Privid relevantnosti sasušenih lovorika

Brand je jedan od posljednjih godina najviše zloupotrebljavanih pojmova. Tako i umjetnički ravnatelj Zagrebačkih solista Borivoj Martinić-Jerčić, u povodu 55. obljetnice svog ansambla, govori o njemu kao “hrvatskom brandu”. No, pod brandom se podrazumijeva nešto što ima prepoznatljiv identitet i kvalitetu, a Zagrebački solisti toga već odavno nemaju.

Doduše, oni to jesu imali kada ih je vodio legendarni violončelist Antonio Janigro, i kada su zaista bili svjetski ugledan ansambl. No, od Janigrovog je odlaska iz Zagreba prošlo već četrdesetak godina, tijekom kojih su Solisti konstantan pad kvalitete uporno pokušavali prikriti već odavno sasušenim lovorikama stare slave. To, međutim, teško može proći igdje u svijetu. Jer, Zagrebački solisti danas ne mogu izdržati usporedbu s gomilom istih ili sličnih sastava, od kojih je onih bitno kvalitetnijih od njih jednostavno previše.

Predvidljivi hitovi

U takvim okolnostima, preostaje još samo u vlastitoj sredini pokušati održati privid kakve-takve relevantnosti. A, kad se to već ne može postići vlastitom kvalitetom, valja posegnuti za izvanjskim poticajima. U normalnoj bi sredini bilo teško zamislivo da se ikakva pozornost pridaje nečemu što nije čak niti “okrugla” obljetnica – konkretnije, pedeset i peta. Ali, kod nas to još uvijek pali –svečarski je koncert nakrcao Lisinski, visoki državni i gradski dužnosnici uredno su čitav događaj počastili svojom nazočnošću, a nezaobilazni je konferansje Zlatko Madžar uporno događaju pokušavao dati prizvuk nečeg velevažnog.

Koliko je sve to na staklenim nogama, na simboličan je način pokazao izvješen veliki pano s Janigrovom fotografijom. To, pak, pokazuje da se Solisti dan-danas, zapravo, nemaju pozvati ni na što relevantnije od svog davnašnjeg umjetničkog voditelja. To je, uostalom, dobro pokazao i odabir programa, složenog po uobičajenom obljetničarskom obrascu. U nizu predvidljivih hitova našla su se i dva još iz Janigrovog vremena, pri čemu se zanemarilo da odabir baš nije najsretniji. Naime, Corellijeva je Suita za gudače u aranžmanu Ettorea Peinellija bila anakrona već i prije pola stoljeća, a Kelemenove se antologijske Koncertantne improvizacije i dalje izvode u krnjem obliku, na način koji je sankcionirao skladatelju ne osobito sklon Janigro.

Vegetarijanski restoran

Teško je dokučiti zašto je kao solist, kraj uistinu nemalog broja relevantnih domaćih glazbenika, ali i nekolicine jednako kvalitetnih bivših Janigrovih đaka, bio angažiran izvjesni Matthew Barley. U njegovoj biografiji čitamo da nastupa, između ostalog, i u vegetarijanskim restoranima. Moglo bi se reći da doživljaj njegove svirke odgovara dojmu kojeg prosječnom mesožderu stvara vegetarijanska kuhinja – možda je sve to i zdravo, ali je i bezokusno.

Gotovo isto moglo bi se reći i za svirku Zagrebačkih solista. Doduše, otkad je vodstvo preuzeo Borivoj Martinić-Jerčić, nema tu više one nekadašnje grozomorne lakoće površnosti, ali je zvuk i dalje bezličan. Nema ni briljantnog virtuoziteta koji bi se očekivao od ovakvog ansambla, a nema čak niti elementarnog sviračkog žara. Svira se tek uredno, premda i dalje s nezanemarivim intonacijskim i tehničkim nedorečenostima, a izvedbe stilski posve različitih djela nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu.

Naravno, tako se niti ne postaje, niti ostaje brandom. No, ako je upravo to želja Zagrebačkih solista, onda se ipak valja prisjetiti pokojnog Janigra – karizmatičnog umjetnika, koji je itekako bio svjestan da svakom uspjehu mora prethoditi temeljit i sustavan rad na svim aspektima stvaranja glazbene izvedbe. Ako to znači krenuti ispočetka, tesanjem intonacije i zvuka vježbanjem tona na praznim žicama i sviranjem skala, onda bi Solisti upravo to trebali i učiniti. No, čini se da za tako nešto još uvijek nemaju ni volje, a kamoli hrabrosti.