Znanstvena akribija, umjetnička senzibilnost i majstorska konciznost u prikazu obilja povijesnih, arheoloških, etnoloških i inih podataka značajke su ovoga začudnog vodiča
Marinko Tomasović, Vodič kroz kulturnu baštinu : Makarska i Makarsko Primorje, Biokovo i Zabiokovlje, Omiško-rogoznički i Neretvansko-stonski prostor., Gradski muzej Makarska, 2014.
Malo je mjesta duž naše jadranske obale koja će svoju turističku ponudu u srcu sezone temeljiti na knjizi koja izlazi na pet jezika u visokoj nakladi. Iznenađenje se ipak dogodilo i to u Makarskoj kad je u okviru Makarskoga kulturnoga ljeta, sad već prošle, 2014. bila predstavljena knjiga Marinka Tomasovića, ravnatelja makarskoga Gradskoga muzeja, arheologa iz duše i suptilnoga povjesničara umjetnosti osebujne znanstvene bibliografije, naslovljena Vodič kroz kulturnu baštinu. Sam događaj je posebno zanimljiv iz dva razloga. Prvi je taj što je riječ o prvoj knjizi ikada predstavljenoj na Makarskom kulturnom ljetu koje se održava već 21 godinu (možda nam brojka jedan nagovještava neku prekretnicu za buduća kulturna događanja makarskoga ljeta? – ostaje tek za vidjeti). U širem kontekstu promišljanja samo se po sebi nameće pitanje u čemu je “kulturnost” ljetnih događanja diljem naše obale. Kakvo mjesto zauzima promocija knjige i je li ona manje vrijedna pa je zato i rjeđa od mnoštva auditivnih i gastro događanja svake vrste kojima nas zatrpavaju lokalni kulturni djelatnici ili je ona privilegij pojedinaca (pa je zbog toga tako rijetko ili nikako prisutna u ljetnim kulturnim događanjima)? U ovom se osvrtu nemamo namjeru baviti ovom, nažalost vrlo ozbiljnom problematikom kulture našega društva, jer ove usputne napomene zavrjeđuju daleko pomniju sociološku i inu raščlambu. Našu pozornost usmjerit ćemo na začudnu knjigu iznimne vrijednosti predočene na poseban način, a koja se pojavila u neobično vrijeme i na neobičnom mjestu. Posebno ističemo njezin sadržaj čija je znanstvenost kroz raskošan fotografski način postala pristupačna svima. To je drugi razlog zbog kojega je događaj ovogodišnjega Makarskoga kulturnoga ljeta bio zanimljiv svima i zavrjeđuje sve pohvale.
Kulturni turizam
Uzevši knjigu u ruke i usmjerivši pozornost na njezin naslov odmah ćemo pomisliti da je ponovo riječ o nekom vodiču koji će već po ne znam koji put hvaliti prirodne ljepote Jadrana, nabrajajući lokalitete koji su zanimljivi za masovni potrošački turizam. No, to ipak nije tako jer ćemo u istom trenutku primijetiti da je naslov vodiča atipičan: ne spominje određeni lokalitet već nas usmjerava na kulturnu baštinu, što jasno potvrđuju mozaičke korice knjige. Od 24 likovna prozorčića niti jedan ne sadržava motive prirode već korice krase isključivo fragmenti kulturne baštine Makarske i Makarskoga Primorja, Biokova i Zabiokovlja, Omiško-rogozničkog i Neretvansko-stonskoga prostora, a to je i podnaslov knjige – kulturnoga brevijara širega makarskoga prostora čiji je sadržaj autor vješto podijelio u pet većih netom nabrojanih cjelina. Vodič, u čijem je nastajanju na likovnim prilozima sudjelovao znatan broj suradnika, izdao je Gradski muzej Makarske uz pokroviteljstvo grada i sponzorstvo Turističke zajednice grada Makarske. Knjiga je to manjega formata, broji 175 stranica, lagana je i prikladna za bilo koju torbicu ili ranac. Ne možemo je listati na plaži, na suncu niti u sjeni, jer ona poziva na aktivni turizam, na pješačenje stazama biokovskoga masiva tijekom kojega turistička mjesta postaju tek smjerokazi za istinska kulturna otkrića čije duhovno osvježenje postaje trajni suvenir svakoga putnika namjernika. Knjiga koju, dakle, nosimo sa sobom je po svome sadržaju rijedak priručnik za ono što bismo istinski nazvali kulturnim turizmom i kojemu bismo trebali težiti u realizaciji drugačije turističke ponude od one aktualne, čisto konzumerističke.
