Franjo Fuis jedan je od novinara iz 1930-ih koji su kroz žanr fotoreportaža pokazivali sudbinu gradova i sela u zemljama bez jasne ekonomske i socijalne politike
Sredinom tridesetih, na pozadini dviju ekonomskih kriza – agrarne iz 1926. te opće iz 1929. godine – izlazi u zagrebačkim Novostima serija tekstova nazvana “Niz strminu bijede”. Autor je Franjo Fuis, pomalo pomaknut tip, cirkuski i telegrafski majstor, scenarist Maurovićevih stripova, pustolov, proto-pilot te pjesnik i pionir domaće fotoreportaže. Bila su to vremena kad je umjesto Kilimandžara ili Amazone bilo dovoljno skočiti do Biševa, Žirja ili Delnica, a i bliže, preko pruge Krležina limesa, u onostrani Zagreb. Bila su to vremena kad je novinarstvo bilo kabinetski posao, bijeda opća, a reportaža novum. Pogledajmo koliko se sjećamo.
Niz strminu bijede
“Dvorana [Prehrana, pučka kuhinja] bila je dupkom puna. Za prvim stolovima jeli su studenti, za ostalima radnici, siromasi, skitnice, prosjaci. [...] Morali smo čekati dok ostali ustanu, pripremajući prazne tanjure. Konačno su ih i nama napunili. Neslanom juhom. Posolio sam i počeo jesti. Išlo je teško. Bila je odviše vodena i rijetka, ali sam ipak pojeo, dakako, posljedni za stolom. Ostali su jeli s požudnim apetitom. [...]
Pošli smo na kolodvor gdje smo se napili vode, a zatim zavukli u čekaonicu trećeg razreda. Tu je bilo mnogo siromašnog svijeta: ljudi, žena, djece, vojnika. Gust dim i loš zadah prokisle odjeće po čitavom prostoru. Na prljavom, popljuvanom tlu napućenom otpacima od jela i cigareta posvuda kojekakve vreće, sanduci, paketi. Na klupama sjede oni koji putuju i – oni koji ne putuju. Potonjih je puno više. [...]
Uskim, prljavim stepenicama uspeli smo se na prvi kat jedne od zgrada srednje Ilice. Ušli smo mimo željezne ograde i našli se u prostorijama nalik najzabačenijim čekaonicama. Sve staro i zmazano, zid oštećen, žbuka oguljena, vrata izbijena, a okolo nalijepljene cedulje, s pozivom – na red i mir. U nizu nekoliko takvih soba jedna do druge, poput kakve očajne galerije, kao u kakvom podrumu. Svuda ljudi, mladići, radnici, skitnice, besposličari, stoje. [...] Bilo ih je mnogo, na stotine. To je burza rada. [...]
Bila je to mala, krivudava ulica posuta šljunkom. Tamo gdje je trebao biti traženi broj propinjao se visoki stari plot i polurazrušena drvena vrata. Bez mnogo promišljanja uđosmo u dvorište. U polumraku smo ipak dobro opazili da je oko nas sve poplavljeno. Na velikim mlakama ležale su prekrižene daske pokazujući put ulaznim vratima. Tri male kućice, dvije od toga nalik stajama, ležale su u kutovima dvorišta, svaka svoja. Prljave, niske, naherene, zablaćene, zbijene. [...] Lice nam pogodi kiselkasti vonj truleži i plijesni. Sve puno vlage i dima. [...] Tu gdje smo stajali bila je neka vrst kuhinje. Nasuprot ulaznim vratima stajaše još jedna. Na njima do pasa go mladić, stoji, češući se po cijelome tijelu. Zidovi kuhinje užasno prljavi, masni, ruinirani. Pod nogama blato pomiješano sa slamom. U jednom kutu tog duplja bila je zemljana peć, polu-štednjak, na kojem je sjedio čovjek lica iscerena od bola i upravo nekom prljavom krpom zamatao zdrobljene prste na lijevoj ruci. Do njega je bilo nešto, po danu umivaonik, a po noći ležaj za dijete. Dijete je baš sisalo na grudima žene. U drugoj sobi tri stisnuta ležaja, jedan uz drugi, i nabacane krpe na hrpu u kutu. Prljavi, očajni zidovi, desetak ljudi razbacanih, polugolih tjelesa, dim, polutama. Teški zadah davio je pluća. Ljudi su se neumorno češali. A to je odavalo, da su bijedni ležaji puni gamadi. [...]
