Princ oduvijek znan kao umjetnik

To se u svijetu show-bussinesa cijeni – biti vječno mlada, gotovo izvanvremenska zvijezda kojoj je teško odrediti godine. Usporedite ga s drugim stvarnim ličnostima i kroz usta mora proći jedno (polu)zavidno wow. Jer, Prince, o njemu je ovdje riječ, samo je dvije godine mlađi od jednog ostarjelog Billa Clintona i izgleda kao dječarac u usporedbi s našim prvim dedekom ljevice Ivicom Račanom, tek tri godine starijim. O podosta mlađem, podbuhlom i sijedom aktualnom premijeru, koji nam upravo priopćava kako je naš medeni mjesec s jeftinim benzinom prošlo svršeno vrijeme, da i ne govorimo. Možda su moć i novac na strani politike, ali afrodizijaci i eliksiri mladosti se očito nalaze negdje drugdje.

U približavanju ulasku u šesto desetljeće života (Roger Nelson Prince ugledao je svijet 7. svibnja davne 1948.) nije više najuzbudljiviji izvođač na svijetu, no kad bismo uveli starosnu gradaciju, Prince bi u svojoj kategoriji zauzimao sam vrh. 3121 je daleko od revolucije, ali nije ni bezlično konfekcijsko smeće kakvo isporučuju dvostruko mlađi izvođači u lovu na vrhove top ljestvica.

Svijet čednije lirike

Više kao broj neke masonske lože, naslovna stvar uvodi nas u svijet unikatnog, uvrnutog funkyja i otkriva da je misteriozni broj zapravo adresa dobre zabave. Prince je, u traženju vlastite duhovne ravnoteže zaglavio u religiji, dalo se svojevremeno pročitati o toj trivijaliji (nemojte zamjeriti potpisanom što je zaboravio je li riječ o Jehovinim svjedocima, subotarima ili scijentolozima), ali to nije utjecalo na činjenicu da i ovaj album odiše seksualnim aluzijama. Doduše, zaobišao je eksplicitnost i zakoračio u svijet čednije lirike. Lolita, potencijalni hit “masnih” klavijatura s dahom osamdesetih tako problematizira iskušenje blizine (pre)mladih djevojaka, ali produhovljeni se lisac ograđuje. Na pitanje “Koliko si zločesta djevojko?” i odgovor “vrlo sam zločesta”, više ne spominje krevet, nego, na iznenađenje Lolite, u pjesmi odgovara sa “zaplešimo onda”. Dapače, u jedinom trenutku istinskog srednjostrujaštva, decentnoj baladi hispano prizvuka Te Amo Corazon, Prince je i neizmjerno romantičan.

Tek toliko da pokaže da nije izvan tokova, u nježnoj Incense And Candles, pojačan vokalom Tmar, novim ženskim otkrićem u nizu, prezentira svoje viđenje modernog r&b-a, uobičajeno svojeglavo, sa suverenim vladanjem produkcijskim trikovima, bez volje da nekog kopira. Možda nije više toliko “in”, no Prince je još predvodnik, a ne očajni autor velikog imena i kreativnih sokova presahlih krajem osamdesetih godina, kad mu se, bez imalo ironije, tepalo s “genije”. Volimo reći kako su osamdesete bile najgroznije doba moderne glazbe, godine sintetskog smeća i još goreg horora mode koju je takva glazba pratila. Istini za volju, stanje na top listama zaista je uglavnom bilo dno dna dobrog ukusa, ali bilo bi nepošteno reći da ispod nije ključala scena niza vrijednih bendova. Glupo je uopće nabrajati imena. Dignitet srednje struje prije svih branio je upravo Prince. Samo je on mogao podvaliti krajnje spartanske melodije (sjetimo se Kiss) milijunskoj publici; da osamdesetih nije izašlo ništa vrijedno osim njegova ključnog djela, dvostrukog albuma Sign O’ The Times, hrabrog, pregnantnog funkyja potpune artističke svojeglavosti, mogli bismo bez grižnje savjesti reći da su osamdesete bile OK glazbene godine.

Lepršav pop i funk

Prince se pogubio u devedesetima i postao blijeda sjena vlastite veličine, ridikulozan tip u borbi s vjetrenjačama diskografske industrije. U jednom trenutku, činilo se da će skončati kao Elvis u svojoj bazi Paisley Parku u Minneapolisu, drogiran, polulud, debeo, od prepuklog srca na zahodskoj školjki. Kao što 3121 ukazuje, druge je on vrste, žilav i čist u svojoj predanosti glazbi. Oslobođen okova bivše diskografske kuće Warnera, protiv koje se borio godinama, odrekavši se svojevremeno čak i imena, skrivajući se iza simbola pod nazivom “Umjetnik nekad znan kao Prince”, čini se da ponovo uživa u glazbi. I to nije incident. Prošli, povratnički Musicology, također je odisao prepoznatljivom unikatnošću, s nekim diferencijacijama. S više gitare, kojom Prince upravlja osebujnošću jednog Hendrixa, bio je to rokerskiji album, uvelike protestnog tona kao posljedica za američku povijest crnog 11. rujna, obojan antiratno i kritički naspram vladajuće administracije. Uglavnom, pametan album s ograničenim komercijalnim potencijalom. 3121 je nešto drugo, lepršav pop i funk, široko otvorenih vrata za životne užitke, s nekoliko hitova koji nagovještavaju da bi nakon dugih godina Prince ponovo mogao osvojiti širu publiku. Povratak u prošlost? Ne treba cjepidlačiti kad je u pitanju bolja prošlost.