Privatna i neobavezna umjetnost

Rijetko je u nas tako duge tradicije kakvu ima zadarski Plavi salon koji se održava od 1957., najprije kao revijalna bijenalna manifestacija, a od 1977. kao trijenale koji tematizira i problematizira pojedine problemske cjeline. Sedmi Plavi salon otvoren je 18. kolovoza i – podijeljen u dva segmenta – traje do duboko u jesen. Budući da je Salon tradicionalno slikarska smotra, i ovom je prigodom trebalo propitati gdje je i što je slikarstvo danas, u moderni, koju neki krste i neomodernizmom nakon postmodernizma.

Prvi segment je neomoderna, ili još jedan prijelom stoljeća, koncept Vinka Srhoja, profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Zadarskog sveučilišta. Njegov odabir ima za cilj, kako navodi, “prepoznati fenomen prijelaza stoljeća, odnosno zbivanja u vremenu kasne moderne i javljanja tzv. neomoderne”. Uzimajući pojam neomoderne kao koncepciju, Srhoj pokušava ustvrditi što je to što u vremenu zamora postmoderne navješćuje promjene, objašnjavajući neomodernizam kao jedan od pokušaja da se anarhizam koji je vladao u postmoderni ograniči na preuzimanje naslijeđa i nekih izvora u 20. stoljeću.

Srhoju se mora priznati da je suvereno prepoznao najintrigantnije slikare na zagrebačkoj sceni, ali se može primijetiti i to da je ipak birao ziheraški i nije uspio upozoriti ni na jednoga slikara koji je nepravedno izmakao pozornosti kritike. U prostoru zadarske Galerije umjetnina predstavlja momčad raznolika rukopisa: Kristijana Kožula, Danielu Pal, Viktora Popovića, Dubravku Rakoci, Ivana Skvrcu i Roberta Šimraka, a u Gradskoj loži – samostalnim izložbama – Ninu Ivančić, Matka Vekića i Duju Jurića.

Odabirom rukopisa koji međusobno ne komuniciraju, među kojima se ne može pronaći ni najnategnutija poveznica ni razlog za podvrgavanje ideji makar i najrudimentalnijeg zajedništva, Srhoj ilustrira ideju o rasapu današnje umjetničke scene. Modernistička ideja zajedničkog projekta nestala je, umjetničke skupine izumrle su i cijela se scena atomizirala na individualce koje je teško okupiti pod ikakav nazivnik. Osim u Sloveniji (Irwin) u našem okruženju nigdje nema umjetničkih grupa ni frakcija. Taj je modernizam, tvrdi Srhoj, ironijski model bez iluzija, modernizam individualaca, “slobodnih strijelaca”, a ne više zajedničke modernističke strategije na međunarodnom planu. “To je modernizam onih koji ironiziraju i vlastitu poziciju i ne misle da ih prema kolektivnom projektu stare moderne nešto obvezuje”. “Refleksivnost te moderne”, poručuje Srhoj, “ogleda se još samo u tome da se umjetnost svela na ultraindividualističku privatnu priču, na slobodno i ničim obvezujuće klizanje površinom modernističkog nasljeđa“.

Komunikacijske funkcije slikarstva

Kao jedan od autora koji i danas pokušava kritičko-ironijsku dijagnostiku svijeta u koji je bačen Šimrak je u ciklusu Nova gravitacija – zacijelo najvažnijom slikarskom izložbom u 2004. – računalnim programima za oblikovanje stvorio artificijelan, imaginarno-fantastičan svijet, nenapučen krajobraz, svečano miran u svojoj postkataklizmatičnoj ispražnjenosti. Deset kompjutorskih ispisa na platnu donosi niz apokaliptičnih prizora neba prošarana tmastim i teškim oblacima, otrovnim dimom, vatrenim erupcijama, sukljajućim plamenom iz kolona u industrijskom pejzažu nalik postrojenjima za preradu nafte u derivate, obavijenim tminom i povremeno snažno osvijetljenim bljeskovima buktinja. Prostor slike ispunjavaju golemi spremnici visoko uzdignuti na metalnim kosturima, monumentalni dimnjaci, cisterne, kolopleti cijevi i metalne konstrukcije okovane masivnim zakovicama i začudnim ventilima, nekoć vlasništvo multinacionalnih naftnih kompanija poput Shella, British Petroleuma, Exxona ili Texaca, na što upućuju izblijedjeli logotipovi na toj industrijskoj infrastrukturi. Fantastičnim krajobrazima zajedničko da odaju snažan, deprimantan i obeshrabrujući dojam posvemašnje otuđenosti u konzumerističkoj civilizaciji, zaleđenosti, mrtvila i izazivaju nemir, tjeskobu i uznemirenost. Dramatičnost je postignuta i maštovitim poigravanjem s različitim očištima, ukošenjima i skraćenjima, tmastim sjenama, dramatičnim bljeskovima erupcija vatre i nadasve tamnom gamom, čime Šimrak vrlo sugestivno utjelovljuje i konkretizira čovjekova dosadašnja iskustva života u svijetu u kojemu je sve podređeno profitu i još više pesimističku perspektivu čovjekova opstanka u tako koncipiranu svijetu.

