Pripovijedanje i propovijedanje

Ne mogu govoriti o pripovijedanju iz perspektive pisca. Ne samo što pisac nisam, nego pisanje i ne podnosim. Lupkanje u tišini, s tišinom koja prati završetak svake rečenice bez uzdaha, napetosti i podrške živih ljudi. Nitko te u tim trenucima ne mazi po glavi niti štipka za obraz, nitko te ne voli ili te se boji. Zadovoljstvo uspjeha je odgođeno do neke neizvjesne budućnosti a u međuvremenu si ostavljen da sam procjenjuješ vrijednost i da se ovisno o prirodi svojih neuroza zakopaš u depresivnu bezvrijednost ili osjećaj mesijanske uzvišenosti. Taština izvođača je djetinjasta – on cmizdri kad ne dobije pohvalu, svoje protivnike otvoreno tuče nogom u cjevanicu, a već sljedeći poljubac publike ga smiruje i on spremno oprašta čitavom svijetu pa i konkurentima. Piščev ego uobličuju neke druge ne tako benigne sile. Stvarajući svjetove iz praznog papira, nešto iz ničega, taj Brahma s djelom bez neposrednog odjeka, nema spremnog korektiva i ne može manevrirati za vrijeme svoje izvedbe ovisno o poticajima publike. Osuđen je na stvaranje vlastitog ogledala i njegova taština, lišena dječje drečavosti, ako se u međuvremenu ne dokopa mudrosti, znade dobiti snagu tihe, potmule nuklearke.

O pripovjedačkom iskustvu ne govorim, dakle, kao pisac, već kao protagonist bizarne biografije bivšeg glumca i svećenika-propovjednika. Kombinacija je dovoljno rijetka da bih u ovom tekstu mogao nabaciti i kojekakva lažirana, ušminkana iskustva, a da me pri tom nitko ne prozove, jer kolega po iskustvu baš i nemam mnogo. Sve do prošle godine kad sam zahvaljujući nekonvencionalnosti organizatora upao u program Pričigina među pisce-pripovjedače, nisam imao pojma može li se i na koji način ujediniti frivolnost kazališta s hipnotičko-manipulativnim sredstvima propovijedi. Nakon više nego zadovoljavajućeg uspjeha izvedbe (priznajem da su mi danima poslije toga iz ušiju rasle gladiole), nadošla je serija “fleševa” iz glumačke i propovjedničke prošlosti. Sada već trojako izvođačko iskustvo tražilo je neku vrstu poredbene analize. Osjećao sam da se radi o djelomično ukrštenim “skupovima”, o različitim omjerima ograničenja tih medija, različitim opijatima ega, manipulacijskim potencijalima i disciplini koju zahtijeva ovladavanje pojedinačnih vještina.

O glumi se toliko teoretiziralo i glumačka se siročad toliko silno prisiljava na odavanje   tajne svoje umjetnosti da postaje neugodno o tome bilo što reći. “Kako ulazite u lik? Kako izlazite iz njega? Djeluje li to na vaš privatni život?” Ljude se muči i tjera na pretenciozne odgovore, a većina uistinu ne zna kako “to” radi i neki od velikih uza sve ozbiljne pripreme najveći dio uspjeha zahvaljuju instinktu, golom božanskom daru . Gluma ima svoja spasonosna ograničenja. Tu je zadani tekst, autorova misao i njegov svijet, redateljeve smjernice i bogata se, zaigrana duša glumca ne prelijeva bez forme u vanjski svijet. Otvoreni su samo neki prolazi, bolje ili lošije raspoređeni gdje pod pritiskom unutarnjeg motiva cure zvukovi kao iz kakvih napetih gajdi. Toliko o disciplini. Što se tiče manipulativnosti i taštine, uvjeren sam da nema transparentnijeg i na neki način bezazlenijeg svijeta od tog dječjeg igrališta. Iako mnogi glumci uživaju u kvaliteti teksta i imaju pravu svijest o važnosti i značenju riječi koje izgovaraju, naglasak je uvijek na radosti igre i uvježbanom čekanju na svoj trenutak u kojem će zabljesnuti i zaslužiti ljubav.

