O posljedicama novog Zakona o radu koji je nedavno stupio na snagu te ukoričen svečano predstavljen u Novinarskom domu, govore Davor Rakić Kićo i Ivana Živković
Davor Rakić Kićo, povjerenik Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala u kutinskoj Petrokemiji.
Mislite li da su se sindikati tj. sindikalne središnjice "predali" u ovoj borbi protiv ZOR-a ili je ovo maksimum koje ovakvi sindikati mogu trenutno postići u kreiranju temeljnog zakona za radnike?
Zakoni, pa tako i Zakon o radu, se donose odlukom političke većine u Saboru bez obzira na općeprihvaćene floskule o javnim raspravama, gospodarsko-socijalnim vijećima, nevladinim organizacijama i medijima koji svaki na svoj način ili svi zajedno navodno mogu presudno utjecati na oblik zakona koji se donose. Sve te floskule postoje uglavnom zato da se ostvari privid mogućnosti utjecaja na unaprijed zacrtani smjer u kojem će se regulativa mijenjati. Određena mogućnost utjecaja naravno uvijek postoji, ali se ona u globaliziranom svijetu prije svega odnosi na usporavanje tempa ostvarivanja tog cilja bez stvarne mogućnosti zaokreta u mijenjanju politika. Činjenica je da se u posljednjih dvadeset godina radno zakonodavstvo u svim zemljama zapadnog svijeta mijenja na način da se pogoduje interesima kapitala, a ne rada.
U tom svjetlu ne mislim da su se sindikati predali premda im se puno toga može predbacivati. Prije svega se to odnosi na nejedinstvo i nekoordiniranost, a ne na nedostatak volje ili želje za promjenama u korist rada. Zamjeram im i činjenicu da nikada javno nisu postavili pitanje s kim oni to u stvari razgovaraju na sjednicama GSV-a. Naime, Hrvatska udruga poslodavaca nikada nije objavila popis svojih članica pa tako ne znamo koliki je korpus radnika kod njih zaposlen, koliki je njihov doprinos BDP-u, koliko je kod njih rada na crno (neprijavljenog rada), smiju li i kako funkcioniraju sindikati u tvrtkama članicama HUP-a, plaćaju li poreze i doprinose itd. itd, itd. Radi se u stvari o reprezentativnosti treće strane GSV-a koja se baš nikada i ni na koji način ne utvrđuje. Vlada RH kao član GSV-a svoju reprezentativnost provjerava jednom u mandatu (4 godine) na izborima. Sindikati svoju reprezentativnost dokazuju svakog mjeseca poimence i to prikupljanjem sindikalne članarine, a HUP nikada. S kim mi to onda uopće razgovaramo i zašto. Mislim da je svrha GSV-a i tzv. socijalnog dijaloga prije svega u otupljivanju oštrice sindikalne borbe, a koju svrhu smo svi skupa prihvatili u paketu sa sustavom u kojem živimo, a ne zaštita interesa rada i radnika kao najslabije strane.
Nekako se čini da je ovaj zakon rađen i prilično naprasno. Zakonopiscima nije bilo strano ni doslovno prepisivanje tj. prevođenje regulative iz nekih posve drugih ekonomskih i pravnih konteksta. Što nam to govori o smjeru politike ove i vlade i općenito o njenom radu i načinu na koji se donose zakonske odredbe ključne za budućnost većine stanovništva RH? A onda i što mislite o poziciji ministra rada Miranda Mrsića i njegovom snalaženju u svom resoru kroz zadnje tri godine?
Kao što sam već spomenuo radno zakonodavstvo svih zemalja globaliziranog svijeta se urušava na štetu rada. Smjer u kojem to ide je, da se našalim, Zakon koji će biti vrlo jednostavan i jasan svima i koji će imati samo dva članka. Prvi: Poslodavac je uvijek u pravu. Drugi: U svim ostalim slučajevima izravno se primjenjuje članak prvi.
Smjer politike svake vlade pa tako i ove, koja se voli (ne znam zašto) nazivati socijaldemokratskom, je taj da ispune želje onih koji su im svojim kapitalom omogućili da dobiju većinu na izborima. Naime u današnjoj stranačkoj i reprezentativnoj demokraciji nemoguće je pobijediti na izborima bez vrlo velike financijske potpore. Takva potpora sa sobom nosi i određene obveze u slučaju izborne pobjede. Kapital gotovo nikada ne podupire samo jednu stranku (ne drži sva jaja u istoj košari) već "ulaže" u one među njima koji imaju najbolje izglede te si tako osiguravaju nastavak kretanja u smjeru još većih profita i olakšica na račun javnog interesa. Kad bismo bili do kraja zločesti mogli bismo reći da na izborima građani odlučuju samo o tome hoće li Marko ili Janko provoditi politiku koju je već unaprijed zacrtao kapital.
