Steven Shaviro  

Priroda žudnje i priroda prirode

Phallos, koji je izišao lani, najnoviji je objavljeni roman Samuela R. Delanyja. To je kratko djelo – samo 95 stranica – zgusnuto, zaigrano i očaravajuće. Reklama na stražnjim koricama knjige naziva ga “lakanovskom zagonetkom koja oduševljava”, i to nije daleko od istine.

Delanyjev Phallos ima oblik sažetka/sinopsisa/komentara na web stranicu o gej porno romanu naslovljenom Phallos, čija je radnja smještena u stari Rim, a očito je napisan šezdesetih godina 20. stoljeća, rasprodan je i vrlo ga je teško nabaviti. Pa, pretpostavljam da bi ga se moglo nazvati meta-pornografijom: to je pornografska priča koja je prikazana samo neizravno, kroz sve prikaze nepouzdanog pripovjedača koji bira isječke i raspravlja o pitanjima o porijeklu i tekstualnim detaljima knjige koja (naravno) postoji samo unutar knjige koju zapravo čitamo. Kao posljedica te strategije, također, seks pornografske pripovijesti nije na tim stranicama opisan eksplicitno uz velik broj detalja, nego se uglavnom aludira na nj. Knjiga je, dakle, povezana s Delanyjevim ostalim seksualnim pričama (Hogg, Equinox i The Mad Man), ali na reduciran (po veličini i dosegu) i bitno neizravniji način.

Ta neizravnost je, naravno, poenta knjige, koja je knjiga o falusu frojdovsko/lakanovske teorije, označitelju žudnje i erotske (i muške) potencije, ali koji je (kao puki označitelj) uvijek odsutan ili nešto drugo od sebe sama. Falus u Phallosu je istodobno nedostupna i samo neizravno ispripovijedana pornografska priča i (unutar udaljene, neprisutne priče) nedostajući muški organ zagonetnog boga (ili preciznije, kipa ili idola zagonetnog boga) čija odsutnost, ili kvaliteta nedostajanja, kruži pričom, i “odsutni je uzrok” njezinih ponavljanja, zamjena i devijacija.

Opisivanje Delanyjeva romana na taj način, kolikogod bilo točno, isto ga tako ne opisuje dovoljno dobro jer se tako čini da je knjiga samo alegorizacija ili “ilustracija” filozofske ideje; a to on nije, jer se Phallos ne svodi samo na svoju alegorijsku ili idejnu prirodu. To je zbog toga što je to afektivno snažno djelo sa snagom koja je i duhovita i emocionalno duboka i dojmljiva, ako već nije – barem za mene, kao heteroseksualnog čitatelja – izravno uzbuđujuća. Moglo bi se reći da roman utjelovljuje odsutnost, ne-identitet, simulakrumsko ispražnjavanje muževnosti – ako utjelovljenje nečega ne-prisutnog nije pretjeran oksimoron.

U stvari, najtočnija kategorizacija vjerojatno bi bila reći da je Phallos filozofski roman (ili novela), upravo u onom smislu u kojem to su Voltaireov Candide, Diderotovi Indiskretni dragulji i Fatalist Jacques, zajedno s ostalim osamnaestostoljetnim fikcionalnim djelima de Sadea i drugih. To je djelo razmišljanja, pa čak i mudrosti – ali takvo u kojemu misao nosi priča, a ne teorijska tvrdnja. Ono dotiče metafizička pitanja vezana za prirodu sebstva i prirodu žudnje, ali u konačnici to je knjiga o tome kako živjeti.

Odsutnost koja je falus/phallos znači da žudnja nikada nije ispunjena potpunim zadovoljenjem, nego se uvijek ponovo budi; znači da život nužno podrazumijeva određeni stupanj gubitka, razočaranja i neispunjenja. Falus, dakle, uvijek podrazumijeva promjenu i postajanje, bez mogućnosti dosezanja konačnog stanja mira: to je “ono označavanje sebe prema kojemu nas nešto drugo uvijek oblikuje prema nečem boljem – ili ponekad, nečem gorem – od onoga što jesmo”. Žudnja nikada nije potpuno ostvarena – nema utopije ili nirvane – ali, ipak, “žudnja je beskrajno neutaživa jer se ponavlja”. Roman – ili, bolje rečeno, roman unutar romana – ispunjen je orgijama i raznim vrstama seksualnih krajnosti, ali (kao što je slučaj u nekim prijašnjim Delanyjevim djelima) taj seks nije prikazan kao transgresivan, nego je viđen kao prilično civiliziran način suočavanja sa zadovoljstvima i razočaranjima, mogućnostima i ograničenjima života. Može biti “manjka” u središtu žudnje, no seksualna raznolikost je doslovno začin života žudnje i ne proturječi nego nadopunjuje glavni seksualni i partnerski odnos koji je siguran i trajan: kako Neoptolomus, junak romana-u-romanu razmišlja u jednom trenutku – “s takvom raznolikošću (seksualnih iskustava i užitaka) postaje teško držati se onoga gdje leži manjak, s obzirom na to da se odsutno središte stalno kreće: ako sam išta naučio, to je da je gubljenje dodira s tim središtem, u tako sigurnoj vezi, zasigurno najviše što se možemo približiti njegovu ispunjenju”. Nisam siguran je li ta teška izjava dovoljno jasno odvojena od njezina konteksta u priči, ali ona izražava neku vrstu pragmatičnog utopizma, ako se smijem usuditi upotrijebiti takav oksimoronski izraz, koji ne dokazuje svoju tezu, ili ostvaruje svoju nadu, po cijenu zanemarivanja promjene i gubitka – a to je perspektiva koja je jedva shvatljiva ili dopustiva u suvremenom američkom društvenom, političkom, religioznom i psihološkom diskursu, i u stvari služi kao užasna osuda jada današnjih američkih mainstream nada i strahova.

