Nenad Obradović  

Principova zvijezda iskupljenja

Prvi svjetski rat, kao sukob nezapamćenog krvoprolića između naroda toga doba, ostavio je trajni pečat na potonje generacije. Riječ je o sukobu bez presedana, sukobu koji je iza sebe ostavio milijune mrtvih, nesretnih i razočaranih. Previše je riječi utrošeno na okolnosti samog Velikog rata, njegove sudionike i trzavice među zaraćenim narodima, ali ono što je ostalo urezano u memoriju običnog čovjeka bilo je strahovito uniženje čovjeka i njegovog svijeta, rasparčanost toga nemirnog i kolonijalnog života i tjeskoba pred pitanjima novih, nadolazećih okolnosti. U toj mašineriji smrti nevoljno su učestovavali i brojni pisci, ostavljajući svjedočanstvo o ratu izravno iz rova, iz blizine smrti, a najvatrenije rečenice o tom doživljaju smrti napisao je Franz Rosenzweig u pismima što ih je ženi slao izravno s ratišta, a koja su potom objavljena u knjizi Zvijezda iskupljenja. Blizinu smrti u raljama pucnjeva i ratne mašinerije u kojima tijelo pada u bezdan, rasparčani svijet tamnih krajolika smrti i urušenih ideala Rosenzweig opisuje prilično pesimistički, sasvim sukladno njegovom doživljaju zjapećeg bezdana pred kojim se nalazi. "Sve smrtno živi u toj stravi smrti. Svako novo rođenje uvećava je za nov razlog, jer uvećava ono smrtno. Krilo neumorne zemlje bez prekida rađa novim, a svako novorođeno zapalo je smrti. Svako u strahu i trepetu čeka onaj dan kada će se otputiti u tamu."

Heroj ili terorist? Blizinu smrti i zjapeći bezdan pred sobom osjetio je i Gavrilo Princip prije svjetskog rata, u kojem će kao mladić pucati na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i čiji će metak, prema mnogima, rat i započeti. Zaboravlja se u takvim interpretacijama posegnuti za nešto širim interpretativnim aparatom koji bi zasigurno morao sadržavati i sljedeće pitanje: kako je čitav svijet bio tako spreman na rat, kao zapeta puška, da se odmah počelo pucati i ubijati, ako priprema za razračunavanje nije bilo i prije sarajevskog metka Gavrila Principa? Naša interpretacija dakako je samo naša, ona ovisi od sadašnjeg društvenog i političkog trenutka, ali temeljiti sud na osnovi činjenica trebala bi biti naša obveza, koju počesto iznevjeravamo, što za cilj ima opasnu povijesnu reviziju. Zašto je revizionistička interpretacija dominantna u našim društvima? Zašto se i danas vode polemike nad grobovima i uspomenama? Zašto se dokazuje da je netko bio heroj ili terorist? Ponajprije zato jer je taj posao posve isplativ za pojedince koji osjećaju potrebu da djeluju nacionalno, i da pritome lažu želeći pokazati svijetu posebnost vlastitog kolektiva i istaknuti svoju snalažljivost u grabežu i otimanju onoga povijesnog trenutka koji je, prema njihovom mišljenju, bio presudan i odlučujući za cijeli svijet.

Sve moguće interpretacije pretrpio je Gavrilo Princip od vremena atentata do danas. Pisalo se puno i opširno, često neutemeljeno i trivijalno, nikada suštinski i kritički. Najkraće, sve što je pisano svodilo se na sljedeće pitanje: je li Gavrilo Princip bio terorist ili heroj? Ovo je pitanje besmisleno iz najmanje dva razloga. Prvo, temeljno značenje pojmova heroj i terorist nije isto u vremenu početkom 20. i početkom 21. stoljeća. U vremenu kada je Gavrilo Princip pucao, takav je nasilni čin bio odgovor na kolonijalnu upravu i sustav koji je gušio ideju slobode, riječju, nije bilo drugih, današnjim riječima, diplomatskih putova, za rješenje žarišnih točki balkanskih teritorija. Drugo, sasvim je jasno da je Gavrilo Princip, kao mlad i željan znanja idealist, zatrpan pitanjima, poželio da napravi nešto za sebe i svoj narod, rukovodeći se principom jugoslavenskog ujedinjenja.

