke ideologije završava ni više ni manje nego u “rehabilitaciji” inkvizicije! Jest da Katolička crkva u nas u svemu ima popust, ali ovakav još nije dobila. A sve to uopće više nije montipajtonovski šaljivo (Nobody Expects The Spanish Inquisition!) u svjetlu stvarnih pokušaja rehabilitacije inkvizatorskih postupka, npr. u jednoj zemlji našemu euroatlantskom uzoru, naime SAD.

Uostalom, i prije ove Rezolucije mi smo, tako reći jučer, “razgovarali” o zabrani totalitarnih simbola, što se u postkomunističkim zemljama čita: simbola fašizma i komunizma. Tada smo napisali da ćemo usvoji li se Zakon o zabrani promicanja i veličanja totalitarnih ideologija i pokreta te promicanja mržnje i diskriminacije napokon “izboriti” za neku vrstu nove Obznane, poput one kralja Aleksandra u prvoj staroj Jugoslaviji. Sada možemo samo dodati ispravak: “romantična” vremena kraljeva i njihovih monarhija, koje su otvoreno napisale što ideološki žele, a što ne žele, ako već ne sasvim iskreno i zašto, odavno su iza nas. Pogledamo li ponovo ovu rezoluciju skupštine Vijeća Evrope, možemo zaključiti da su sve priče o osudi tzv. totalitarnih ideologija danas u direktnoj funkciji onoga što je “davnih” sedamdesetih filozof Herbert Marcuse nazivao “preventivnom kontrarevolucijom”. U javnosti se podgrijava “osuda totalitarizma” da ne bismo vidjeli glavnog ideološkog kandidata za suvremeni “totalitarizam”, a to je neoliberalna globalizacija, a u nas pogotovo “balkanska postmoderna”, kao njezina lokalna izvedba.

Jer, ne održava li se postpolitička ideološka vatrica dovoljno uredno i redovito, ne prave li od ljudi barem jednom godišnje zombije, moglo bi se desiti npr. da se jednog dana u nekoj groznoj “novobalkanskoj” EU-pridruženoj tvorevini “hrvatski” radnici zapitaju jesu li im bliži “srpski” radnici ili isto-etnički pretvorbeni tajkuni? I je li moguća “čisto” robna razmjena, bez simbolične razmjene, kako susjedske odnose potpuno “kapitalski čisto” zamišljaju naši lokalni i globalni eurokrati? A onda bi cijela Mala priča “nacionalne situacije” u Velikoj priči “euroatlantske integracije” postala barem blesavom, kao što i je, ako već ne i uzaludnom, a s njom i toliki politikantski vampiri, koji od nje žive. Da se to ne dogodi, pod firmom “borbe protiv totalitarizma” treba na sve načine (simboličkim i stvarnim nasiljem) preduhitriti, ako još ne i zakonski zabraniti osnivanje političkih stranaka i civilnih organizacija npr. u anarhističkoj i socijalističkoj tradiciji, prije nego li one, kroz međunarodni pokret za drukčiju globalizaciju, ponovo postanu relevantnima. Na djelu je Prikrivena Obznana.