Greg Egan, Teranesia

Greg Egan jedan je od najboljih suvremenih pisaca hard SF-a, što znači znanstvene fantastike koja snažno ističe znanost, pokušavajući je održati koherentnom i uvjerljivo ekstrapolirati svoje zamisli iz danas postojećih znanosti i tehnologije. Većina Eganovih knjiga uključuje fiziku i računalne znanosti, teoretizira o takvim stvarima kao što su umjetna inteligencija i kvantna mehanika. Teranesia je neka vrsta iznimke u njegovu opusu jer se bavi biologijom, događa se u vrlo bliskoj (umjesto vrlo dalekoj) budućnosti, naglašava razvoj lika i emocija – osobito krivnje i srama – više nego drugi njegovi romani, i ima neke otvoreno političke teme (Egan spominje vjerski i etnički sukob u Indoneziji, s njezinim naslijeđem kolonijalnog izrabljivanja i vojnog bezakonja te korupcije, jednako kao i sramotno ponašanje Australije prema tražiteljima azila – ta pitanja razrađuje u svom online nastavku romana). Čitam roman Teranesia uglavnom zato što me zanimaju “bioestetika” i “biološka imaginacija” (iako bih želio da za to imam bolji izraz); bio sam znatiželjan vidjeti što će Egan napraviti s biologijom.

Romanom većim dijelom dominiraju zaplet, likovi i osjećaji, no biologija je u stvari najzanimljivija stvar u njemu. Glavna zamisao Teranesije je pojava neobičnih mutacija, u početku ograničenih na jednu vrstu leptira na nekom otoku u moru Molucca, ali koje se sve češće javljaju kod životinjskih i biljnih vrsta i na sve širem području. Te mutacije čine se pretjerano radikalnima, previše podešenima i pretjerano brzima da bi bile objašnjive slučajnim mutacijama i prirodnim odabirom. U razdoblju od 20 godina cijele životinjske i biljne vrste razvijaju izmijenjene tjelesne strukture koje im omogućavaju da se mnogo lakše hrane (ili zaštite od grabežljivaca), da istisnu sve suparnike u ekosustavu te da se razmnožavaju od otoka do otoka.

To je gotovo kao da je Egan sebi dao zadatak da zamisli scenarij “biološkog obilja”, scenarij koji, čini se, istinski podrazumijeva neku drugu evolucijsku silu, a ne darvinovski prirodni odabir (bio to kršćanski “inteligentni plan”, neka inačica lamarkizma, bergsonovskog elan vitala, “sretnih čudovišta” Richarda Goldschmita ili ideje o ograničavajućem obliku koju podupiru takvi neortodoksnih biolozi kao što su Stuart Kauffman i Brian Goodwin) – a da to ipak učini pojmovima koji su potpuno u skladu s ortodoksnim neodarvinizmom i Dawkinsovom teorijom o sebičnom genu. Kako brza i očito svrhovita evolucijska promjena može biti uzrokovana “slijepim urarom” prirodne selekcije? Svi znanstvenici u Teranesiji ortodoksnu strukturu uzimaju zdravo za gotovo, a kao suprotnost njima Egan postavlja vjerske fundamentaliste na jednu stranu i “postmoderne kulturalne teoretičare”, koji hvale triksterski nestašluk ili iracionalnu darežljivost Prirode, na drugu. Eganova gruba i nasilna satira u stilu Alana Sokala o ovoj posljednjoj skupini – knjiga se pojavila negdje u isto vrijeme kao i incident Sokal protiv Social Texta – najslabiji je i najzamorniji aspekt romana.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole