O pjesničkoj zbirci pobjednika natječaja Algoritma i Zareza Na vrh jezika 2011.
Marijo Glavaš splitski je pisac (rođen 1986.), pobjednik natječaja Na vrh jezika za 2011. godinu. Prije toga, 2009. objavio je roman Libreto za mrtve kitove, a uskoro mu iz tiska izlazi zbirka poezije Ciklona za koju je prošle godine nagrađen na Ratkovićevim večerima poezije u Crnoj Gori. Natječaj Na vrh jezika postoji od 2004. godine, a pobjedniku se u suradnji s izdavačkom kućom Algoritam objavljuje pjesnička zbirka. Zbog nemogućnosti objavljivanja, mladim autorima danas jedino preostaju natječaji poput ovoga, kao jedina mogućnost ukoričenja svog rada, ali postaju i dobar uvid u trenutnu neafirmiranu pjesničku produkciju.
Usamljeni muškarci na utakmicama Na koricama knjige, urednik Kruno Lokotar ukazuje na Glavaševu strast za ludičkim i eksperimentalnim, primjećujući pritom kako se u naslovu zbirke GrAD krije i jedan gad, što bi se moglo shvatiti kao fonetizirano englesko god, bog. Prvi i najveći dio zbirke zauzima ciklus “Žene” u kojem Glavaš piše isključivo o muškarcima i to u trećem licu. Odluka da o muškarcima piše u trećem licu ima više tumačenja, ali dojam koji dobivamo pri prvom čitanju je da prostor koji pjesma obuhvaća nije zarobljen između pisca i teksta, već se u potpunosti otvara čitatelju i prezentira se kao poetizirano, ali objektivno stanje stvari. Muškarci su prikazani kao krhka bića čak i kad mašu šalovima na utakmicama: “Boje se samoće i zaborava zato / u masi luče ljubav i pjevajući mašu šalov / ima / Da ih se čuje / Da ih se vidi” ili kada usamljeni čitaju knjige: “Muškarci sjede i pitaju se čija su stopala / na koricama zbirke koju su izabrali / Čini se velika prava muška / možda nose isti broj cipela / Muškarci ostare kad im broj godina / preraste broj cipela”.
Masmediji nas već podosta vremena čak i o najvećim katastrofama izvještavaju kroz prizmu običnih ljudi pokušavajući nam ispričati toplu ljudsku priču kao jedinu istinu, koja je lako probavljiva i ima formu gotovo dnevničkog zapisa. Sličnu optiku koju današnji mediji koriste kako bi nam prezentirali stvari nalazimo i u “Ženama”, jer način na koji Muškarac mimikrira temu pjesme u čitatelju stvara neobičan efekt poistovjećivanja s glavnim likom pjesme, bilo da je čitatelj ženskog ili muškog roda. Izbjegavši ispovjedno-narativan ton karakterističan za stvarnosnu poeziju, pjesnik uspijeva u potpunosti dočarati suvremenu svakodnevnicu.
Konceptualno najdosljednije ispisanom dijelu zbirke gotovo se i ne može naći mana ili neuspjela pjesma. Prvi dio zbirke tako završava pjesmom: “Muškarci su čvrsti kao žene/samo mekši”.
Prizemljenje boga Opseg tema koje obuhvaća ova zbirka svakako nadilazi ambicije većine Glavaševih generacijskih autora. Piše o društveno-političkoj situaciji kao što je granični spor sa Slovenijom (“Klinički odobreno samoubojstvo”), pije čaj s bogom (“Čaj”), obrušava se na akademike (“Samuraj ide u raj”) itd. Da bi iskontrolirao ambicioznost tema, koristi nekoliko taktika od kojih treba izdvojiti humor i anegdotu. Tu možemo povući paralelu s američkim piscem Jamesom Tateom koji unutar specifičnog američkog lokalnog ambijenta poetizira duhovite i anegdotalne situacije. Iz nepoznatih razloga humor je rijetko prisutan u novijoj hrvatskoj poeziji, i rijetko ga koji pjesnik dosljedno koristi u svojem opusu. Čitajući pjesmu “Čaj” uviđamo da je humorom ponekad moguće čak i prizemljiti boga.
Lomljenje zadnje riječi u stihu kao stilsko obilježje većine pjesama u zbirci možda ne trebamo promatrati u kontekstu promjene značenja tkiva pjesme, već kao nastojanje da se održi “čitalački staccato”, rez koji nam kao čitatelju ne dopušta trenutak dekoncentracije.
Erozija gradskog tkiva koja se događa na očigled protagonista Glavaševih pjesama zabilježena je u ciklusu “GrAD”. U pjesmi naslovljenoj “13 (patentirao sam boga)” čitamo: “Kroz naš grad prohujala su četiri g / lavna lika posljednje dijela evanđelja / Jutros smo otvorili oči i postali svjedoci promjena / Spaljenim trgovinama / rad je dozvoljen i poslije / radnog vremena”.
Naraciju pjesama najčešće pratimo u fragmentima, nikada doslovno ispričane situacije i opisi otvaraju veliku mogućnost naslućivanja i vlastitog zaokruživanja pjesme. Smjer je to koji nalazimo i u zbirkama M. Pogačara, K. Kegljen itd, koji je različit od iskustva pjesnika početkom dvijetisućetih godina. Kako piše Tonko Maroević, početak dvijetisućetih godina u hrvatskoj poeziji inaugurirale su pjesničke zbirke s obilježima neorealističkih, naturalističkih, odnosno narativno-ispovjednih elemenata (nabrojimo samo neke autore: D. Glamuzina, T. Gromača, I. Prtenjača...). Prostor koji su obuhvaćali te poetike, najčešće je bio prostor između dviju osoba, intimistički i s velikom dozom egzistencijalizma.
Sakupljanje krhotina Ono što svakako obilježava zbirku GrAD, a na tragu odmaka od pjesništva početka ovog stoljeća, je ekonomika pjesama, radikalna redukcija riječi koje su potrebne za stvaranje atmosfere, ritma i zaključka (iako treba spomenuti tragove pjesništva 80-ih koje je već apostrofirao N. Petković pišući o GrAD-u).
Kako se zbirka privodi kraju, disparatne slike na kojima se gradi napisana poezija postaju sve gušće, kontrasti sve veći, a asocijacije nadrealnije, pritom pjesmama ne nedostaje emotivnog naboja. Vještina kojom su pjesme iskontrolirane stalno je u opasnosti da izgubi svoju statiku. Ubacujući već prije spomenuti humor i anegdotu, te obogaćujući pjesme mediteranskim ambijentom, gotovo nijedna pjesma ne gubi svoje statičko uporište. Možemo tek u par pjesama primjetiti nejasno poentiranje ili preobilje slika (npr. “Oker crna kronika” ili “Palikuća u prolazu”).
Nakon predzadnjeg ciklusa “Rekonstrukcija (s)ličnosti” slijedi ciklus “Bonus tracks”, koji čine tri pjesme u kojima se događa povratak rečenici, naracija postaje bistrija i umirujuća. Kako je sam autor izjavio, pjesme su to kojima je želio čitatelja umiriti, njima s čitatelja saprati nemir koji se nakotio dok je čitao pjesme prethodnih ciklusa, omogućiti mu da nastavi dalje, u čemu je u potpunosti i uspio.
Poezija je danas gotovo posve nevidljiva, to je sasvim jasno i postalo je opće mjesto. Lamentiranje o takvom stanju zapravo i nema više nikakvog smisla, ali, kako je rekao Ivica Prtenjača, dobro je što je poezija nevidljiva, barem se nitko zbog nje neće ubiti, nitko se neće osakatiti ili pokušati bespovratno otputovati. Glavaševa poezija je sve samo nije nevidljiva. Ona milimetarskom preciznošću bilježi našu suvremenost i suočava nas s vremenom u kojem je najlakše biti nevidljiv ili pobjeći. Ako smo željeli biti astronauti trebat će nam nekakav priručnik kada ponovno odlučimo sletjeti na Zemlju. Taj priručnik mogao bi biti GrAD.