Pripovijedanje, jastvo i društvo

Prvi Nacionalni festival pripovijedanja koji se održao u Jonesboroughu u Tennesseeju, u listopadu 1973., određeni krug pristaša slavi kao službeni datum oživljavanja pripovjedačke umjetnosti. Taj je festival uistinu nagovijestio početak suvremenog performerskog pokreta koji se ikonički temelji na tradicionalnoj umjetnosti, ali uključuje i brojne druge oblike verbalne izvedbe kao što su usmeno izlaganje, kazališna gluma, komorni teatar, dječji teatar, performans, stand-up komedija, Novi vodvilj, kantautorstvo, ispovjedni monolog, performerska poezija i mim. Osim što pokriva lepezu suvremenih solo oblika, pripovijedanje evocira i svoje povijesno podrijetlo koje seže do vremena dvorskih bardova i afričkih sijela, pa do širokih verandi ruralne Amerike i Chautaqua šatora govornika s početka 20. stoljeća (Gentile). Pojavljujući se unutar istog vremenskog razmaka, ali unutar krugova koji se rijetko ukrštaju, pripovjedači bi lako mogli ponoviti tvrdnje performera Tima Millera da je solo performans “temeljno američka forma” zbog “usredotočenosti na individualnost i spremnosti da se podigne glas” (Faires).

Snaga pripovijedanja

U isto vrijeme, tijekom tridesetogodišnjeg perioda, teoretičari i praktičari najšireg spektra, iz socijalnog, religijskog, terapeutskog i akademskog područja pozivali su se na snagu pripovijedanja kao na jedan od temeljnih elemenata svojega rada. U homiletici se taj fenomen očitovao kao narativna teologija (Frei); u medicini kao narativna medicina (Charon, Frank, Mattingly); u povijesti kao narativna historiografija (White); u društvenim znanostima (Czarniawska, de Rivera i Sarbin), postmodernoj ili refleksivnoj etnografiji i “gustom opisu” – kao svjesna borba protiv, ali i pristajanje na imperative narativnog žanra kod izvještaja s terena (Clifford, Geertz, Tyler); u komunikaciji kao narativna paradigma (Fisher, Langellier, Peterson, Sunwolf); u biznisu kao narativni menadžment i narativna organizacija (Demming); u psihologiji kao narativna terapija (Kleinman, Polkinghorne, Sarbin); u edukaciji kao narativna pedagogija (Egan, Paley); u kognitivnoj znanosti kao narativno mišljenje i narativni um (Bruner, Schank); u humanističkoj psihologiji kao osobna mitologija (Bond, Campbell, Cousineau, Larsen, McAdams, Stromer), a u postmodernoj vizualnoj umjetnosti i performansu također kao narativna struktura (Bonney, Gray, Miller). Sva se ta područja, pa i više njih oslanjaju na snagu priče. I pored toga rijetki će se utjecajni teoretičari i praktičari tih paralelnih polja naći među posjetiteljima festivala pripovijedanja; oni će možda upotrijebiti izraz “pripovijedanje” u trenutku nepažnje, ili samo kako bi dodali svjesno distanciranu, manipulativnu ili ironičnu notu “narodskog”.

Imenovanje je ključ identiteta. Logos ili jezična srž imena neke organizacije, pokreta, discipline ili publikacije je također bitna sastavnica njena mythosa. Naracija može biti izraz kojim se koriste stručnjaci i ugledni praktičari, to jest oni koji imaju interes i sklonost prema svijetu moći, prestiža i utjecaja – uključujući i sve one koji se natječu za profesorske titule.

Riječ narativno dolazi od indoeuropskog korijena gna, koji istovremeno znači “reći” i “znati” (White). Neki se od pripovjedača namjerno zagrcnu pri spominjanju “N-riječi”, koja se sve češće upotrebljava kao njihov logo, nazivajući takvu praksu znakom pretencioznosti i pretjerane intelektualizacije. Takve shizmatične reakcije ukazuju na prastaro rivalstvo između srca i uma. Bez obzira na to, postoje autentične i znatne razlike između dvaju termina – a ne radi se samo o različitosti temperamenta i statusa, nego o objektivnim razlikama područja koja predstavljaju i smjernica kojima vode istraživače. U uvodu publikacije kao što je ova važno je ukazati na te razlike i zauzeti određeni stav prema njima kako bi se mogao jasnije odrediti smjer diskursa.

Jedan od možda najrazumljivijih i ponajmanje pejorativnih opisa područja naracije jest poznati tekst Rolanda Barthesa iz knjige Image, Music, Text  (1997.): “Bezbrojne su naracije svijeta. Naraciju u prvom redu odlikuje nevjerojatna raznolikost žanrova, koji su i sami raspoređeni među različitim materijama – kao da je svaki pojedinačni materijal prikladan za pričanje ljudskih priča. Može je iznijeti svaki artikulirani oblik jezika, u govornom ili pisanom obliku, kao pokretna ili nepokretna slika, gesta ili pak mješavina svih tih elemenata; ona se nalazi u mitu, legendi, bajci, basni, noveli, epu, anegdoti, tragediji, komediji, mimu, slici... vitraju, filmu, stripu, novinskoj vijesti, razgovoru. Štoviše, pored te beskrajne raznolikosti oblika, naracija je nazočna u svim vremenima, na svakom mjestu, u svakom društvu; ona započinje zajedno s poviješću čovječanstva i nigdje nema niti je ikada bilo čovjeka bez naracije. Sve su klase i ljudske grupe imale svoje naracije... Ne vodeći brigu o razlici između dobre i loše književnosti, naracija je internacionalna, transhistorijska, transkulturalna; ona je jednostavno ovdje, kao i sam život”.

Pripovijedanje je zaseban medij

Veličajući sveprožimajući karakter naracije, Barthes upozorava na neke važne stvari koje nam govore o tome što pripovijedanje nije, i navodi ono što jest. Pripovijedanje nije književnost, iako se njegove slike često pretaču u književne oblike; ono također ne spada u domet subknjiževnih i postknjiževnih rodova kao što su dnevnici, pisma, e-mailovi ili blogovi, iako i njih odlikuje određeni stupanj neformalnosti, intimnosti i neuhvatljivosti pripovijedanja; to nije ni film unatoč tomu što se filmaši koji rade uz pomoć izražene narativne snage (ili “izravnosti”) često nazivaju “pripovjedačima”; ono nije ni popularna glazba na CD-u ili videu, iako glazbena industrija nastoji prisvojiti taj termin; nije ni novinarstvo koliko god se najbolji novinari trude vratiti smisao ljudskoga glasa unutar ograničavajućih okvira medijsko-proizvodnog kompleksa; taj naziv ne može prisvojiti ni kompjutorska animacija, iako tvorci svoje proizvode nastoje predstaviti kao pripovjedačke igre, i one se, istina, organiziraju u skladu s pravilima pripovjedačkog žanra.

Mogli bismo izjaviti, ne kao tvrdnju a priori, nego kao postavku za dalje istraživanje, dijalog i proučavanje, da pripovijedanje nije nekakav proizvod koji postoji unutar granica tehnoloških produžetaka ljudskog tijela i osjeta – iako  svaki medijski proizvod može upotrebljavati slike i žanrovska obilježja koja se temelje na pripovijedanju. Pripovijedanje jest zaseban medij, umjetnički proces koji djeluje uz pomoć nečega što bismo mogli nazvati tehnologijom ljudskog središnjeg računala – što uključuje sjećanje, maštu, emocije, intelekt, jezik, gestu, kretanje, izraz (lica ili tijela), i što je najvažnije, stvaranje odnosa u sadašnjem trenutku – odnosa osobe prema drugoj osobi ili prema grupi. To je medij koji je igrao fundamentalnu ulogu u razvoju tih tehnologija tijelo/um; medij koji i dalje snosi odgovornost za razvoj i održavanje kultura i osoba unutar njihova humanog elementa.

Srednja odrasla dob performerskog pokreta

Jedno od središnjih intuitivnih načela pripovjedačkog pokreta jest spoznaja da se radi o mediju povezivanja i zajednice. Takva se intuicija treba proučiti, nijansirati, demonstrirati, opisati i replicirati – i to ne mehanički već u skladu s načelima samog medija. Časopis Storytelling, Self, Society između ostalih ciljeva ima i sljedeći: tražiti prostor između opasnih pličina fetišizacije ovog specifičnog medija (sve do isključivanja plodnih kanala koji ga povezuju gotovo sa svim drugim medijima) i prepuštanja metonimičkoj nesvjestici zbog koje se izrazom pripovijedanje krsti baš sve što se čini dovoljno plemenitim.

