Nataša Petrinjak  

Princezi nije trebalo dugo da shvati

kazalište

…jedan, dva, tri… Ivona je brojala korake… Koliko se odraslih još sjeća tog načina ulaska u druženje sa samima sobom, koliko ih je to ikad napravilo nakon što su postali odrasli? Bilo gdje, na riječnom nasipu, na stubama, na ulici? Doista, koliko odraslih još uopće može prizvati makar sjećanje na tu brojalicu koraka koja nas odvoji od vlastitih tijela, vlastitih misli koje se uslijed zbunjenosti nekim problemom ili zbog ushita kovitlaju poput prašine na putu? Ako je suditi prema djelima odraslih, malo je takvih, jer ta brojalica ima neku čudnu moć da nas tako odvajajući od vrtloga dovede do nas samih, do najskrovitijih saznanja o nama samima, do čežnji i žudnji koje nas čine slabima i ranjivima, do misli koje bi nas mogle izdvojiti od prosječnosti. U zemlji u kojoj se i četrdesetogodišnjaci proglašavaju mladima koji obećavaju , u onom negativnom značenju neznanja i nesposobnosti preuzimanja odgovornosti nije teško zamisliti patronizirajuće popovanje nekom dvadesetosmogodišnjaku kako je to što radi zapravo – djetinjasto. Značenja, dakako, manje vrijednog, nekvalitetnog, čak besmislenog. Natruhe upravo takvih komentara mogu se posljednjih dana čuti u vezi s romanom prvijencem Zorana Lazića Ljeto u gradu , romanom koji je, kako nas je obavijestio njegov izdavač, napisan i prije već objavljene zbirke priča Miss Krampus , a kojom je autor vrlo uspješno na sebe skrenuo pozornost čitalačke publike i kritike. Vjerujući da će takvo površno čitanje Lazićeva romana ostati tek sporadičnim slučajevima, recimo odmah da je Ljeto u gradu kvalitetan, ozbiljan (a to su uvažavajući kriteriji odraslosti, zar ne?), ne antologijski, ali roman na koji će se još mnogi referirati, isticati neke njegove dijelove.

Kolaž novih maski

Ljeto u gradu ni svojom strukturom, ni elementima priče, ni poetikom nije roman u tradicionalnom smislu, nego je riječ o kolažu priča od kojih svaka ima svoje glavne i sporedne junake, dramski zaplet i rasplet, različitu dinamiku. Ono što ih objedinjuje prije svega je činjenica da su likovi stanovnici istoga, neimenovanoga grada i njegove bliske ruralne okolice – okolice koja je neizbježan konstitutivni dio svakoga hrvatskoga grada ma koliko neki to nijekali. Potom, da ih očima osobe na tankoj crti između djetinjstva i odraslosti promatra autorov alter-ego, djevojčica Ivona koja za jednodnevnog lutanja gradom skenira postojeće stanje – postojanje zgrada, kuća, ulica, profesora, prijatelja, roditelja, časnih sestara, ali nestajanje poznatog i života uopće pred najezdom – rata. Između simboličkih deset Ivoninih koraka smještene su priče o kaosu za koji, zahvaljujući Lazićevu talentu promatranja i opisivanja situacije iza ogledala (ma koliko to u prosječnom životu izgledalo morbidno), više ne vrijedi ona poslovična – sve su maske pale. Upravo obrnuto, kaos i užas rata pojavljuje se kao ekstrem u kojem se, dobrovoljno ili prisilno, ali uvijek sa sviješću navlače nove maske za nove uloge. Pa i onda kada opisi i prikazi zbunjenosti, lutanja, nedoumice, emotivni naboji, sada potpuno izmijenjenih i glavnih aktera te sporednih pratioca i promatrača, osobito promatračice u čijem se vidnom polju svijet tek počeo slagati, postanu teško prohodnima, Lazić ne traži slamku spasa u standardima uobičajene ratne proze. I to je zasigurno prvi važan doprinos ovog romana – to je priča o ratu Drugih, onih koji nisu sudjelovali u neposrednim ratnim operacijama, ali je rat jako sudjelovao u njihovim svakodnevicama. Dokument o ratnim razdobljima života onih koji neće biti zabilježeni u enciklopedijama, povijesnim spomenarima, tinejdžerima koje su devedesete u Hrvatskoj zatekle premalima da bi njihov glas bio društveno relevantan, ali istovremeno prevelikima da bi više bili zaštićeni od otvorenog pogleda na surovu stvarnost. Mogli bismo reći da je ovom knjigom Lazić otvorio prostor novim glasovima koji su proteklih petnaestak godina, gledano s pozicija društvenih moći, tretirani kao nekakva šutljiva masa, no, eto ih, polako stječu godine i znanja da o svemu glasno pričaju. Upravo ta razlika u odnosu na pripadnike nekoliko godina starije generacije koja je proživjela i literarno obradila temu rata na bojišnici i izvan nje, ali čiji su glasovi već imali društvenu težinu, ovaj roman čini novom referentnom točkom.