Očaj, a ne obijest O tome događaju Miroslav Krleža piše: "Sarajevski atentat bio je na hrvatskom i bosanskom terenu po redu šesti, a sve da svjetski požar i nije prividno buknuo zbog sarajevskog krvoprolića, omladina bi ‘nejunačkom vremenu uprkos’ demonstrirala s oružjem u ruci i dalje, jer se nije pucalo iz obijesti, nego iz očaja nad zaista kolonijalnim stanjem u kojem su živjeli jugoslavenski narodi". Nije se, dakle, radilo niti o velikosrpskoj ideji, niti o obrani srpskih ognjišta od vjekovnih mučitelja. Radilo se, najkraće, o obrani prava na život. Zbog toga je drama Mali mi je ovaj grob dramske spisateljice Biljane Srbljanović isuviše dragocjena da bi bila prešućena. U njoj se ne ideologizira ni ne politizira, već se govori o zjapećoj praznini iznevjerenih ideala i samoubilačkoj želji da se učini nešto za sebe u smutnom vremenu ideoloških previranja. Principova dvojba nije u tome kako se istaknuti u pariotskom zvjerinjaku, već se svodi na sljedeće: da li umrijeti za života, ili vazda živjeti u smrti?

Krucijalno pitanje o granicama čovjekovih ideala, koji počesto mogu zapasti u neplodnu ništinu, i mogućnostima revolucije u državi nejednakih i potlačenih, pokrenula je predstava prema ovoj drami, u režiji Dina Mustafića, koja je u Beogradu premijerno odigrana u Bitef teatru. Ona se, prema izvornom dramskom tekstu, bavi Principovom odlukom da puca, ali se na širem planu nazire duboko angažirana oštrica uperena protiv onih koji i dalje opstaju na laži, svjesni da šutnja iza sebe ne ostavlja otvorena pitanja. Zato je na našim prostorima nakon svih prethodnih ratova šutnja bila ta koja je čistila krvavi teren, iznad svega zato jer je istina bila previše bolna, jer je značila vidjeti sebe u ogledalu. Stoga se isključive interpretacije o Principu, heroju ili teroristu, uklapaju u klimu bešćutne zajednice koja sve povijesno stavlja pred svršen čin, zajednice koja svoju povijest batina, a sve postavlja u omjeru biti ili ne biti. Riječima povjesničarke Vere Katz, koje se koriste u predstavi, na Balkanu mora biti nečiji grob.

Od ideala do smrti Drama Biljane Srbljanović u središte postavlja četvero mladih ljudi i jednog ratnog profitera i gubitnika, kao antipode, kao dramatski najaktivniju nit. Tu nit vodilju slijedi i Dino Mustafić, koji predstavi ne oduzima previše od onoga što je napisano u dramskom tekstu, dodajući tek posebne vrste otvorenih scena koje uključuju glumačku nadogradnju. Prvi je dio predstave posve poticajan, najviše stoga jer u njemu otkrivamo mlada i neiskvarena srca kasnijih ubojica, pred našim se očima vrši ta trasformacija od idealista do mladića spremnih da pucaju, pred nama se vrši radikalan skok – od straha pred demonom smrti do ushićenja pred činom smrti. Princip je tu predstavljen u svom idealističkom svijetu potrage za smislom, svijetu prepunom pitanja i dvojbi. No jasno je već u prvom dijelu predstave da Gavrilo Princip nije nikakav nacionalist ni patriot, on je prije svega mladi čovjek željan znanja koji svoje ostvarenje vidi u različitosti, u ujedinjenom jugoslavenstvu. Istaknuta je sasvim točno, a tu činjenicu detaljno pojašnjava Vladimir Dedijer u knjizi Sarajevo 1914, Principova antireligioznost i podozrivost prema sveštenim osobama. Tu je antireligioznost, čak i pored religioznog oca, naslijedio od majke za koju je religija, piše Dedijer, imala samo tradicionalno značenje.