Unatoč činjenici da pripovijedanje kao oblik popularne izvođačke umjetnosti uglavnom pripada nostalgijom prožetim marginama dominantne kulture, temeljni impulsi pripovjedačkog medija snažno prožimaju sve razine kulture, od prostorija za poslovne sastanke do medicinskih savjetovališta, crkvenih svetišta, džamija i hramova, sve do sudnica i kazališnih pozornica. Ipak, niti jedno od tih mjesta neće se nazvati mjestom pripovijedanja. Krugovi koji su dosad sami sebe definirali kao “pripovjedački svijet” uvelike su se trudili probiti i povezati s tim širim utjecajnim sferama – iako su u isto vrijeme snage unutar tog svijeta u vidljivom suglasju nastojale održati ta dva područja odvojenima.

Taj paradoksalni model istovremenog traženja mjesta unutar izvora institucijske moći i njegova odbijanja tipičan je za revitalizacijske pokrete, koje čine grupe autsajdera u potrazi za alternativnim opcijama spram nezadovoljavajućeg kulturnog okružja (Sobol). S jedne strane uočljiva je nježna protektivnost zajednice prema posvećenoj vrlini nevinosti, evidentna u kvazireligijskoj retorici i ozračju pripovjedačkih manifestacija, a s druge proturječna snaga misionarskog, prozelitskog žara. Pitanje je kako proširiti “evanđelje pripovijedanja” bez iskvarenosti onog bitnog, naročito ako “pogani” ustraju u korištenju termina “naracija”.

Iskušenja su tijekom godina stizala u predvidljivom slijedu – profesionalizacija (s popratnim mogućnostima napredovanja), star sustav (kanonska formacija), korporacijsko sponzorstvo (globalizacija), koncentracija organizacijske moći (vatikanizacija Jonesborougha) – a sva su ta iskušenja uzela maha s većim ili manjim stupnjem svjesnog izbora. Pripovjedačka se zajednica sada susreće s novim razinama izazova/mogućnosti. Pokret je navršio svoj trideseti rođendan, barem ako je suditi po kalendaru Jonesborougha. Saturn je za to vrijeme obišao Sunce. Slijedeći Eriksonov model ljudskog razvoja, mogli bismo reći da ovaj pokret u Sjedinjenim Državama iz razdoblje rane odrasle dobi (i pripadajućeg konflikta između prisnosti i izolacije) prelazi u srednju odraslu dob (s karakterističnim konfliktom između plodnosti i stagnacije). Stare i pripovjedači kao i njihova publika. Sada treba misliti o baštini, o strukturama koje će poslužiti radu sljedećih naraštaja.

Pripovjedački studiji na sveučilištima

Suvremeni pripovjedači dugo su se trudili oko dokumentiranja i reproduciranja njihova djela uz pomoć različitih medijskih formi, bez obzira na problematičnost i čestu neuspješnost takvih pokušaja. U kraljevstvu neovisnog performansa, knjige, kasete, video i CD predstavljaju važeću valutu, kao što su to poslovne kartice i brošure. U akademskom svijetu sličnu ulogu imaju stručni članci i recenzije kojima se pokazuje majstorstvo ovladavanja jezikom neke discipline, a taj se isti jezik upotrebljava za rasvjetljavanje osnovnih pojmova pripovijedanja. Da bi se u okviru strukture fakulteta i sveučilišta našlo mjesta za pripovjedačke studije, nužno je postojanje odgovarajućeg književnog korpusa, kao i uspostava dijaloga između znanstvenika i umjetnika različitih disciplina od kojih i jedni i drugi svoj životni sok crpe iz svijeta pripovijedanja. Bez publikacije kojom će se ti elementi pokrenuti, neće biti prostora za objavljivanje ili kreiranje takvih sadržaja, kao što bez odgovarajućeg konteksta neka priča neće ni biti ispričana.