Čovjek do čovjeka. Krpa na krpi. Smrad, bijeda, blato. Netko je spavao pod krevetom, netko nad krevetom, netko u njemu. Noge i lica zajedno. Zamagljeno, prljavo staklo prozora, poderani, prastari zastor i zid pun pjega ubijene gamadi. – Što ćeš ti biti, kad budeš velika? – pitao je jedan glas malu. – Što će biti? – uplete se drugi glas. – Bit će ono, što joj je i sestra. Prostitutka. [...]
Pređosmo ponovno nekoliko dasaka kroz blato, prema pognutoj kolibi u kutu dvorišta. Vodič nam odškrinu vrata, prođosmo kroz uzak hodnik. Pod nogama hladni, surovi beton. Onda odškrinu još jedna vrata i uđosmo u našu ‘spavaonicu’, u kojoj je – tek toliko da bi se malo vidjelo – gorjela slaba, čađava petrolejka. Učini mi se kao da sam ušao u neki podrum. Hladni, pljesnivi zidovi, vlaga, odvratan vonj. Stresoh se. Nešto niže od polovice sobe zapremao je neki čudnovati sprat, zbijen od surovih dasaka. Onako nekako kao u zatvoru i lošim stražarnicama. Sve tijesno, bijedno, pokriveno krpama. Ležaj je bio najviše za četiri osobe. A ušlo nas je osam... [...] Iza vrata u kutu te prostorije, na golom betonu čučale su tri male spodobe nalik sablastima. Troje djece između deset do petnaest godina, samo u košuljicama, pocrnjele od nečistoće, grijalo se na sićušnoj peći, u kojoj je tinjao slabi plamečak. Sve troje cvokotalo od studeni i drhtalo kao pruće držeći ruke iznad peći. Krastavi, od zime poplavjeli obraščići zurili su gore prema nama, pogledima koji nisu značili ni mržnju ni ljubav. Strašnim pogledima. [...]
Tumaramo tako kao slijepi po nekom nasipu. Spušta se magla, i sve je neprozirno. Samo po šumu vode znamo da je tu negdje Sava. Čujemo lupu šlepova i ljudske glasove, ali ne vidimo nikoga. [...] Bili su to smećari. Oni što žive od smeća koje grad izbacuje iz sebe. Ložili su dvije vatre na velikom smetlištu i grijali se oko njih. [...] Bilo ih je nekoliko oko vatre: žena, djece i staraca. Svi prljavi, čađavi i nekako čudnovato masne odjeće. [...] Najednom svi oni oko vatre naglo skočiše. I oni kod druge vatre. Pojaviše se nova kola krcata smećem. Tada sam vidio nešto čudnovato: čim je smećar zaustavio konje i otvorio kola, naletješe ljudi kao čavke na smeće. Grabilo se rukama i roštiljima, kako je tko dohvatio. Jedva je vozaru uspijevalo istovariti. Splet ruku zgrabio je teške željezne posude s kola i zgranuo se nad njihovim sadržajem. Bilo je tu otpadaka kruha, voća, povrća, stakla, krpa, staroga željeza i tisuću drugih stvari. [...] – Nekada su ljudi više bacali u smeće – reče starčić s prljavom sivom kabanicom gurajući otpadak mesa u žeravicu. – Sad sami nose na prodaju. Baš ni tu ne daju čovjeku živjeti.”
Domaća dikensijada
Grad u kojem “ljudi lete kao čavke na smeće” grad je u naletu. On buja, demografski, industrijski, on se raslojava, klasno, politički (ne nužno tim redoslijedom). Skok sa 79.308 (1910.) na 185.581 stanovnika (1931.), neće nas slagati statistika. Priliv proletariziranog seljaštva intenzivan je, njegovo primanje neadekvatno, i u infrastrukturnom i u stambenom pogledu. Industrija, stopljena s krizom primarne proizvodnje, a koja se vuče od 1926. do 1938., ne uspijeva usisati svu radnu snagu. Projektiraju se uzor-toponimi međuratnog urbanizma, Novakova i Cvjetno naselje, ali život većine ostaje substandardan, “kao u Kongu”. Da, postoji grupa Zemlja, postoje angažirani i školovani arhitekti ciamovske provenijencije, i Regulatorna osnova je usvojena, ali pomaci su sitni i spori. Rukovođenje zemljištem privatno je i špekulativno; društveni dizajn čeka neka nova vremena.
