Mario Iveković  

Privatizacija u Hrvatskoj: jučer, danas, sutra

Do 1990. godine gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu, a kao glavni ciljevi poslovanja nisu bili proklamirani profit i bogaćenje, već poboljšanje standarda zaposlenih. Naravno da su u praksi bila prisutna brojna odstupanja od proklamiranih ciljeva i da su se direktori često koristili raznim pogodnostima koje su odstupale od istih, no sama činjenica da su rad i radnik barem u teoriji bili centar interesa, odredila je daleko humaniji odnos prema radnicima nego što je to danas u privatiziranim tvrtkama. Može se konstatirati da su sve tvrtke u društvenom vlasništvu predstavljale javno dobro, koje se postupkom pretvorbe i privatizacije početkom devedesetih počelo rastakati.

POČETAK GOSPODARSKOG SLOMA Iako se u javnosti želi prikazati slika da je slom hrvatskog gospodarstva posljedica pretvorbe i privatizacije koji su provedeni na nezakonit način, jer su upravljanje procesima preuzeli pojedinci koji su zloporabili svoje pozicije, dok je proces u stvari bio nužan radi povećanja efikasnosti tvrtki, moram naglasiti da se ne slažem s takvim razmišljanjima. Moje mišljenje je da se radi o dobro osmišljenom procesu koji je započeo već osamdesetih godina prošlog stoljeća u okviru bivše države SFRJ i to Zakonom o privatizaciji banaka. Privatizacija banaka bila je važan preduvjet za uništavanje gospodarstva koje je uslijedilo. Početkom devedesetih proces je nastavljen tako što je pronađena grupa ljudi koji su preuzeli ulogu takozvanih tajkuna, odnosno otkupljivača bivših društvenih poduzeća. Radi se o ljudima koji do tada ili nisu posjedovali ništa, ili su neki od njih već bili “poduzetnici”, ali vrijednosti kojima su raspolagali bile su višestruko manje od onih koje su stekli u svega nekoliko godina koliko su trajali pretvorba i prva faza privatizacije. Vrlo je jasno da bi taj postupak bio nemoguć da nisu postojale “privatizirane” banke koje su budućim tajkunima davale kredite bez ikakvih pokrića i pod uvjetima koji su bili nedostupni za ostale građane, a gubitke koje su takvim kreditiranjem banke stvorile pokrili su opet građani sanacijom banaka koja se odvijala sredinom devedesetih godina, a nakon sanacije te banke su uglavnom prodane stranim vlasnicima kako bi se pokušalo onemogućiti bilo kakvo osporavanje postupaka tih banaka u prethodnom razdoblju, jer “sada su vlasnici stranci koji s tim nemaju nikakve veze”. Važno je spomenuti i činjenicu da su se banke uglavnom dvostruko naplatile – kroz postupke sanacije iz proračuna, a dozvoljeno im je da i dalje naplaćuju od gospodarstva svoje uglavnom hipotekarne kredite, zbog čega su uništene mnoge tvrtke.

Iz postupka pretvorbe i privatizacije bile su izuzete tvrtke za koje je određeno da postanu državno  vlasništvo ili vlasništvo lokalnih vlasti, a iz proklamiranog razloga da se kroz njih upravlja javnim dobrima (HEP, INA, HŽ, Hrvatske vode, Hrvatske šume, zdravstvo, prosvjeta, komunalna poduzeća...). U zadnje vrijeme sve se češće pokušava nametnuti mišljenje da su sve te tvrtke i sustavi u lošem stanju zbog neefikasnog upravljanja i činjenice da je “država loš gospodar”. Kao da se zaboravlja da je većina privatiziranog gospodarstva završila u stečaju ili posluje s velikim poteškoćama, a ne poštujući interese društvene zajednice, kao niti vlastitih zaposlenika. Tako se već u mnoge sustave uvlači privatizacija putem out-sourcinga ili zapošljavanja putem agencija, a otvoreno se počelo govoriti čak i o privatizaciji npr. vode ili Plitvičkih jezera?!

ULOGA POLITIKE I SINDIKATA Svi gore navedeni procesi donijeli su ogromnu štetu građanima, javnim vlastima i gospodarstvu, a koristili su samo nekim pojedincima, a najviše bankama i vlasnicima kapitala. Potpuno je jasno da danas oni vladaju, a političari samo u njihovo ime i za njihov interes upravljaju državom.

Uloga politike u dosadašnjim privatizacijskim procesima bila je uglavnom služenje interesima kapitala. Oni malobrojni političari koji su se tome pokušali usprotiviti brzo su uklonjeni, sotonizirani ili marginalizirani, naravno uz pomoć medija koje kapital u potpunosti kontrolira. Među političarima koji služe kapitalu ima nekoliko kategorija: oni koji su povjerovali medijskoj kampanji da su procesi privatizacije nužni, a zatvaranje tvrtki i ostale štetne posljedice samo su privremene žrtve za bolje sutra, u kojem će sve funkcionirati mnogo efikasnije, zatim oni koji su od samog početka u službi kapitala i na kraju oni kojih je najviše, a to su političari koje uopće nije briga što se dešava njihovim sugrađanima, već im je važno da je njihova pozicija sigurna i dobro plaćena, a nadaju se i još bolje plaćenoj poziciji u nekoj europskoj fotelji.