Suvremeni svijet pripovijedanja jest umjetnički svijet, u smislu definicije sociologa Howarda Beckera, ali je to svijet zbijene i nisko položene ekologije. On podsjeća na žilavu biljku koja raste u širinu; korijenje joj prekriva golemu površinu, najveći dio godine ima oblik običnog pokrova, ali u pravilnim intervalima, a ponekad i iznenada, pokazuje svoj cvat. Kada se prvotno Nacionalno pripovjedačko udruženje 1998. podijelilo na dvije organizacije (Nacionalnu pripovjedačku mrežu i Međunarodni pripovjedački centar), svaka je od njih bolje promotrila svoju misiju i članstvo shvativši, ne prvi put, ali sada naročito duboko, da su neovisni izvođački festivali samo mali dio njihove misije. Nije to bilo zbog toga što je mnogo zvanih, a malo izabranih – nego zato što je jedan dio članstva stalno (a cjelokupno članstvo povremeno) napredovao u svom poslu upravo unutar “nižih”, nespektakularnih djelatnosti poznatih kao primijenjeno pripovijedanje – a to se odnosi na pripovijedanje kao sredstvo u edukaciji, organizacijskim poslovima, društvenoj akciji, terapiji, pastoralnoj službi, medicini i iscjeliteljskim vještinama, da spomenemo samo neke. Zbog toga će veći dio tekstova časopisa Storytelling, Self, Society biti posvećen tim primijenjenim oblicima. U isto vrijeme treba pratiti i njegovati umjetničke ciljeve i kvalitetu pripovjedačke izvedbe. Korijenje, lišće, granje i cvatovi ove umjetnosti – svi oni traže vodu i svjetlost. Časopis će zato imati dijelove posvećene pedagogiji, izvođačkim vježbama, donosit će kritike nastupa i druge medijske dokumente. Cilj je stvoriti mjesto na kojem će se istraživati i ocrtati duboki, mnogoliki život pripovjedačke discipline.

Grupe s posebnim interesima

Nakon podjele na dvije velike nacionalne organizacije, Nacionalna pripovjedačka mreža artikulira se preko grupa s posebnim interesima. Među njima su Udruženje za liječenje pričom (posvećeno prvenstveno pripovijedanju u svrhu terapije, socijalnog rada, savjetovanja i općenito u medicinskom ambijentu), Pripovijedanje u organizacijama (biznis i organizacijske vještine), Pripovijedanje mladih (fokusirano na aktivno pripovijedanje mladih ljudi), Pripovijedanje za K-12 (pripovijedanje za mlade, tj. mladima), Pripovijedanje u visokom obrazovanju (za koledže i sveučilišta) i Organizatori pripovijedanja (za one koji organiziraju pripovjedačke manifestacije). Neovisni izvođači, što je možda i tipično, nemaju posebno organiziranu interesnu grupu, iako su se mnogi od njih pridružili nekoj od navedenih. Upravo je taj novi izražaj pripovjedačke zajednice omogućio pokretanje časopisa Storytelling, Self, Society. On će svakako nastojati istaknuti potrebu dijela pripovjedača praktičara da se oglase i da njihova nagonska potreba za pripovjedačkom djelotvornošću dobije pozadinu u stručnim tekstovima.

Guranje i povlačenje, privlačnost i odbojnost između pripovjedača i akademskih krugova, može se također gledati u svjetlu jungovskih termina logosa i erosa. Akademska se zajednica razvila u patrijarhalnom okružju posvećenom načelu logosa, to jest racionalnosti, znanju i apstrakciji. Pripovijedanje počiva na ženskom načelu erosa, koje donosi emocije, odnos i duhovnost; a takvo je načelo oblikovalo okružje i orijentaciju posvećenika pripovijedanja i njihovih okupljanja. Naš je zadatak, kao profesora pripovjedalaštva unutar akademskog svijeta, spojiti te dvije dimenzije. To je zadatak na razini herojeva puta; treba združiti emocionalno suvislo istraživanje i intelektualno otvoreno, istraživačko pripovijedanje. Sazivanje konferencije o časopisu Storytelling, Self, Society za koje su zaslužni Caen Neile i South Florida Storytelling Project sa sveučilišta Atlantic u Floridi i koja se održala 6. i 7. ožujka 2004. bio je važan korak u premošćivanju dviju razdvojenih obala.

S engleskoga preveo Belmondo Miliša.

Pod naslovom Once Upon a Time: An Introduction to the Inaugural Issue objavljeno u prvom broju časopisa Storytelling, Self, Society: An Interdisciplinary Journal of Storytelling Studies, ljeto 2004.

http://www.courses.unt.edu/efiga/SSS/SSS_ContentsNews.htm