Luka Ostojić  

Prispodobe pitomog Zapada

Illinois Parables (r. Deborah Stratman, SAD, 2016.)

"Zašto bih radila film o Illinoisu? Pa Illinois je tako dosadan!", rekla je američka eksperimentalna autorica i dokumentaristica Deborah Stratman, ovogodišnja članica žirija zagrebačkog festivala 25FPS. Naposljetku je ipak snimila Illinois Parables, 60-minutni dokumentarac koji je uvršten na program "Forum Expanded" na Berlinaleu, a zagrebačka publika moći će ga vidjeti na ovogodišnjem izdanju Human Rights Film Festivala u prosincu. 

Doista, ova američka savezna država čini se kao prilično nezahvalna tema. Illinois je poseban po tome što – nije poseban. Za razliku od New Yorka, Floride ili Aljaske, Illinois nema nikakvu naročitu prirodnu ili kulturnu specifičnost kojom bi privukao gledatelje. Čak ga nazivaju i "najprosječnijom saveznom državom". Koga briga za Illinois osim njegovih građana? S druge strane, kao peta po naseljenosti u SAD-u, Illinois otvara (pre)širok raspon tema koje je nemoguće pokriti jednim filmom.

Možda upravo zbog tih problema, Stratman se odvažila na snimanje ovog neobičnog dokumentarnog filma. Naslov nam već pokazuje kako je pristupila temi: Illinois Parables ("Prispodobe Illinoisa") referira se na kratke, alegorijske književne vrste s poukom. Time je Stratman unaprijed naznačila da ne želi prenijeti cjeloviti prikaz Illinoisa, nego uzeti one priče i motive koji upućuju na šire značenje. Ako znamo da se Stratman uglavnom bavi političkim temama, možemo jasno očekivati o čemu su pouke Illinoisa.

Valja ipak napomenuti da, za razliku od dobrog dijela dokumentarista, Stratman nije autorica koja će direktno i nedvosmisleno iznijeti svoju tezu. Illinois Parables ima 11 poglavlja koja i kao cjelina i kao zasebne jedinice izmiču jasnoj i iscrpnoj interpretaciji. Autorica nije prisutna u filmu kao autoritativna pripovjedačica, nego tek postavlja prizore koje sami trebamo povezati u smislenu priču (Stratman se u špici čak ne navodi kao redateljica, nego kao snimateljica, montažerka i dizajnerica zvuka). Čak ni kazivači u filmu nisu jasno predstavljeni i nemamo priliku do kraja čuti njihove priče – zapravo, oni nemaju ništa drugačiji status od bilo kojeg prikazanog stabla, zgrade ili životinje. U tom smislu, ni kritička interpretacija filma ne može polagati pravo na apsolutni sud o "smislu" filma. 

To ipak ne znači da se film svodi na proizvoljno nizanje kadrova koji se mogu potpuno arbitrarno tumačiti. Naprotiv, čini mi se da su i stil i teme ovog filma prilično jasni i dosljedno provedeni. 

Glavni cilj Stratman je proniknuti u povijesni sloj određenog prostora, što uglavnom postiže kroz naglu izmjenu kadrova svježe snimljenih krajolika i povijesnih tragova, nekad i kroz doslovno spajanje kadrova (kao u impresivnoj sceni u kojoj se na površini snježnog krajolika pojavljuju slova dokumenta o protjerivanju Indijanaca zapadno od Mississippija). Nijedan prostor ne može se svesti samo na ono što vidimo u trenutku promatranja, nego je opterećen i nevidljivim povijesnim slojem. 

Ta povijest, naravno, nije ugodna, nego se ponajviše svodi na sukob, nasilje, stradanje i protjerivanje manjina. Tu dolazimo do univerzalne pouke Illinoisa: do povijesti kako američkog, tako i svakog drugog izbjeglištva. Osim Indijanaca, na Illinoisu su živjeli, patili i bježali mormoni, francuski Ikarijanci, crnci i, zapravo, svi građani Illinoisa. Akter progona nije bio tek čovjek, nego i priroda, kako nam pokazuje slučaj tornada koji je u jednom danu pobio tisuće ljudi, a još tisuće ostavio bez doma. 

Čak i naizgled miroljubive i progresivne prakse kriju nešto mračno: nakon što vidimo lijepe sveučilišne prostore i predani rad fizičara u učionici, slijede znakovi upozorenja na radioaktivnu materiju pod zemljom i zvuk upozorenja protiv atomske opasnosti. Mimo filma, možemo saznati da je fizičar Enrico Fermi u Illinoisu konstruirao prvi atomski reaktor na svijetu. 

Stratman je preuzela iznimno težak filmski zadatak: snimiti dugu povijest Illinoisa, i to ne povijest njegovih historijskih "velikana" (kao što su predsjednici Lincoln, Grant i – Obama), nego povijest protjeranih i odsutnih društvenih skupina. Kako snimiti film o vremenu iz kojeg nema video materijala? Kako prikazati i dati glas ljudima kojih više nema? 

U tom nemogućem zadatku veliki značaj ima njena sklonost eksperimentalnom filmu. Stratman koristi sve što može: dokumente, pripovijedane odlomke starih dnevnika, spomenike, slikarska djela, stare mitove, igrane sekvence... ali ne da bi iznijela jasnu i zatvorenu priču, nego da bi stvorila na prvi pogled konfuznu i zapetljanu cjelinu koja se raspliće tek naknadnim gledanjem i istraživanjem. Illinois Parables zahtijeva strpljivog, koncentriranog i marljivog gledatelja, što limitira širinu političkog učinka filma, ali nagrađuje trud. To je u skladu s njenim stavom da "film može biti radikalan i imati glas čak i ako se ne obraća milijunima ljudi" koji je iznijela u razgovoru za Kulturpunkt.

Stratman naposljetku uspijeva okrenuti teret "prosječnosti" Illinoisa u svoju korist: ako je ova nasilna i mučna prošlost postala toliko normalna i opće prihvaćena, što nam to govori o drugim "normalnim" gradovima i državama? Koliko su "civilizirani" krajolici ekonomskog centra opterećeni nevidljivom poviješću? Gdje su nestale sve društvene skupine kojih više nema? 

To su pitanja koja Illinois Parables otvara, a koja vrijede svugdje i uvijek. Sada i ovdje, prispodobe Illinoisa implicitno nas vode do pitanja što odsutnost imigranata u centralnoj i zapadnoj Europi govori o današnjoj Europi. A ako se još zapitamo o vezi između etničke homogenosti zapadnih europskih država i njihove povijesti, tko zna gdje ćemo završiti...