Prisnost je intimna utopija

Malcolm Muggeridge bio je engleski novinar, član Intelligence Servicea, izvještavao je iz Moskve, sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na afričkom i zapadnoeuropskom bojištu, a pred kraj života napisao je knjigu o Majci Tereziji, s kojom je prijateljevao godinama. Kod nas je objavljen njegov životopis Isusa Krista, Isus, čovjek koji živi, naslova nastala u očitoj opreci spram novele D. H. Lawrencea, Čovjek koji je umro. David Herbert Lawrence danas je zaboravljen pisac, iza njega je ostalo tek pramenje opscenosti njegova najpoznatijeg romana Ljubavnik Lady Chatterley. Međutim, osim rušenja tabua i iritiranja učmale mediokritetske sredine, njega su pokretala i takozvana “posljednja pitanja”. Zadnje godine života piše Apokalipsu, gorljiv tekst u kojemu izlaže svoj credo, od negativnog stava prema kršćanstvu kao religiji moći, do onih velikih malih stvari od kojih je obično sastavljen naš život. Piše Lawrence tako o knjigama “koje žive samo dok imaju snagu pobuđivanja, i to različitog pobuđivanja, koje ide sve dotle da nam svakim novim čitanjem te knjige izgledaju različito”, pa do kritičkog stava prema gomilanju knjiga. Mi, piše Lawrence, danas imamo toliko knjiga da nam je teško pretpostaviti kako bi neka od njih mogla biti vrijedna. “Vrijedna kao dragulj ili lijepa slika, i u koju bismo mogli ulaziti sve dublje i dublje, cijedeći iz nje svaki puta dublje iskustvo.” Umjesto da čitamo jednu knjigu šest puta, mi se na žalost odlučujemo za čitanje šest knjiga. Međutim, mudrije je odazvati se šest puta knjizi koja u sebi ima sposobnost pozivanja, nego proletjeti kroz šest različitih naslova i tako pokazati svoju “akumulaciju površne radoznalosti”, koja je sama po sebi puka “količina bez realne vrijednosti”.

Lawrenceov Isus se, dakle, budi nakon raspeća i odlazi u dvorište nekakva seljaka koji ima pijetla. Priča o pijetlu višestruko je poučna i odlično ilustrira sposobnost ovoga pisca da stvari vidi u (barem) dvostrukom osvjetljenju: to je prekrasan pijetao (isprva je doduše bio jadno, žgoljavo pile), “pravi fićfirić među pijetlovima”, u malom seoskom dvorištu s tri očerupane kokoši. Kako samo pjeva, govorio je seljak. Ovome bi trebalo dvadeset kokošiju, odobravala je njegova žena. Jednoga će dana sigurno odletjeti, rekli su maltene uglas. I pijetao završi svezan za stup u dvorištu, za potporni stup magarčeva dvorišnog obitavališta. Taj pijevac i Isus sreću se na ulazu u dvorište: Isus se netom razbudio u hladnoj pećini i krenuo putem. A pjetlić se otrgnuo s uzice i pokušao umaći. Seljak je čak poviknuo prema Isusu da ga zaustavi, jer je to njegov odbjegli pijetao, ali ga je ipak uspio sam uhvatiti. Isus se nekoliko dana odmara u tom dvorištu, drijema na suncu, i na koncu odlazi na istok.

Malcolm Muggeridge na samom kraju svoje knjige ima scenu u kojoj su također na čas ispražnjena nebesa. S pratećom pretpostavkom da živimo u hladnom, nezainteresiranom svemiru. Isus je umro na križu, a oko Jeruzalema je oduvijek puno pljačkaša. Za ovo smaknuće se čulo, čak se naveliko pričalo da je smaknuti bio pretendent na krunu, da se radi o izgubljenu židovskom kralju. Jedan od njih žuri na Golgotu, odvaljuje kamen i doživi razočaranje: ovaj kralj nema ni krune, ni bilo kakvih drugih kraljevskih obilježja, ovdje je samo izmrcvareno, golo tijelo, koje bijesni razbojnik odvlači i ostavlja strvinarima u pustinji. U oba slučaja, i Lawrenceovu i Muggeridgeovu, ujutro učenici zatiču prazan grob. Naravno, Muggeridge ne inzistira na ovom momentu, a njegova “Isusa” Hans Urs von Balthasar navodio je na svojim seminarima u spiskovima obvezne literature. Velikom teologu nije smetala autorova neuklopivost u katoličanstvo. 

Potraga za metafizičkim opravdanjem

I sad, napokon, uz Isusa, drugi junak ovog teksta, Ivan Klima. Kakve veze sve ovo ima s njegovim Posljednjim stupnjem prisnosti? Pred kraj romana vidimo evangeličkog svećenika Daniela Vedru – leži u bolnici nakon pretrpljena infarkta. Zadnja godina njegova života krajnje je čudna u inače jednoličnu ritmu izvršavanja obaveza i bračne vjernosti. Već dvanaest mjeseci ima ljubavnicu. Da stvar bude složenija, voli je kao što je volio svoju prvu, davno preminulu suprugu; sa svojom drugom ženom nikada nije ostvario ovaj stupanj prisnosti koji ima s Barbarom. Evo ga kako leži u bolnici i pita se: “Tko će nam pomoći, kad su Isusova majka i njezin sin odavno istrunuli u svojim grobovima?” Dok je on prolazio kroz najznačajniji događaj svoga života, koji se kosio sa svime što je propovijedao i u što je vjerovao, tijelo se, parafrazira Kafku, iza njegovih leđa dogovorilo. Infarkt je bio izlaz iz egzistencijalne klopke.