Post/traumatično iskustvo revolucije "Još u ranom djetinjstvu Gavrilo je pokazivao osobite znakove razvoja. Prohodao je vrlo rano, još u devetom mjesecu, i još vrlo mali bio mnogo živ i lak. Kao malo dijete rijetko se igrao sa svojim drugovima; više je volio čuvati telad i promatrati kako težaci u polju rade, kako kopaju, kose, žanju. I prije nego što će poći u osnovnu školu, prije svoje sedme godine, idući za stokom, zamišljao se kao đak, pa bi uzimao torbicu na leđa i nosio u njoj stare knjige i pisma", svjedoči Principov školski drug Božidar Tomić. Od ranog doba, kada je pokazivao osobite znakove razvoja, kada su ga pratile tužne oči seljana okupljenih oko vatre u obiteljskoj kući, Gavrilo Princip je bio prije svega veliki emotivac željan pravde i života. Tu dječačku nevinost budućeg revolucionara u potrazi za idealima Dino Mustafić je u predstavi suštinski razradio ponajviše u prvom činu predstave, u gotovo lirskom odnosu s dramskim tekstom, i uz naglašene pokrete razdraganih revolucionara (koreografiju potpisuje Sonja Vukićević). Prekid te iluzije Mustafić daje u međučinu, glasovima iz pozadine koji iskazuju kratke komentare na Principov slučaj, ali i na suvremeni trenutak. Upravo je taj redateljski postupak banalizirao početnu postavku o prilično plodnom dramaturškom obratu – od ideala do smrti – i skliznuo u suvremenu problematiku bez posebnog scenskog opravdanja. Poveznice između slučaja Principovog atentata, tajne i ubojite ruke srpske nacionalističke organizacije Crna ruka, i današnjeg trenutka u kojemu se odigrava atentat na Zorana Đinđića u dramskom su tekstu vidljive i opravdane, ali se u takvom redateljskom čitanju doživljavaju kao nasilna intervencija ka tekstu što vodi spektakularizaciji izvornog dramskog teksta. Drugim riječima, glasovi iz pozadine koji uključuju izvatke iz procesa za ubojstvo Zorana Đinđića guraju u drugi plan sve nijanse i podtekstualnosti samoga teksta i tako kako su prisutni u ovoj predstavi doživljavaju se kao prisilno angažirana sadržajnost; ona sadržajnost koja, aristotelovski rečeno, ne izaziva potres, već uobličuje oprobanu tehniku scenske radikalizacije angažiranog. Želim reći da je namjera da se scenski uveže činjenica atentata u novijoj srpskoj povijesti opravdana, ali da se na planu izvedenog služi jednim sasvim pogrešnim postupkom; umjesto da svoju angažiranost posreduje na razini teksta i tako ispita mogućnosti dramatičnog raspona između različitih narativa, prošlog i sadašnjeg, ova se režija – kao uostalom većina suvremenih tzv. angažiranih projekata – služi fraziranjem datosti ne realizirajući značenje izvan same izvedbe, ne nagovještavajući mogući tijek traumatičnog doživljaja svijeta i prostora u kojemu, da ponovimo, mora postajati jedan grob.

Balkanska klaonica Posljednji dio predstave, u kojemu glumci već rastrgnuti bezdanom smrti komadaju sirovo meso, uz glazbenu pratnju, daje završni pečat toj izvedbi na planu otvorenja posebne konceptualizacije problematike sjećanja. Drugim riječima, ta je završna scena opravdana jer se njezinim prisustvom naglašava duboko ukorijenjena bezosjećajnost prema žrtvama drugog na našem podneblju, čija stalna praksa vodi zaboravu kao suštinskoj konstanti koja koči naše živote u budućnosti. Kontekst je, dakle, u ovoj sceni izrazito važan jer dešifrira našu osvetoljubivost i potrebu za bjesomučnim prebrojavanjem krvnih zrnaca drugih i drukčijih od nas. Zato je, nema sumnje, najučinkovitija scena ove predstave ona koja se odvija u razgovoru između Danila Ilića i Gavrila Principa, u trenutku kada se već zna da su mrtvi, i kada Danilo pojašnjava tragiku našeg prostora. On, naime, Principu sasipa istinu u lice: u sljedećem će ratu krvavi zatvor gdje je Princip umro od tuberkoloze kostiju postati sabirni logor, mučilište za Židove, dok će početkom devedesetih Sarajevo biti u plamenu, a samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, rodno Gavrilovo Grahovo bit će spaljeno do temelja.

I u toj završnoj sceni događa se izvjesna parateatarska radnja, kada glumci u stilu pjevanja iskazuju činjenice o atentatu, upravo u trenutku kada krvavi od sirovog mesa ispred sebe nagovještavaju apsurdost balkanske klaonice, ali se sada, u živom obraćanju glumaca gledatelju, taj dokumentarni materijal doživljava kao poseban vid kritičkog iskliznuća iz teksta ka dubljoj performativnoj učinkovitosti i dehomogenizaciji kulturnih identiteta. Tu je vidljiv raskorak između tadašnjih europskih mišljenja o atentatu i stavova domaćih medija; dok jedni Srbiju proglašavaju krivcem (Svakome je na vrh jezika da je posrijedi srpska zavjera), drugi naglašavaju zavjeru protiv srpskog naroda. Tako se navodi uvodnik u listu Politika, iz ljeta 1914. godine, u kojemu stoji: "Srpski narod nije kriv samo zato što su atentatori po nacionalnosti Srbi. Optužba protiv srpskog naroda je apsurdna, jer ceo narod ne može biti odgovoran za delo jednog ili dvojice pojedinaca, niti cela Srbija za delo nekog čoveka".