Paralelno s Fuisovim skiciranjem svijeta gradske i prigradske sirotinje (zima ‘35/36., jesen ‘36., proljeće ‘37.), Rudolf Bićanić, ekonomist, haesesovac, prvi iz plejade društvenih reformatora (ili možda drugi, iza Štampara), obilazi pasivne krajeve i seosku sirotinju (jesen ‘35. na jesen ‘36.). Selo je na rubu gladi, u dugovima i debeloj krizi. Državni moratorij na dugove spriječio je njegovu potpunu proletarizaciju pa gomila od 2/3 ukupnog stanovništva prebiva po sitnim, prenapučenim i nerentabilnim imanjima. Zadružni savezi hit su sezone, tako i haesesovska Gospodarska sloga, ali upitno je koliko koristi od toga ima mali i srednji seljak. Istraživanje Marijana Maticke na pitanju rogate stoke pokazat će da ne pretjerane, osim pri djelomičnom reprogramu dugova. Agrarna kriza došla je u naše krajeve isto onako kako je došla poratna agrarna konjunktura, trgovinskim cunamijem. Naime, kako je Sovjetski Savez kao veliki predratni proizvođač pšenice blokiran i izbačen iz stroja, tako su se jezgrene zemlje Europe okrenule versajskim zemljama sanitarne periferije. Porastom proizvodnje na prekooceanskim prostorima, gdje su oranice veće, metode usavršenije a mehanizacija nadmoćnija (dobar dio američke ratne industrije preorijentirao se, primjerice, na proizvodnju traktora, jugoslavenska primarna proizvodnja zadržala se na drvenom plugu i rogatoj stoci), tržište je zasićeno, a cijene se survale. Udes agrarnih zemalja neartikulirane ekonomske i socijalne politike bez temeljnog izvora akumulacije ostao je na našem primjeru zabilježen kroz paralelne priče sela i grada, domaće dikensijade – Fuisov Podzemni Zagreb i Bićanićev Kako živi narod.
Franjo Fuis pisao je za nosive građanske novine u vremenu cenzure i krize. Među plahtama visoke politike i kronike gornjega građanskog društva plasirao je glasove odozdo te socijalne motive, garnirane egzotikom i čudesnošću. Poginuo je u tridesetipetoj, probijajući se iz Zagreba na partizanski teritorij, čudesno i hrabro, kao pravi reporter.
Dodatak o traktorima
Priča o proizvodnji traktora zahtijeva sovjetski dodatak. Zemlja brutalno artikulirane ekonomske i socijalne politike trebala je sredstva za industrijalizaciju. Sad više nije bila u (totalnoj) žitnoj blokadi, ali su kolektivizacija i gladomor razorili viškove. Spas je pronađen u preprodaji carskoga blaga, prema devizi: “Traktori su potrebniji od Ticijanâ, Fordovi od Fabergéâ” ili “salij dijamante u poljoprivrednu mehanizaciju”. Kupac je bio Andrew W. Mellon, ministar financija SAD-a, tajnim kanalima i fiktivnim poduzećima, budući da diplomatski odnosi dviju zemalja nisu bili na visokoj razini. Mellon je u međuvremenu pao na utaji poreza, ali je iskoristio kolekcionarski džoker, poklonivši carsko blago Nacionalnoj galeriji u Washingtonu. Koincidencija na renacionalizaciji ne staje. U prijašnjem životu, dakle prije ministrovanja, Mellon je rukovodio čeličanama Pittsburgha, div-pogonom i američkim pandanom sovjetskom rudarskom mamutnjaku, Magnitogorsku, dok su Magnitogorsk podigli Rubens, Velásquez i dva brata Ticijana, uz oklijevanje Rafaela. Čisto radi omjera troškova, Mellon je za Rafaelovu Albu Madonnu dao 1.7 milijuna zlatnih dolara, a ukupna izgradnja Magnitogorska koštala je 2.5 milijuna zlatnih dolara. Višak vrijednosti američkih radnika slio se tako za najakutnije depresije na financiranje izgradnje Staljinova SSSR-a, pri čemu su asistirali trudbenici i inženjeri McKee Construction Company. Dva industrijska grada-blizanca neće dugo ostati razdvojena, budući da je uskoro trebalo naoružati antihitlerovsku koaliciju, što je bio velik posao. Više o ovome i drugim konvergencijama sovjetsko-američke modernosti u predivnoj i pametnoj knjizi Susan Buck-Morss, Dreamworld and Catastrophe: The Passing of Mass Utopia in East and West.