Za novim medijem Šimrak nije posegnuo pomodarski ni nasumce – malo gdje smo u našoj likovnoj umjetnosti uočili da se u tolikoj mjeri i tako organski stapaju idejno-semantička ravan i njezina plastička elaboracija. Tajanstveni, ispražnjeni i alijenirani svijet nakon nestanka ljudi izveden je tako da sve u priču uvedene konstrukcije svojom reljefnošću fingiraju modeliranost ili isklesanost iz različitih građevinskih materijala. Svi su materijali od kojih Šimrak gradi teksture istrošeni ili u najvećoj mjeri potrošeni, čime zacijelo želi sugerirati priču o ruševnim ili srušenim svjetovima, čijoj su sudbini “kumovali” aplicirani amblemi. Metalne plohe naftnih spremnika Šimrak sugestivno prekriva čipkastim ukrasima, hiperrealistično očitovanim teksturama, raskošnom orijentalnom ornamentikom starom tisuće godina, istočnjačkom arabeskom, mezapotamijskim ili perzijskim mozaicima koji poput puzavica ili paukove mreže prekrivaju logotipove negdašnjih naftnih divova, a sporadična uporaba arapske kaligrafije pojačava dojam o prikazu svijeta nakon sudara civilizacija. Ispod hrđe i korozije očituje se negdašnja estetski rafinirana struktura, koja je – nakon zagonetne nesreće što ju je pretrpjela – postala rudimentarno primitivnom. Time je ujedno i naturalistički obrađena ideja o starenju i habanju materijala, utjecaju atmosferilija i učinka korozije koja neumitno razjeda sve što je u toj infrastrukturi od kovine.

Skvrce i Palova predstavnici su slikara koji ironiziraju vjeru u misiju umjetnosti i naglašeno naznačuju rezignaciju i ravnodušnost. Što je danas slikarstvo, a što je bilo i što bi trebalo biti, tema je obaju dosadašnjih Skvrcinih slikarskih ciklusa. S naglašenom sviješću da stvara u vremenu nesklonu slikarstvu, Skvrce u ciklusu Predmeti tajne problematizira položaju slikarstva u suvremenoj umjetničkoj produkciji i kulturi, i propituju njegove današnje komunikacijske funkcije i dosege takve komunikacije. Njegove su slike afirmacija koncepta – i to s naglašenim metajezičnim svojstvima – i priča o tome kako slika uopće može funkcionirati danas kad su fotografija, video i film i ostale tehnologije kojima se suvremena umjetnička praksa pretače u umjetničko djelo preuzeli njezine negdašnje zadaće. Iako su u semantičkom pogledu potpuno osiromašene – ne govore o ničemu nego isključivo afirmiraju vrijednosti, ljepotu, punoću i sočnost same boje – ove slike šalju poruku da je slika danas inferiorna fotografiji, marginalizirana, trivijalizirana i svedena tek, u najboljem slučaju po nju, na puku estetsku činjenicu/robu, a slikarstvo danas više nije u žarištu kolektivna zanimanja, jednostavno je prestalo biti predmetom rasprava i polemika i zapravo opstaje u diskurzivnom vakuumu. Ima li slika – donedavno važan čimbenik medijske kulture – sveudilj uporište u današnjoj vizualnoj kulturi? Je li slika još uvijek moguć prostor za utjelovljenje mentalnih, duhovnih i osjećajnih sadržaja ili se oni danas na njoj doimaju formalistički, patetično i neuvjerljivo? Jesu li za njezin opstanak dostatne aluzije na predmetni svijet, ima li uvođenje ikonografije i opće prepoznatljivih prikaza danas smisla ili je u ovom trenutku osobni doživljaj viđenja svijeta slikom moguće utjeloviti na zorniji i uvjerljiviji način? Vapaj za novim sadržajima slike, koji bi vratili negdašnji dignitet slici i mogli konkurirati sadržajima što ih generiraju propulzivniji i rječitiji današnji mediji izvođenja umjetničkog djelovanja, jedna je od tema Skvrcinih slika. Skvrce, dakle, problematizira degradaciju simboličke funkcije slikarstva, položaj samoga slikarstva u suvremenoj umjetničkoj proizvodnji te sugerira njegovu današnju inferiornu komunikacijsku ulogu. Njegov napor – otkrivši da u slikarstvu, kao i umjetnosti općenito, nema univerzalnih istina koje tek treba otkriti niti ontološke biti koje treba doseći – upozorava na dekonstrukciju slikarstva, negira njegovu metafizičku, metaforičku i simboličku bit, pa tako i njegov položaj u suvremenom kontekstu.