Knjiga Marinka Tomasovića otkriva sakrivena blaga naše povijesti, bogato predočena arheološkim artefaktima, koju živo spoznajemo hodajući predloženim smjerokazima knjige, u kojoj su prikazani lokaliteti obilježeni na karti priloženoj na posljednjim stranicama. Tomasovićev Vodič začudo nema puno riječi, no autorova znanstvena akribija, umjetnička senzibilnost i majstorska konciznost u prikazu obilja povijesnih, arheoloških, etnoloških i inih podataka pravo je umijeće koje s lakoćom čitamo u kratkim proslovima prije upoznavanja sa svakim ključnim lokalitetom. Tako je na tek četiri stranice uvoda, Makarska kulturna baština u povijesnom tijeku, koji čitatelja kronološki provodi kroz najranije doba, antičko razdoblje, srednji i rani novi vijek, a potom kroz novi vijek i suvremeno razdoblje makarskoga kraja, opisan grad Makarska – aktualno središte regije. Potonje potpoglavlje donosi najpotpuniji popis arhitektonskih i kiparskih ostvaraja 20. i 21. stoljeća među kojima je značajno istaknuti skulpturu Sv. Petra, djelo akademskoga kipara Tomislava Kršnjavoga, na istočnoj strani istoimenoga poluotoka, koja je od svoga postavljanja 2009. godine postala istaknuti čimbenik nove vizure grada.
Malo riječi, puno slika
Slijedi individualno otkrivanje kulturne baštine Makarske koje nam autor podastire na tridesetak stranica s oko 120 vrsnih fotografskih minijatura, počevši od arheoloških nalaza i lokaliteta, preko sakralnih i profanih građevina, spomenika, rukopisa, karata, starih razglednica, etnografske građe i slikarskih djela. Rijetkim no vrhunskim fotografijama prirode izdiže se surovo Biokovo sa svojom zamamnom ljepotom, koja ne traži objašnjenja a doživljava se svim osjetilima pa su fotografije posebno atraktivan mamac planinarskom duhu svakoga posjetitelja koji se prepušta Tomasovićevu Vodiču.
Kulturna baština u obalnim mjestima zapadno od Makarske druga je veća cjelina knjige, s kojom po ustaljenom principu malo riječi-puno slika otkrivamo nepoznate draži svima poznatih Brela, Baške Vode i Basta, podbiokovkoga naselja koje će nas zaprepastiti uskovitlanim baroknim anđelima lučonošama u crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije. Potom slijede skrivena nasljeđa Promajne, Krvavice, Bratuša i Zakuća – sljubljenim izvorištima povijesti, kamena i mora. Tu je i nesvakidašnje otkrivanje Tučepa od ilirskoga i rimskoga doba preko ranokršćanskih i srednjovjekovnih svjedoka prošlosti do najnovijega doba koje doživljavamo kroz dvadesetak atraktivnih fotografija među kojima ne manjka ni tipičnih kamenih balkona i prozora dalmatinskoga podneblja. Raskošne su fotografije crkve Svih Svetih (koja je poznata i kao lokalno hodočasničko odredište) te vrijednost njezina umjetničkoga inventara kroz koje je predstavljena Podgora, drugo najvažnije mjesto Makarskoga primorja čiji lijepi ulazi kamenih ljetnikovaca, prozorski reljefi i secesijski balkoni veličaju povijest grada i doprinose ljepoti svakodnevice. Nakon Drašnica i Igrana, Živogošće zadivljuje jedinstvenim “najljepšim antičkim lirskim natpisom na hrvatskoj obali Jadrana”. To je Licinijanov epigraf na plaži s početaka kršćanske ere koji i danas pjeva o blagodati izvorske vode – ključnoj premisi nastajanje i opstanak ljudskih zajednica ovoga kraja. Zapažen broj kapelica na potezu do Drvenika resi podbiokovski kraj, mameći znatiželjne putnike svojim šarmom utopljenim u mediteranske miomirise. Vizualno zadivljuje raskoš Zaostroga jer priča o kulturnoj povijesti uronjenoj u ljepote franjevačkoga samostana, koji i danas zrači spomenom na fra Andriju Kačića Miošića i fra Ivana Despota.