Klimin je romaneskni svijet iskrižan signalima što ih njegovi junaci odašilju jedni prema drugima, sve ne bi li nekako ostvarili kontakt. Svi su stigmatizirane prošlosti: Hana, njegova druga supruga, kao mlada djevojka je silovana; Petr, momak s kojim na koncu njegova kći iz prvoga braka ostaje u drugom stanju osuđivani je narkoman i diler u recidivu; Barbara je u sedamnaestoj pokušala počiniti samoubojstvo, živi u drugom, ohladnjelom braku; Matouš je zagledan u Danielovu ženu, zaljubljenik je u Istok, u taoizam, piše pjesme, radi kao novinar, žena ga je davno ostavila i vuče se s gomilom muškaraca, od nje se razvodi tek pred kraj romana; Daniel je talentirani glazbenik i drvorezac, nekoliko mjeseci nakon što im se rodila kćer prva mu žena umire od raka, propovjednik je, duhovni voditelj župe, bogati nasljednik svojedobno nacionalizirana imanja koje mu vraća država.

Međutim, glavni junaci – u sjeni čijih dogodovština se polako odvija češka tranzicija – dvoje su ljubavnika, Daniel i Barbara. Prvi se puta vide na dan smrti Danielove majke, i upadaju u ljubav onako kako se pada u bunar. Klima nagoviješta njihovim uzajamnim završnim pismima da će to stanje, unatoč njihovoj fizičkoj razdvojenosti (oni, naime, ostaju u svojim brakovima) nastaviti trajati i nakon svršetka romana. Tijekom gotovo cijelog teksta pisac za njihove živote pokušava pronaći metafizičko opravdanje, ali, na koncu, razrješenje ostavlja otvorenim. Ono što bi njegove junake moglo spasiti čini se da nije Bog, nego, eventualno, ljubav, i iz nje proizašla prisnost. A za Klimu je prisnost neka vrsta intimne utopije: to bi bila sposobnost kazivanja drugoj osobi onoga što i pred samima sobom metemo pod tepih. 

Pobjeđuju požrtvovnost i ljubav

Svijet u kojemu žive mijenja se. Tradicija određuje njihove živote, ali, što je tradicija? Klima isprva kaže kako je čovječanstvo koje odbacuje tradiciju poput čovjeka koji gubi pamćenje, a onda krene nabrajati bajalice i smiješna vjerovanja: “Onaj tko na Čistu srijedu na prazan želudac pojede sirovi kelj, cijele godine neće skrenuti s puta.” Hoće reći kako ni tradicija nije imuna na laž, na tankost sloja ljudskog znanja. Anthony Giddens u Odbjeglom svijetu piše o Škotima koji uz svirku gajdi stupaju u tartanima pokazujući tako odanost drevnim obredima, no dodaje kako je, baš kao i mnoge druge “tradicijske” tvorevine, i ovo prilično kasna intervencija: kratki kilt izmislio je početkom 18. stoljeća jedan Englez, hoteći skrojiti nošnju pogodniju za rad od tipične gorštačke nošnje. Sve što označavamo tradicionalnim izum je, u najboljem slučaju, zadnjih dvaju stoljeća. Daniel Vedra krši ruke između novog i starog svijeta; u prvom od njih, kroz ono što je grijeh, u drugom, bludeći “živi najbolje što može”.

A njegov štićenik Petr dila drogu jer poštenim poslom ne može zaraditi ništa, a pogotovo ne dovoljno za pokretanje časopisa u kojemu bi promicao riječ Božju. Sve što se događa s njegovim junacima postaje parabolom u trenutku kada Barbara ugleda Gaudijeve radove u Barceloni. Motreći Gaudijevu Casa Milla shvaća kako savršena geometrija, jednako kao savršen red, znači kraj životna puta; srećom, rađaju se nedisciplinirani duhovi, ljudi koji imaju sposobnost vidjeti stvari kroz njihova izglobljena očišta. Neki se, kao Gaudi, s tom sposobnošću rađaju, nekima se, opet, život mora nekoliko puta raspasti, i to onda bude poruka njihova rasuta tereta.

Einstein je govorio kako najkraći put između dviju točki nije pravi put, a Klimini junaci idu svojim obilaznicama bez uporabe signalizacijskih svjetala: iako ga obožava, Danielova kći Eva ocu nije povjerila ništa od bitnih stvari koje su se s njom događale zadnjih godina; Barbara se u vezu s Danielom upušta među ostalim i ne bi li nagnala svog supruga da je iznova primijeti; svi pokušavaju za sebe izumiti život čijim bi se meandrima htjeli voziti, međutim, tajne dušine mehanike ostaju za njih zaključane. Jedan od mogućih dobrih putova je poštenje: Daniel u dnevniku zapisuje kako je u mladosti vjera za njega prije svega značila “alternativu deprimirajućem načinu života koji se propagirao”, a dok leži bolestan u bolničkoj sobi razmišlja kako je ženi i djeci prešutio jedinu važnu stvar o sebi, najvažniju stvar, ljubav prema drugoj ženi.

No, taoista i haiku pjesnik Matouš, zbrkani svećenik Daniel i Ivan Klima kao da se u jednome ipak slažu: na koncu pobjeđuje ono što po evolucionizmu znači poraz: požrtvovnost i ljubav možda jedini mogu premostiti provalije koje se danomice otvaraju između nas. Matouš se sjeća svoga boravka u Kini i mirnog podnošenja života kineskih žena, Daniel posustaje u vjeri, posustaje zapravo u neumjerenu korištenju Božjeg imena, a Barbari se otvara oko za nevidljivo. Roman završava širom otvorenim vratima kroz koje bi, nakon što zaklopite knjigu, unutra trebao stupiti život. Novi stari, naravno.