Prilozi za novi mediteranski brevijar

Iznimna selekcija

I dok su se, u sjeni Bushova posjeta Zagrebu i pozivnice za NATO, iz usta dužnosnika Hrvatske slijevala bujica hvale o Jadranskome moru i priobalju gdje, navodno, neće biti NATO baza, u sjeni se toj udaljenoj, u sjeni gdje se može gledati normalno, bez žmirkanja, održao treći filmski festival Mediteranske igre. Održao se paralelno u Rijeci, u dvorani HKD-a na Sušaku i u kinu Tuškanac u Zagrebu, ma koliko većina hrvatskih medija ignorirala tu činjenicu. I pokazala tako zavidnu razinu neznanja, jer malo kad se blaziranom događaju s područja dnevne politike, kakav posjet Georga Busha jeste, istovremeno i tako izravno supostavi kvalitetan umjetnički i kulturološki događaj koji, znamo, nosi i jaku političku poruku. Čestitke koje festival Mediteranske igre svakako zaslužuje idu dakako udruzi Drugo more kao organizatoru, no prije svega tiču se izbornika Dragana Rubeše. Zbog dosljednosti i tankoćutnosti u odabiru kada je o mediteranskom riječ, njegovim bitnim obilježjima – tijelu i riječima, “bujici riječi” – a iznad i prije svega nastojanjima da život ljudski, svaki, pojedinačni ostane vrijedan. Uz to, zbog dosljednog izbjegavanja nostalgičnog zazivanja “boljih” prošlih vremena i sukladno tomu izbora filmova koji govore o suvremenim zajednicama što obitavaju na rubovima tog mora i naposljetku zbog znalačkog odabira upravo onih djela koje krase sve odlike visoko vrijednih umjetničkih ostvarenja.

Raznolikost istosti

Ponajprije to je tzv. “marsejska kronika” režisera, producenta i scenariste Roberta Guédiguiana čiji je projekt snimanja isključivo u Marseilleu s istim glumcima započet prije 25 godina daleko od zanimljivosti za potrebe reklame. Riječ je o promišljenom stavu da istosti u sebi sadrže bogatu i visoko kvalitetnu raznolikost (u ovom slučaju okruženje, glumačke jedinke, redateljsku kreativnost), te da histerična proizvodnja “novih” proizvoda kakvoj je sklon holivudski mainstream jeste zapravo svođenje ljudi na jednu, istovjetnu razinu tupih potrošača vječno frustiranih nedostizanjem sreće i blagodati što ih nudi reklamna industrija. Retrospektiva Guédiguianovih filmova prikazana od 2. do 6. travnja obuhvatila je filmove Moje je otac inženjer, Marius i Jeanette, Marie-Jo i njezine dvije ljubavi, Tamo gdje je srce i Grad je tih, u kojima Ariane Ascaride, Gerard Maylan, Jean-Pierre Darroussin, Jacques Boudet, Pascale Roberts, Frédérique Bonnal i drugi iz skupine koji povremeno surađuju pokazuju iznimnu raskoš glumačkih sposobnosti, a koje će Ariane Ascaridi biti potvrđena i nagradom César za najbolju žensku ulogu. Bez sumnje i zato što ih redatelj cijeni, potiče da preuzmu film, a što je jedna o najosebujnijih karakteristika Guédiguianova umjetničkog potpisa. Jer u svim ostvarenjima stječe se dojam im više nudi (nego navodi ili naređuje) pažljivo oblikovane likove pedijatrice, građevinskog poduzetnika, nezaposlene samohrane majke, lučkog pilota, preživjele zarobljenice iz koncentracijskog logora, umirovljenog profesora, žene trajno zaljubljene u istog muškarca, kao i žene rastrgane između strasti za dvojicom muškaraca, narkomanke, maloljetnih trudnica, vjernike svih vjera, ateista, radnika, sve stanovnike najveće francuske luke svih rasa. Nudi im priču uvijek razmatranu iz više različitih pogleda, nudi im društveni kontekst koji htjeli – ne htjeli iscrtava tijek pojedinačnih sudbina i nudi im na izbor sva sredstva za realizaciju pojedinačnih života. Daje im patnju, radost, bijes, ravnodušnost, odlučnost, preplašenost, kolebljivost, zbunjenost… i potom ih slijedi, bilježi kamerom njihov govor, ponekad jasan, ponekad ometan bukom s dokova, gradskih prometnica, unutarnjim košmarima. Slijedi njihova bolna tijela koja se svijaju od neprestanog stajanja uz blagajnu, grče od hladnoće u utrobi marsejske ribarnice, slijedi propeta, sretna tijela uslijed erotskog užitka ili opuštena, nježna, prepuštena milovanjima valova Sredozemnog mora. Slijedi mlada, stara, muška i ženska tijela, različitih nijansi, različitih otisaka već proživljenih života i potom ih zaziva da ispričaju priču svih nas, naše živote, u tom globaliziranom svijetu koji na obalama svih mora, pa tako i Mediterana, najveći broj ljudi svodi na tek organizam za proizvodnju profita nekolicine i novih siromaštava brojnih drugih.