Dva barda naše književne povijesti ovjekovječio je Ivan Rendić mramornim poprsjima, nezaobilaznim samostanskim kiparskim uresima. Preko Podace stiže se do Brista u čijoj se župnoj crkvi sv. Margarite čuva osebujna slika Filippa Naldija (o kojemu je do sada najpodrobnije pisao Radoslav Tomić: Slikar Filippo Naldi) Krunjenje Bogorodice sa Svetim Trojstvom i svecima. Svakom promatraču pogled se zaustavi na scenu milosrđa sv. Martina na bijelom konju koja se dogodila 334. godine u francuskom Amiensu, a kojom je Naldi istaknuo važnost dalmatinskoga kulta galskoga apostola, koji je danas, nažalost, na Makarskom primorju tone u zaborav. No kulturni znalci ga prepoznaju kroz sačuvane primjere materijalne baštine koju potvrđuje i ona nematerijalna, a što bi vrijedilo ponovno razotkriti i revalorizirati u kontekstu europskoga projekta kulturnog itinerara Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja, zajednička vrijednost, kojemu se sve više priključuju mjesta svetomartinske tradicije. Preko kamenih ostataka obalne Gradine i impresivnih zidina kule u Čisti napušta se negdašnji Lapčanj, danas Gradac, posljednje mjesto Makarske rivijere i stiže do Baćine, koja već pripada Pločama i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Njezini antički i ranokršćanski nalazi potkrjepljuju povijesnu važnost lokaliteta, dok Baćinska jezera ljepotom i skladom boja krijepe dušu, ali su i najzanimljivije pojave u hidrografiji krša.
Nematerijalna baština?
Poglavlje naslovljeno Kulturna baština Biokova i zabiokovlja doista potiče na planinarenje jer neodoljivo mami znatiželjna putnika da se popne na sv. Juru (1762m/nmv) te da pritom svakako prođe kroz Kozice, Rašćane, Zagvozd i Zadvarje, prepuštajući se povijesnom šarmu raštrkanih stećaka, kapelica i ostataka drevnih tvrđava. Neizostavne su ljepote biokovske ruralne arhitekture, a susreti sa žiteljima vječna su uspomena na živopisan i surov krajolik iz kojega u trenucima izranjaju ostvaraji suvremenoga hrvatskoga kiparstva poput spomenika don Mihovlu Pavlinoviću iz 2007. godine u Rašćanima čiji su autori Marko Grgić i Edo Šegvić te dojmljivoga Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima općine Zagvozd iz 2012. godine, zajedničko djelo Roberta Jozića i Filipa Tadina.
Vodič kroz kulturnu baštinu završava s dva manja poglavlja predstavljena kroz stotinjak impresivnih fotografija sakralne i pučke arhitekture omiško-rogozničkoga i neretvansko-stonskoga prostora s kojima zapadno i istočno graniči Makarsko primorje. Kulturna baština ovih mikro regija vezana je za Cetinu i Neretvu, dvije rijeke koje su uvelike utjecale na oblikovanje krajolika i života na tim prostorima, a čiji počeci zadiru u prapovijest. Putnik ostaje zadivljen monumentalnošću srednjovjekovnih zdanja koja pričaju o negdašnjoj važnosti kraja čiji značaj u vremenskom hodu postaje marginalan i na rubu zaborava.
Obišavši tako široko planinsko, morsko i riječno područje predočeno na pomno odabranoj materijalnoj građi kroz koju se zrcali autorova predanost arheološkom blagu rodnoga mu kraja, ostaje nam da se zapitamo: gdje se skriva nematerijalna baština? Tomasović ju u trenucima tek pripominje, kao da upozorava na još mnoga nepredočena bogatstva širega makarskoga kraja samo njemu znana. No i mi bismo ih voljeli ubrzo vidjeti predočene na sličan način. Tako bi Makarsko primorje dobilo jedinstven i cjelovit vodič koji široko rastvara sve prozore i vrata nepoznatih kutaka jednoga od najljepših dijelova naše obale