U potrazi za ponovnom tišinom

Istim razlozima možemo objasniti i vrlo uspjeli miks žanrova – bajke, teen- komedije, meksičke sapunice, narodne priče – te cijeli spektar slengova i zavičajnih naglasaka (kakvi se, uostalom, mogu čuti na ulicama svakoga grada), kojima Lazić tako dobro iscrtava kako je Hrvatska tada izgledala. Nema dvojbi da autor pripada onom dijelu generacije, vrlo je jasno da je riječ o manjini, koja pretumbavanje vrijednosnog sustava, izokretanje pozicija crnog i bijelog vrlo dobro prepoznaje, ne pristaje na banalizaciju i estradizaciju življenja kojoj su tako lako podlegli i njegovi vršnjaci i odrasli, ali otkriva nam nešto sasvim novo. Nad viđenim se ne škandalizira poput, recimo, istomišljenika generacije svojih roditelja (niti bi mu oni to dopustili), niti pada u najdublja stanja depresije poput sličnih mu iz generacija šezdesetih (jer s njim još ne žele podijeliti nekoliko dimova džointa). Preostaje mu tek biti usamljen, katkada tužan i sjetan, ali i ironičan i posprdan. Ali prije svega preživjeti eksplozije granata, strasti brazilskih i meksičkih ljubavnih zapleta, ubrzanja instant-heroja i heroina. I u tom miješanju hinjene ravnodušnosti, prepuštanja postojećim uzusima koji mu se, doduše, ne sviđaju, ali drugog nema, te emocijama što ga preplavljuju dok secira stvarnost oko sebe, Lazić je jednostavno – odličan. Kritika zbivanja i moralnih propadanja proizašla iz takve pozicije i dirljiva je i nemilosrdno osuđujuća u isti mah – Iako moji momci uvijek kažu da pjevam ko žaba. Al jebeš to, samo ti pjevaj. Znaš, ne znaš – nije bitno: ako svaka budala može uzeti pušku u ruku, zašto ne bi svako pjevo, jel tako? Pjesma barem nikog nije ubila./ /Ali na kraju, dogodilo se upravo suprotno. Nakon što je sva vojska izginula, bojišnica se ponovo utopila u tišinu, kao da se ništa nije ni dogodilo. Pa naravno – princezi nije trebalo dugo da shvati – ovi hrabri junaci morali su poginuti da bi tišina ponovo zavladala .

Bauk žena kruži Hrvatskom

Nevinost infantilnosti koju Lazić koristi bez zadrške, ali nikako besmisleno, jer kako drukčije opisati izgubljenost jedne tinejdžerice, omogućila je Laziću analizu problema na koju ćemo rijetko naići u djelima suvremenih hrvatskih autora, izgleda iz straha da budu optuženi za feminizam (a to je zasigurno najstrašniji zločin) kao što se Laziću već dogodilo. Koristeći se, naime, diskursom dječje neopterećenosti društveno nametnutih rodnih uloga, autor nam vrlo uspješno podastire kako su to ljeto u gradu vidjele, proživjele, osjetile (zamislite!) – žene. Odnosno kako svijet izgleda iz perspektive senzibiliteta koje tradicionalna podjela na muško-žensko pripisuje manje vrijednom ženskom senzibilitetu, a koji tradicionalni, patrijarhalni muškarac duboko prezire i u najmanju ruku smatra nedostojnim svog ugleda. Evo kako to ide: najprije te uče kako postoje patuljci, vile, E.T., kako su djeca ukras svijeta i kako je sve dobro što se dobro svrši. Onda te uče da postoje gladni, bolesni, ranjeni i ljudi krive nacionalnosti. Prvo trebaš jednako voljeti sve na svijetu, što jače i što više ljudi, a onda ti kažu da se moraš odlučiti za jednoga, biti uz njega do smrti i više nikada nikome na dati toliku ljubav. I onda razmišljaš kao to može postojati jedno pored drugoga i nekako nikada ne dolaziš do istine, već samo do čiste boli. Toliko je jednostavno da ne postoji . Ma koliko se uzrujavali mačistički suci, Zoran Lazić i tim je detaljem otkrio ne samo da je izvrstan pisac nego i ozbiljan, odrastao muškarac . Problemi će se pojaviti kada će mu to trebati priznati jer priznanjima raspolažu oni koji priznaju samo maskulinu sliku stvarnosti. Good luck!