Okusi brižnosti

I da, angažirano, uporno, idealistički zaziva da riječima i tijelom pokažu argumente da brižnost za drugog ima smisla. Ne solidarnost, radnička, rodna, generacijska, rasna, čak ni ljubav niti prijateljstvo, nego brižnost za drugo ljudsko biće, drugo tijelo i riječi drugog kao jednakovrijednih, a kao nužan preduvjet uspjeha, ljubavi, prijateljstva, Guédiguianova je poruka na kojoj bez ikakva moraliziranja, prozivanja, nametanja ustraje u svim svojim filmovima. Bez obzira koliko razrješenje zapleta pojedinog filma bilo prihvatljivo ili ne, bez obzira u kojem se žanru kretao, ma koliko utopijski djelovalo - kontraargument se ne nalazi. Briga drugih, gurkanje trenutačno stabilnijih, jačih, nešto hrabrijih u svačije srce može vratiti glazbu. Ma koliko dugo da je tamo vladao muk ili plač. Na identično pogrešan način kao što će za Guediguianove tako će i za film Okus kus-kusa Abdellatifa Kechichea medijski robovi Prvosti upotrebljavati odrednicu – “druge Francuske”. Srećom ona se neće pojaviti i u sklopu hrvatskog festivala jer majstor brodogradnje tuniškog podrijetla, u drugom braku s posvojenom kćerkom i brižnim odnosom s djecom iz prvog braka koji nakon 25 godina rada dobiva otkaz i kreće u nepoznat svijet privatnog biznisa (broda restorana na kojem će se moći uživati u specijalitetu - kus-kusu) nije Drugi. Sudbina radnika na pragu 60-tih koji ne želi odustati, prekrižiti nemoćno još gipke ruke i osigurati sebi i bližnjima dostojan život, sudbina je tisuće radnika od najsjevernijih luka poput Trsta ili Rijeke pa sve do Gibraltara, Bospora i Dardanela. Usprkos trudu, maru i volji članova brojne obitelji, prijatelja, bivših kolega te napose pokćerke, tragičan kraj izazvat će sin, najsuvremeniji predstavnik neodgovornog života, uveliko potpomognut nadmenošću moćnika te, valjda, Prve Francuske.

Snimajući ga u čast oca, tuniškog imigranta s početka šezdesetih godina 20. stoljeća, Abdellatif Kechiche krupnim planovima i pokretnom kamerom, gotovo tehnikom snimanja antropoloških filmova, ističe tijela i slapove riječi onih čiji je glas, postojanje samo, u stvarnom životu tako dugo bio sakriven, skučen, nevidljiv. Isključen. Posebno prijemčiv na opresije Kechiche će istaknuto mjesto i vrijeme dati povrijeđenoj snahi iz Rusije, mladoj majci koja će se slomiti ne uslijed prevare supruga, nego izdajničkog suučesništva obitelji. U prvom planu, kao glas života zatečenog, toliko godina ušutkavanog Slimana, postavljati Rym, vrijednu i srčanu pokćerku, jer njena (autorova) generacija više ne šuti, ali i zbog izuzetno osjetljivog položaja u koje se smještaju mlade, pametne djevojke, vanbračne kćeri u domovini sa zadrškom, a koje ne žele potpuno odbaciti ni ono što baštine iz zajednica iz kojih potječu. U maestralnoj sceni nagovaranja majke da pođu na svečanost otvaranja restorana, čela naslonjena na prozor, kroz suze i smijeh, u slengu što podsjeća na ugodno zujanje i grgoljenje mlinca za kavu, Hafsia Herzi, inače studentica prava, potvrdila je nevjerojatan glumački talent pred kojim se samo možemo pokloniti. A što je francuska kinematografija i učinila dodjeljujući joj u veljači ove godine i nagradu César za najbolju žensku ulogu. Puteni trbušni ples lukav je efektan kraj kojim Kechiche ismijava zapadnjačko erotiziranje Istoka. Dapače, odaje počast toj zdravoj ženskoj ritmičnosti, snazi govora tijela poduzeta zbog iskrene ljubavi za poočima, vjere u život i nakon njegove smrti u lučkom predgrađu.

Ključanje života na razvalinama ratova

Kao što se lako smještamo u sjenovitost marsejskog dvora između tri kuće, onakvog kakvima je obilovala i Dalmacija prije najezde trijemova iz meksičkih sapunica, tako i s olakšanjem bježimo u hladovinu poluzamračenog libanonskog frizersko-kozmetičkog salona. Susretište žena svih generacija čiji se prijelomni trenuci života razotkrivaju i nalaze rješenja pod mlazovima tople vode, u vreloj bujici rastopljenog karamele za depilaciju. Gotovo nevjerojatno zvuči da je dinamična, brbljava romantična komedija Karamel debitantski dugometražni igrani film Nadine Labaki koja potpisuje i scenarij te ostvarenje glavne uloge. Jer duhovitim dijalozima, kratkim scenama i nadasve strašću odigranih rola složen je kolaž bejrutskog suživota kršćanske i muslimanske zajednice, rušenje grubih ograničavajućih kanona tradicionalnog patrijarhata, tihih, pritajenih subverzivnih djelovanja žena koje svoje glasove i sve oblike seksualnosti žele realizirati usprkos važnijoj, neprestano prijetećoj muškoj temi – ratu. A na kontrolnoj stanici izraelske vojske, uspostavljenoj i održavanoj ubojitom silom najsuvremenijeg naoružanja, gdje se i najmanji zvuk ljudskog glasa može pretvoriti u smrt, rodit će se ljubav, dvostruko prezrena i zabranjena – jer istospolna je i ljubav pripadnika zaraćenih zajednica. Arapin i Židov nakon istovrsnog iskustva odrastanja u Jeruzalemu nakratko će ponovo dotaknuti željenu slobodu, dane bez ratne prijetnje, razigrane u bezbrižnom mladenačkom prijateljstvu. Tijela prepuštena glazbi, erotskom užitku, živim, veselim razgovorima, nažalost moguća su tek na tren, u Mjehuriću, u Tel Avivu, gdje se teško, ali još uvijek najlakše u Izraelu održava iluzija mogućeg, mirnog (su)života. Eytan Fox bez imalo obzira i lažnog uljepšavanja baca u lice istinu da predrasude, zlo i rigidnost svačiji život mogu rasprsnuti u sekundi, kao što nestane mjehurić od sapunice.

 I posljednji film prikazan na festivalu, Sklonište Marca Simona Puccionija, radnje smještene u nama dobro znano presjecište Udine zanimljivo je, ali i po mnogo čemu dvojbeno ostvarenje autora nesumnjiva interesa za društvenopolitčke, rodne i klasne probleme današnjice. Začinjen i kratkometaržnim zapisima o “srpanjskom” libanonskom ratu treći festival Mediteranske igre posvjedočio je da dinamični procijepi, bolno, ali i neumitno oblikuju novi mediteranski brevijar. Ma koliko George Bush i njegovi domaći sljedbenici nadmenom šutnjom pokušavali bestjelesnim “tokovima kapitala” zamrznuti nepromjenjivost tla, suzbiti život. Što buja ispod svakog pješčanog zrnca i kamena pustinje. Zabilježili to mediji ili ne.