Uloga sindikata u dosadašnjim procesima također nije baš za pohvaliti. I u sindikatima je bilo onih koji su odrađivali posao za interese kapitala, onih koji su mirno promatrali i nije ih baš bilo briga, a pokušaji da se negativni procesi zaustave ili “popravljaju” bili su malobrojni. Tako je krajem devedesetih osnovana Zajednica udruga dioničara Hrvatske, s ciljem da se organiziranjem radnika-dioničara pokuša ostvariti pozitivan utjecaj na privatizacijske procese i pomogne malim dioničarima koji su u pravilu gubili bitke po privatiziranim tvrtkama protiv mnogo bogatijih i beskrupuloznih tajkuna. Međutim, pokušaj nije dobio podršku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, iako je većina članova Zajednice bila ujedno i u članstvu Saveza, a i prvi predsjednik Zajednice bio sam ja kao tadašnji zaposlenik Saveza.

Iz gore navedenih podataka mislim da se mogu izvući sljedeći zaključci:

1. Privatizacija nije imala za cilj povećanje efikasnosti, nego samo izvlaštenje društvene zajednice, kako bi se lakše oslabila država, a nesposobni i pohlepni pojedinci bili su samo oruđe za ostvarenje ciljeva. Ogroman pad društvenog proizvoda, smanjenje zaposlenosti i nestabilnost velikog broja gospodarskih subjekata govori u prilog ovoj tezi.

2. Privatizacija javnog sektora ne bi dovela do poboljšanja usluge, veće efikasnosti i sl., već bi prouzrokovala dodatne probleme u funkcioniranju društva, a usluge koje danas pruža javni servis vjerojatno bi bitno poskupjele i postale nedostupne širem sloju stanovništva.

3. Put prema izlasku iz krize ne treba tražiti u daljnjoj privatizaciji, odnosno rasprodaji preostalih društvenih vrijednosti, već u kvalitetnijem modelu upravljanja, koji uključuje i novi pristup politici kojim bi se postigla daleko viša razina odgovornosti političara.

ŠTO MOGU NAPRAVITI SINDIKATI? U kontekstu tih zaključaka kratko ću prokomentirati moguću ulogu sindikata u predstojećem razdoblju.

Ukoliko ne dođe do bitne promjene ponašanja dominantnih sindikalnih organizacija, uloga sindikata ostat će marginalna i neće moći doprinijeti stvarnom izlasku iz društvene, gospodarske i moralne krize u koju smo zapali. Zato je bitno primijetiti da su prisutne naznake sazrijevanja sindikalnog pokreta. Tako se, naprimjer, po prvi puta prije nekoliko dana dogodilo da na prosvjed u organizaciji dviju sindikalnih središnjica svojim dolaskom podršku daju predstavnici sve tri preostale reprezentativne središnjice. Na prosvjedu se nekoliko puta spominjala solidarnost, koja je izostala u proteklih dvadesetak godina. Predsjednik SSSH najavio je formiranje interventnog voda solidarnosti, što se može usporediti s mojim pokušajem implementacije mreže sindikalne solidarnosti od prije 13 godina, ali su sindikalni čelnici danas vjerojatno dovoljno zreli da takvu inicijativu podrže.

Ukoliko dođe do povezivanja značajnijeg dijela sindikalne scene (važno je napomenuti da je već u toku proces objedinjavanja dviju sindikalnih središnjica), povećavaju se mogućnosti utjecaja sindikata na društvene procese. Pri tome je bitno da se napokon premoste i podjele na sindikate realnog sektora i sindikate državnih i javnih službi. Da na sindikalnoj sceni još uvijek postoji veliki potencijal, pokazuje i veliki uspjeh ostvaren 2010. godine, preko 800 000 prikupljenih potpisa građana na zahtjev za sazivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu. Međutim, istovremeno su sindikati tom prilikom pokazali i nezrelost da se tako uspješno odrađena akcija materijalizira postizanjem cilja koji bi bio prihvatljiv za većinu od 800 000 potpisnika. Naravno da je tom prilikom propušteno kvalitetnije povezivanje s brojnim udrugama koje su u prikupljanju potpisa pružile nesebičnu pomoć, a naknadno su u potpunosti isključene iz odlučivanju o potezima koje je trebalo povući da bi se udovoljilo zahtjevu koji je naišao na široku potporu građana.

Gore spomenuta akcija pokazuje da sindikati još uvijek mogu dobiti povjerenje širokog sloja građana Hrvatske ako djeluju zajedno, ako je njihova akcija prepoznata kao akcija koja doprinosi općem dobru. Ta konstatacija može nas ispuniti optimizmom, jer da bi došlo do promjene modela upravljanja državom koju sam spomenuo u trećem zaključku, bit će nam potrebna snažna sinergija svih pozitivnih snaga u društvu, upravo onakva kakva se prije dvije godine osjećala u zraku za vrijeme prikupljanja potpisa za referendum.