Temeljni postulati konstituiranja slike

Slike Daniele Pal igra su pozitiva i negativa. Sadržaj je transparentan, a pozadina nečitka, jer slikarica između sadržaja i pozadine polaže prozirnu foliju, što površini daje promjenjiv izgled. Slike su koloristički raskošne, a sadržaji su im formule preuzeta iz fizike (mehanike). Palova očito ne računa sa semantičkom, asocijativnom, literarnom niti bilo kojom drugom vrijednostima odabrana motiva. Mogla se odlučiti za bilo koji drugi sadržaj, ali se odlučila za formule jer pripadaju svijeta njezina prvog zanimanja (završila je i studij građevine). Njezinu je rukopisu, dakle, svojstveno relatiziviranje značenjskog plana slike, pad i dezintegracija mimetičkoga, očišćenje od metaforičnosti, neustrajavanje na čvrstim narativnim predstavama i na ustroju vlastita jedinstvenog repertoara znakova i metafora, odustajanje – u najvećoj mogućoj mjeri – od tragova simbolizma i vizualne mitologije, asocijativnog, aluzivnog, psihologije, filozofije, mitologije, povijesti, koketiranje s trivijalnim znakovljem i sklonost ornametalizaciji, posudbe iz vizualnog repertoara popularne kulture, kao i kombiniranje naizgled nespojivih poetičkih postupaka i tehnika, poigravanje s epistemološkim, znanstvenim žargonom… Stoga i ove slike ne pokušavaju reproducirati, ponovno predočavati, preoblikovati niti analizirati ništa iz pojavnog i predmetnog svijeta. Riječ je o utjelovljenu uvjerenju da ni jedan sadržaj nije posebno vrijedan slikanja, da su semantičke vrijednosti amblema zapadne kulture srušeni, da u današnjoj slikarskoj produkciji ne trebaju biti ponavljani niti mogu izazivati duboke osjećaje receptora. Odvojiti sliku od njezinih društvenih, metafizičkih ciljeva zapravo znači i redefiniciju slikarskog poslanja. Slikarstvo treba afirmirati svoje zadatke, sadržaje i forme u svakom slikarskom naraštaju. Stoga Palovu zanimaju hladne vizualne činjenice, samo ono što se odnosi na sliku samu – sama konstelacija, temeljni postulati konstituiranja slike (što može uključivati i njihove kontradiktornosti), propituje površine i dubine, prostornu organizaciju slike, kalkulacije i proporcije što dovode do nje, poput planova i slojeva slike te njihovih mogućih dislokacija, odnosa prvoga plana i pozadine..., potom pitanje iluzionizma, kolorita, aspekta boja, odnosa boja linija i proporcija, kolorističke ravnoteže, tekstura, gradacija i kontrastnost tonova i polutonova, valera, optičkih vibracija boja...