U tom smislu stajalište o ovoj Vladi i ministru Mrsiću je vrlo jasno. Ako vjerujemo da stranke provode svoje programe u cilju zaštite interesa većine koja ih je izabrala onda su nas, kao i svi prije njih, strašno razočarali i izvarali. Ako pak shvatimo da su na vlast došli na prije opisani način onda možemo reći da ljudi samo rade svoj posao sukladno obvezama preuzetim zajedno s novcem za kampanju.
Kako će se ova zakonska regulativa odraziti na budućnost rada u Hrvatskoj. Kako sada stvari stoje stabilno radno mjesto na ugovor na neodređeno je postao relikt neke bolje prošlosti? Da li zbog toga očekujete i neku vrstu artikulacije društvenog revolta pogotovo od mlađe populacije koja tek ulazi na tržište rada?
O smjeru (dvočlani ZOR) u kojem ide radno zakonodavstvo već sam govorio u prethodnim odgovorima. Što se tiče artikulacije društvenog revolta on će prije svega ovisiti o brzini urušavanja socijalne države kao i o brzini produbljivanja društvenih nejednakosti. Zašto se tako nešto još nije dogodilo - ne znam. Ja mislim da je već trebalo. Možda nam, da opet budem malo zločest, još uvijek nije dovoljno loše kao društvu da bismo reagirali.
Ivana Živković u ime Ženske fronte za radna i socijalna prava
Ženska fronta za radna i socijalna pitanja bila je jako aktivna u raspravi o novom ZOR-u. Kako biste komentirali tijek javne rasprave i koliko su prijedlozi Ženske fronte uopće imali utjecaja na konačni prijedlog zakona?
Ženska fronta pokušala je informirati javnost o onome što se doista krije pod krinkom “fleksibilizacije” i sličnih kozmetičkih termina kojima su se pokušavale uljepšati izmjene radnog zakonodavstva. U ožujku smo tražile, pozivajući se na Zakon o suzbijanju diskriminacije te Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova RH 2011. – 2015., monitoring pregovora o Zakonu o radu kako bismo, kao zainteresirana strana koja okuplja brojne udruge civilnog društva i sve ženske sindikalne grupe, mogle iz prve ruke pratiti na koji će se način raspraviti pitanja od posebnog interesa za ženskog radništvo.
Ministar Mrsić je 26. ožujka primio delegaciju Ženske fronte, ali je odbio njezin monitoring, objašnjavajući kako socijalni partneri ne prihvaćaju taj prijedlog. Jedan od glavnih argumenata bila je tvrdnja da u Hrvatskoj nije uobičajeno sudjelovanje civilnih udruga u procesima kolektivnog pregovaranja i socijalnog dijaloga.
Naglasile smo kako je Zakon o radu temeljni zakon koji uređuje radna prava i kao takav spada u zakone od visokog javnog interesa pa bi svi procesi njegova donošenja trebali biti javni i dostupni zainteresiranoj javnosti, ali argumenti, uobičajeno, nisu bili dovoljni.
Možete li nam komentirati proces pripreme i izrade novog ZOR-a...
Doista smo svjedočili/e neuobičajenim potezima. Primjerice, u konačnom prijedlogu ZOR-a pojavila su se rješenja koja nikada nisu bila na javnoj raspravi, niti je javnost bila upoznata s izmjenama. Takva podvala ubacivanja novih stavki u verziju teksta upućenog Vladi – a da prethodno nije dostavljen socijalnim partnerima i javnosti – neprimjerena je demokratskom društvu. Ministarstvo je sindikatima uputilo konačan prijedlog ZOR-a s novim rješenjima tek nakon što je upućen na Vladu.