Likovi kao dijagnoza Neophodno je reći nekoliko riječi o izrazito uspjeloj scenografiji (Dragutin Broz) koja se sastoji, prije svega, od nekoliko (visećih) kreveta s bijelim plahtama i velikog komada sirovog mesa u lijevom uglu pozornice. Osim što naglašavaju nestalnost i revolucionarnu usplahirenost tog trenutka, ta scenografska rešenja produbljuju misao o tezi da svaka revolucija, ma koliko progresivna bila, završava s glavom u vreći, iznevjerenih ideala i pojedinaca. Zatim ću reći nešto o glazbi koja pogađa bit unutarnje napetosti u kojoj se odvija drama mladih idealista željnih da učine nešto veliko i, napose, te izreći sve pohvale na račun mladih, iznimno talentiranih glumaca. Milan Marić kao Gavrilo Princip esencijalno je promislio svoju glavnu ulogu i podario joj tako puno emotivnosti i egzistencijalne napetosti iz koje izvire sva potentna dramatika i rastrzanost jednog idealista. Marko Janketić kao Nedeljko dao je dašak naivne brzopletosti i dječačkog izraza, Amila Terzimehić besprijekorno je na scenu donijela znatiželjni svijet i nevinost fiktivnog lika u drami, prve žrtve sarajevskog atentata, Ljubice Ilić, dok je njezinog brata, Danila Ilića, s posebnim rasponom između emotivnog i krutog stava odigrao više nego znalački precizno i dikcijski savršeno Ermin Bravo.

U liku već spomenutog antipoda mladim jugoslavenskim idealistima stoji Dragutin Dimitrijević Apis, kojega tumači Svetozar Cvetković. Unatoč prvom dojmu da je Apis u ovoj predstavi predstavljen dosta iskarikirano, čini se da je taj postupak opravdan jer do srži razoružava neutemeljene priču o junaštvu čovjeka koji je u biti kukavica i lažnjak, onaj koji crnom i nevidljivom rukom upravlja drugima, a sebe čuva u svojoj lažnoj nevinosti. Taj rascjep prodorno je pokazao Svetozar Cvetković, glumac koji može pokazati izrazito puno karakternih osobina u samo nekoliko minuta i kao, jedan od rijetkih glumaca ovdašnjeg glumišta, uspješno prodrijeti u unutarnji i emotivni nerv vlastite uloge. Apis je u predstavi negativan, ali pomalo karikaturalan lik koji radi samo i isključivo za sebe pod parolom patriotizma i herojstva. Ta činjenica naglašava, uz fragmentarne rečenice iz međučinova, duboku ukorijenjenost i svevidljivost crne ruke i tajnih službi u srbijanskoj povijesti već nekoliko stoljeća. Zato je krug nasilja uvijek jak i razoran, zato se naša sadašnjost još uvijek valja u mutljagu prošlosti. Ili riječima Biljane Srbljanović: "Kako ne znamo političku pozadinu ubojstva premijera, koje takođe vodi ka toj parapolicijskoj ustanovi, tako ne znamo do kraja ni dokle dosežu ti pipci tajne organizacije Crna ruka u pripremi samog atentata u Sarajevu".

Svetost života kao uvjet života Pored negativnih implikacija kada je riječ o redateljskom postupku i parolaške angažiranosti o kojoj je bilo riječi, predstava Mali mi je ovaj grob ipak najveći problem ima na relaciji unutarnje i spoljašnje strukture redateljskog čitanja dramskog teksta. Unutarnja struktura podređena je čitanju prije izvedbe, onome što Jacques Scherer naziva proučavanjem osnovnih problema s kojima se suočava dramski pisac dok gradi komad, pa čak i prije nego što počne da ga piše. Toj i takvoj strukturi neophodna je analogna konceptualizacija spoljašne strukture teksta koja u režiji mora slijediti znakove unutarnje poetike i proizvoditi, riječima Patricea Pavisa, rasprsnuće i množenje dramaturgijâ. Nažalost, od tako poticajne unutarnje strukture dramskog teksta ostalo je hermetično redateljsko čitanje teksta, te je i njegova suštinska prohodnost, moguće rasprsnuće, ostalo tek privid u jalovoj scenskoj kompoziciji.

Nasuprot tim redateljskim propustima, tematski je ova predstava izuzetno važna za srbijansku i regionalnu scenu. Ponajprije zato jer je njezina središnja poruka ta da nasilna interpretacija može proizvoditi nizove (novog) nasilja. Ono što ostaje iza jednog mita o atentatoru (ili heroju?) Gavrilu Principu i posloženih kockica zabluda iz prošlosti, nakon ove predstave, urezano je u našu memoriju zlatnim slovima kroz sljedeću poruku: svetost života važna je za svakog od nas iznad svega, dok ponajviše vrijedi iznad svetih ideala lažnih boraca, nacionalista i narodnih mislilaca. Na kraju, bilo bi šteta ne spomenuti izrazito poticajan tekst u programskoj knjižici predstave, koji potpisuje dramaturg Božo Koprivica, u kojemu stoje tako važne riječi: ...jer sve jeste ako voliš, ili samo će nas ljubav nadživjeti.