Najnovije slike Nine Ivančić nastaju harmoničnim spajanjem motiva zrakoplova i različitih drugih motiva i oblika u jedinstven imaginarni pejzaž. U namiješanim elementima ima posveta slikarima modernistima, grafičkom i produkt dizajnu pedesetih, domaćem i inozemnom, površina koje podsjećaju na način na koji je zagrebačka škola crtanih filma rješavala pozadine... Neke slike podsjećaju na tehničke crteže, druge na plakate s tipologijom zrakoplova, treće na reklamne plakete koji motiviraju na putovanje zrakoplovom, što je tradicija još od pop-arta. Na popartističku tradiciju podsjeća i neemotivno i distancirano slikanje koje, k tomu – pa i oponašanjem drečavoga popartističkog kolorizma – očituje nostalgiju, vraćanje u tehnologije prošlosti. 

Racionalna konstrukcija svijeta i njegova racionalna dekonstrukcija

Ironizirajući svijet spektakla, pa tako i svekoliku našu svakodnevicu, Vekić je predstavio cikluse Manekenke, Prvaci od svijeta, posvećen športašima te motive janjaca na ražnju, koji očituju dio našeg identiteta, zahvaljujući kojima je postao popularan slikar. Iako je ovo slikarski salon, Kožul je obilato predstavljen skulpturama s tri njegove posljednje zagrebačke izložbe (Rog obilja, Kolijevka i Golden Collection), Popović dvjema instalacijama od bijelih neonskih cijevi složenih poput hrpa drva za potpalu ili logorske vatre. Rakocijeva radi svjetloplavo kružno platno, okupano identičnim plavim neonom, uvijek prema formatu i odlikama galerijskog prostora i dijalogizira s njim.

 Stvaralaštvo Duje Jurića, koji se predstavlja trodimenzionalnim mobilima i najnovijim slikama. Jurićev model “reda i poretka”, s pravom ističe Srhoj, ima u sebi nešto od postmodernističke zaokupljenosti stilom, a ne sadržajem geometrije. Jurić ne traga za idejom geometrijske strukture koja je u podlozi racionalne konstrukcije svijeta, čime su se rukovodili slikari modernisti, ne zanima ga redukcija na bitno, otkrivanje geometrijskog konstrukta prirode koji će svjedočiti da u podlozi svijeta postoji racionalni um. U doba postmoderne razbarušenosti i kompiliranja djela iz najrazličitijih povijesnih izvora uvijek je ostajao na pozicijama konstruktivne i geometrijske umjetnosti, ali nikad ne napuštajući onu tradiciju zapadne umjetnosti koja je ukorijenjena u racionalističkome modelu umjetnosti reda i poretka, danas si dopušta određenu dozu dekorativnosti, čak i koketnosti, što je također odlika slikarstva razdoblja koje Srhoj komentira.

Ljubica Srhoj Čerina, voditeljica zadarske Galerije umjetnina, potpisuje koncepciju Modernizacija moderne (nova medijska praksa), koja se otvara 6. listopada, traje do 25. listopada i bavi se novim medijima i netradicionalnim, na domaćoj sceni nazočnima od konca šezdesetih prošlog stoljeća, ali u zadarskoj sredini viđenima u vrlo rijetkim prigodama. Za te je autore, kako tvrdi Vinko Srhoj, “u cjelini karakteristično da razmišljaju u prostorno-vremenskim kategorijama u doslovnom, a ne u klasičnom slikarsko-kiparskom smislu iluzije, dakle da osvajaju zadani prostor i čine ga dijelom umjetničke kompozicije”.

Zastupljeni su Tomislav Brajnović, Dalibor Martinis, Goran Petercol, Sandra Sterle, Ksenija Turčić i Mirjana Vodopija, samostalnim izložbama u Gradskoj loži predstavljaju se Ivana Franke i Petar Stanović, a trebali bi potvrditi ono što Ljubica Srhoj Čerina želi naglasiti u umjetnosti novih medija – iskoračivanje iz okvira slike, izlazak umjetnika u stvarni prostor. Takvim odabirom radova Salon sve manje biva slikarskim, a sve više medijalnim trijenalom.