Suvremene umjetničke prakse u javnom prostoru Prištine
Aktualne devijacije u javnom prostoru Prištine negativno se odražavaju na identitet glavnog grada Kosova u kojem se različiti oblici suvremene umjetnosti u javnom prostoru realiziraju još od šezdesetih godina, a uključuju sve od socijalističkih spomenika do urbanih intervencija poput performansa, instalacija, grafita i sličnog. U Prištini se trenutno ne možemo oteti dojmu da gradom vlada beskonačna konfuzija, a takav je dojam rezultat povijesnih okolnosti kojima se bave i spomenici, kako oni stari, tako i oni novopostavljeni, ali i neke suvremene prakse u javnom prostoru. Uopće su u posljednjem desetljeću u gradu zabilježeni eksperimenti u umjetnosti i arhitekturi i to na lokacijama koje se poprilično razlikuju jedna od druge, bilo da se radi o zaboravljenim mjestima u gradu koja je potrebno staviti u funkciju, bilo o svima poznatim eksperimentima.
Bratstvo i jedinstvo
Možda najpoznatiji i jedan od prvih socijalističkih spomenika u javnom prostoru Prištine je Trokut, tj. spomenik bratstvu i jedinstvu autora Miodraga Živkovića iz 1961. godine. Svaki od tri stupa predstavlja jednog člana kosovskog bratstva tj. Albance, Srbe i Crnogorce, a dio spomenika čine i četiri apstraktne figure koje su doživjele anonimnu intervenciju nakon zadnjeg rata kada su obojane u boje zastava država koje su podržale neovisnost Kosova.
Newborn
Newborn spomenik otkriven je 2008. godine na dan proglašenja neovisnosti Kosova. Spomenik čine velika slova prvotno obojana svijetlo žutom bojom koja simbolizira nadu i budućnost nove države. Autori tog spomenika su Fisnik Ismail i Ogilvy Kosova. Prvotna ideja autora i organizatora da se spomenik očuva u izvornom obliku nije realizirana te spomenik nije dobio odgovarajuću zaštitu, a sami autori su ga za petu obljetnicu neovisnosti Kosova dali prebojati u boje zastava država koje su podržale neovisnost Kosova. Na šestu obljetnicu spomenik je bio prefarban u čast osoba koje su se žrtvovale za aktualna postignuća tj. osvanuo je u vojnim maskirnim bojama. Kako je Newborn jedan od najvećih i najpoznatijih spomenika u javnom prostoru Prištine, i s obzirom na njegov povijesni značaj, zanimljive su burne reakcije na sve njegove promjene, pa tako i one da bi spomeniku trebalo vratiti izvornu boju.
Urbane intervencije/street art
Grupa za urbane intervencije formirana je 2012. godine s ciljem da podigne društvenu svijest i stimulira uključivanje zajednice razvijajući koncepte za postizanje društvenih promjena koji se tiču javnih prostora, pritom koristeći načine izražavanja vizualnih umjetnika. Prvotna je intervencija bio projekt na ulazu u sam grad. Vertikalno postavljene cijevi na zidu predstavljaju prvu umjetničku reakciju na probleme u javnom prostoru Prištine. U blizini cijevi postavljeni su geometrijski oblici, trokuti i krugovi.
Uopće je uz urbane intervencije tog tipa, street art postao glavni oblik reakcije u Prištini pa se tu mogu vidjeti grafiti s političkim porukama, ali i djela renomiranih internacionalnih street art umjetnika kao što su Hope Box Angels iz Nizozemske čija su umjetnička djela ovdje realizirana u suradnji s lokalnim uličnim umjetnicima. Njihov koncept umjetnosti i društvenog aktivizma ujedno potiče na otkrivanje novih mjesta.
Također, kao doprinos uličnoj umjetnosti, inicijativa “KUDO – umjetnost u javnom prostoru” podržala je rad umjetnika zvanog Monsieur Chat. Emblematska mačka Thoma Vuille naslikana je na jednoj od zgrada na Trgu Zahir Pajaziti.