Propovijed se ponekad naziva i “nagovor”. Doista, čak i u svom razblaženom obliku kao duhovna misao saopćena manjoj grupici ili pojedincu ona nešto sugerira, potiče, ukazuje na smjer, a ponekad galami i prijeti. Klasična nedjeljna propovijed ima za osnovu djelić Evanđelja iz kojega se vadi sržna misao i ovisno o daru i pripremi propovjednika žvače (ruminatio – preživanje teksta je stupanj lectio divine – načina čitanja svetopisamskih tekstova iz kojeg se prelazi u molitveno-kontemplativno stanje), a destilirani se sok duhovnosti izlijeva na okupljene vjernike. Ovdje su od važnosti druge vrste ograničenja. Istina je da propovjednik ima samo tekstualni impuls a način uobličavanja poruke je posve individualan, no ta sloboda ne važi i za efekt koji valja postići. Isusov razgovor sa Samarićankom o budućnosti u kojoj neće biti hramova osim onih u ljudskom srcu nipošto se ne smije ljudima tumačiti kao ukidanje institucionalne religije, papinstva i sakramenata. Takva bi vrsta nadahnuća imala vrlo jasne sankcije. Propovjednik ima pravo klizati po relativno širokom ali jasno omeđenom klizalištu. Omeđen je horizontalno, izborom teme i pravovjernošću zaključaka. Snaga i sredstva manipulacije su pak neograničeni. Sjećam se dobro “tehnologije” takvog rada. Najprije priprema u obliku meditativnog samouvjeravanja u ispravnost teksta, čekanje da neka od misli dotakne vlastitu emocionalnu žicu i “zarobljavanje” te emocije koja će davati pogonsku snagu budućoj propovijedi. Nakon toga, rad na kompoziciji da bi se snažne poruke uspješno kombinirale s pripovjednim dijelovima kao što su upečatljivi primjeri, anegdotalna opuštanja, a onda dolazi na red raspored ritmova i slično. Sve to mora djelovati spontano kao da nadahnuće dolazi u trenutku.  Dobra propovijed mora uzbuditi i smiriti, pratiti dah slušatelja i biti dovoljno elastična da se na licu mjesta mijenja. U tomu i leži sličnost s čistim pripovijedanjem. No ovdje postoji zadatak: prenesi i pridobij! Darovit propovjednik često naslućuje upravo zastrašujuću moć koju zadobiva nakon pogotka u pravo mjesto. Ljudi zašute, tišina se zgusne i ako se taj trenutak ne profućka, već nastavi s nježnim vođenjem mase na delikatnoj niti koja je sada opasuje, može se učiniti upravo sve. Nastavlja se tihim glasom a oni ponekad nesvjesno prate pokret tvoje ruke kao kobre frulu. Čin pripovijedanja tako postaje čin bestidnog snubljenja, ne nužno licemjeran, ne uvijek zatupljujući.

S ovakvim iskustvima ni sam nisam znao kako se nositi s količinom slobode koju mi donosi zadatak čistog pripovijedanja. Izmisli priču, rekli su mi i ispričaj je. Niti kakva mora biti niti kakvoj ideji poslužiti, bez autora kojega ću izdati i svevidnog magisterija čije ću naputke prekršiti. Nepovjerljivo njuškajući izašao sam iz zamišljenih kaveza i našao se usred buke milijuna ideja, sjećanja i slika koje su se međusobno naguravale da postanu dio priče i zašepire se pred publikom. Smio sam govoriti u dijalektu, biti morbidan, blasfemičan, patetičan. Jedino je bilo važno slijediti strukturu priče, a ta se pravila drže na nogama od Kremenkovih vremena. Rizik uspješnog pripovjedačkog nastupa i jest ponajviše u izboru. Sve ostalo se smije prilagođavati onoj drugoj strani s kojom se zapravo dijalogizira. Ta komunikacija, ponekad čak i glasna potire usamljenost svevažnog govornika. Nema više “ja interpretiram, propovijedam, objašnjavam ono što inače ne biste shvatili”. Zajedništvo je u ovom mediju jasno izraženo i talent za dvosmjernu komunikaciju preduvjet za uspjeh. “Sada ću vam ispričati jednu priču...” kao da nas vodi u vremena kad je takav čin bio daleko od potreba za individualnom potvrdom, a kamoli profesionalizacijom, da i oni spomenuti elementi taštine i manipulacije nekako mekšaju. Logorska vatra ih topi, a već za trenutak netko drugi se može nadovezati i skinuti nas s trona.

Uživao sam kao nikada do tada i odlučio postati pripovjedačem. Ako se u tome proslavim znat ću kako se s tim valja nositi. Barem sam ja imao prilike izvježbati stav “sluga sam nevrijedan”.