Također, Ženska fronta za radna i socijalna prava uputila je zahtjev Klubovima saborskih zastupnika da javno izraze svoj stav o Zakonu o radu te o našim konkretnim prijedlozima na pojedine članke Zakona. Iako smo time pokušale vratiti raspravu u javni prostor te započeti razgovor utemeljen na konzistentnim argumentima i valjanim podacima i analizama, to se nije dogodilo. Svjedočile smo kroničnom izostanku zdrave i razvijene deliberacije koja je nadomještena tajnim pregovorima i šutnjom Vlade, poslodavaca i sindikata.
Uz to, pokušale smo skrenuti pažnju i na ulogu akademske zajednice u procesu donošenja novog ZOR-a. Umjesto da se oglasi u borbi za očuvanje materijalnih i socijalnih prava radnica i radnika, ona je aktivna na posve drugoj razini. Prešutno ustupa vlastite kadrove koji svojim savjetodavnim ulogama legitimiraju poredak koji štiti interese kapitala, iako su kao sveučilišni profesori plaćeni od javnog novca.
Kako vidite pogodovanja koja idu na ruku raznim oblicima nesigurnog rada poput agencijskog rada i outsorcinga?
Outsourcing ili prijenos ugovora o radu je postupak izdvajanja tzv. neosnovnih djelatnosti (primjerice čišćenja, kuhanja, prijevoza ili zaštite) vanjskom pružatelju usluga u javnim i privatnim poduzećima. Outsourcing je u državnim i javnim službama najavljen još prošle godine, a sindikati su uspjeli prikupiti potpise za referendum o zakonu protiv izdvajanja pomoćnih djelatnosti. Čini se da unatoč dugotrajnim medijskim spinovima i napadima na javni sektor, radnici i radnice shvaćaju da se ovakvim mjerama neće smanjiti proračunski deficit, već trajno unazaditi njihova radna prava. Davanjem dijelova djelatnosti javnih ustanova u privatne ruke, bez obzira je li riječ o pogodovanju nekom poduzeću po stranačkoj i/li rođačkoj liniji (što je dakako čest slučaj), ne smanjuju se samo prava outsourcanih radnica i radnika, već i dovodi u pitanje kvaliteta pružanja usluga, a obzirom na vrste poslova koji se izdvajaju, nerijetko i sama sigurnost građana i građanki.
Agencijski rad se ne uvodi novim zakonom jer je već omogućen prethodnim Zakonom o radu iz 2003. Tada je prvi put u Hrvatskoj otvorena mogućnost osnivanja agencija za privremeno zapošljavanje. Razlozi njihova uvođenja "opravdani" su potrebnom fleksibilizacije radnog zakonodavstva, borbom protiv nezaposlenosti, borbom protiv rada u sivoj ekonomiji i sl.
Novim ZOR-om samo se dodatno osnažuje ovaj nesigurni oblik rada jer se predlaže ustupanje radnika i radnica korisniku na neprekinuto razdoblje od tri godine, a i duže ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnih radnika/ce ili zbog nekih objektivnih razloga. Novi ZOR nije donio ništa novo ni po pitanju mehanizama zaštite agencijskih radnika i radnica.
Poseban problem jest i nedostatak dugoročne politike vezane za rad agencijskih radnika/ca pa već sada u Hrvatskoj imamo situaciju da se preko Agencija za privremeno zapošljavanje uredno popunjavaju redovna radna mjestu. Također, nadležno ministarstvo do sada u javnosti nije progovorilo koliko radnika/ca trenutno radi ili se zapošljava preko agencija za privremeno zapošljavanje, a prema nekim podacima kod nas djeluje već tridesetak agencija za privremeno zapošljavanje. Dakle, potiče se razvoj agencijskog rada u Hrvatskoj bez ograničenja, bez obzira na posljedice koje će donijeti i bez prethodnih analiza.
Kako komentirate stalno inzistiranje na fleksibilizaciji radnog odnosa poradi tobožnjeg olakšavanja investiranja i poduzetničke inicijative? Kakve su implikacije tih mjera po žene i mlade?
Fleksibilizacija i promicanje nesigurnog rada ne dovode do rasta, već do pada stope zaposlenosti, osobito mladih, odnosno mladih žena. Nadam se da će ovakva dekonstrukcija socijalne države na koncu dovesti do društvenog revolta, ali ne mislim da bi teret “pobune” trebao pasti samo na leđa mladih. Situacije poput ove trebale bi dovesti do solidariziranja svih društvenih skupina, bile one direktno pogođene izmjenama radnog i inog zakonodavstva ili ne. Jedino rješenje je širenje područja borbe.