Nathan Coley
U Nacionalnoj galeriji je 2012. godine održana izložba britanskog umjetnika Nathana Coleyja na kojoj je izložena njegova svjetlosna instalacija A Place Beyond Belief. Djelo je otkriveno pred kraj razdoblja monitoringa Kosova, a inspirirano je riječima osobe koja je preživjela 11. rujna. No upravo sama lokacija čini to djelo još privlačnijim. Instalacija je bila postavljena između nedovršene pravoslavne crkve i nacionalne knjižnice. Fisnik Ismaili je izjavio da naziv A Place Beyond Belief može biti promijenjeno u Mjesto s one strane obnove.
Prishtinë mon amour
Kasnih 1970-ih i početkom 1980-ih arhitektura je imala velik utjecaj na javni prostor Prištine. U procesu modernizacije postojala je i tendencija za stvaranjem nečeg monumentalnog pa su se gradili veliki kompleksi, definirali novi trgovi i sl. Simbolom albansko-srpskog prijateljstva u to je vrijeme postao novoizgrađeni Centar za sportska, društvena, kulturna i ekonomska pitanja, objekt koji je i imenom bio posvećen zajedničkoj borbi za slobodu nazvan u čast Bore i Ramiza, dvojice heroja iz Drugog svjetskog rata. Izgrađena kao multifunkcionalni kompleks, zgrada je na prijelazu stoljeća dijelom stradala u požaru, a trenutno je dobrim dijelom neiskorištena te njena budućnost i dalje ostaje neizvjesna.
Ideja da se iskoristi baš taj napušteni dio zgrade krenula je od lokalnog umjetnika Astrita Ismailija i švicarskog umjetnika Tobiasa Bienza. Njihova prvotna namjera bila je pronaći rješenje za tu zgradu futurističke arhitekture izloženu različitim kalkulantskim interesima, a uz koju se vežu brojna sjećanja stanovnika Prištine. Utoliko je bilo potrebno sudjelovanje velikog broja ljudi zbog veličine objekta. Inicijalna ideja cijelog događanja bila je posvetiti jednu večer umjetnosti performansa koja u Prištini nije bila toliko zastupljena kao oblik umjetničkog izražavanja. Za početak je iznajmljen prostor prozvan “Zajedničkom umjetničkom kućom” što je bio prvi korak prema realizaciji projekta. Pod nazivom Baustelle krenuo je tromjesečni program u sklopu kojeg su se održavali performansi, radionice, edukacije, izložbe i sl. U ta su se tri mjeseca tijekom ljeta 2012. godine u prostoru odvijale različite aktivnosti koje su uključivale i čišćenje i interveniranja u prostor kojem je ponovo udahnut život. Događanja su bila otvorenog karaktera i služila su kao priprema glavnog performansa nazvanog Prishtinë, mon amour. Kao najava za glavni događaj po gradu su postavljane naljepnice s natpisom “Nikada nemoj prestati voljeti”. Performans nisu izvodili samo umjetnici, već i građani različite dobi, od 7 do 80 godina, te različitih nacionalnosti. Sam performans predviđao je da svaki od izvođača ima svoje mjesto na kojemu je trebao izvesti temu Ponavljanja. Svi su izvođači počeli u isto vrijeme, a publika je mogla hodati između i tako biti u interakciji s izvođačima. Čak oko 2.500 ljudi je tu večer došlo pogledati performans i ostale video materijale, svjetlosne instalacije i dr.
Projekt Prishtinë, mon amour osobito je značajan jer je ponudio interdisciplinarnu platformu koja je omogućila ostvarivanje suradnje i zajedničko funkcioniranje različitih radova i vidova umjetnosti. Sam performans je utjecao na to da se i druga događanja, kao što su koncerti i modne revije, počnu održavati u izgorjelom dijelu Centra mladih i sporta. Zato se ovaj projekt treba promatrati ne samo kao dobar primjer niza umjetničkih intervencija u javnom prostoru, već i kao prvi tog tipa u Prištini.