Leopoldina Fortunati  

Prividna antiteza kapitalističkog načina proizvodnje

Sljedeća analiza reprodukcije započinje uvidom u prijelaz iz pretkapitalističkog u kapitalistički način proizvodnje. Takvo razmatranje je ključno ne samo kako bismo razumjeli ulogu/sudbinu reprodukcije unutar tog novog načina proizvodnje, već i kako bismo došli do potpunijeg shvaćanja cjelokupnog ciklusa kapitalističke proizvodnje. Sâm prijelaz je obilježen činjenicom da se ekonomska svrha kapitalizma značajno razlikuje od ekonomske svrhe prethodnih načina proizvodnje u kojima je to bila “proizvodnja uporabnih vrijednosti, tj. reprodukcija pojedinca unutar specifičnog odnosa prema svojoj zajednici.” U kapitalizmu svrha postaje proizvodnja razmjenskih vrijednosti, tj. stvaranje vrijednosti za vrijednost. Unutar kapitalizma “proizvodnja se doima kao svrha čovječanstva, a bogatstvo kao svrha proizvodnje”. Dakle, “cilj tog ekonomskog sustava” je “nesreća društva”, a ne reprodukcija pojedinca.

Reprodukcija kao “prirodna” proizvodnja To iskrivljenje itekako je imalo posljedice. Kao prvo, dovelo je do toga da roba, razmjenska vrijednost, ima prvenstvo pred pojedincem kao uporabnom vrijednošću, unatoč činjenici da je pojedinac još uvijek jedini izvor stvaranja vrijednosti. Naime, tek redefiniranjem pojedinca kao ne-vrijednosti ili kao čiste uporabne vrijednosti, kapital može stvoriti radnu snagu kao “robu”, odnosno kao razmjensku vrijednost. No “bezvrijednost” slobodnih radnika nije samo posljedica novog načina proizvodnje, nego i jedan od njegovih preduvjeta, budući da kapital ne može postati društveni odnos doli u odnosu s pojedincima koji su lišeni sve vrijednosti i stoga prisiljeni prodavati jedinu robu koju imaju, svoju radnu snagu. 

Kao drugo, u kapitalizmu, reprodukcija je odvojena od proizvodnje; nekadašnje jedinstvo koje je postojalo između proizvodnje uporabnih vrijednosti i reprodukcije pojedinaca unutar pretkapitalističkih načina proizvodnje je nestalo, a sada se čini da je opći proces robne proizvodnje odvojen, ako ne i izravno suprotstavljen, od procesa reprodukcije. Dok se prvo čini kao stvaranje vrijednosti, drugo, reprodukcija, čini se kao stvaranje ne-vrijednosti. Robna proizvodnja je, dakle, postavljena kao osnovna točka kapitalističke proizvodnje, a zakoni koji vladaju njome oni su zakoni koji obilježavaju sâm kapitalizam. Reprodukcija se postavlja kao “prirodna” proizvodnja.

Unutar proizvodnje rad je najamni rad koji se obavlja u “tvornici” te čija struktura i organizacija dovode do specifičnog tipa suradnje i podjele rada, kao i do tehnološkog napretka. Unutar reprodukcije, rad je ne-najamni, izvodi ga se u “domu”, njegova organizacija ne iziskuje niti takvu suradnju niti podjelu rada, a tehnologiju se koristi u ograničenom opsegu. Drugim riječima, čini se da reprodukcijom upravljaju veoma različiti zakoni od onih koji vladaju proizvodnjom; reprodukcija se čini skoro kao zrcalna slika proizvodnje. Ta prividna razlika između proizvodnje i reprodukcije tumačila se na razne načine: na nju se gledalo kao na posljedicu izostanka razvoja, ili kao nešto što tek predstoji zbog trajne prisutnosti snažnih kapitalističkih tragova unutar sektora reprodukcije na koji se čak i gledalo kao na “način proizvodnje” sam po sebi, što bi ga učinilo ne-kapitalističkim “otokom” u središtu kapitala. Također tumačilo je se kao “prirodnu” proizvodnju koja je, pak, postala sve organiziranija unutar okvira koji je uskladiv s kapitalističkom proizvodnjom.

No što zapravo znači odvajanje proizvodnje (vrijednosti) od reprodukcije (ne-vrijednosti)? Mada se reprodukcija pojavljuje kao stvaranje ne-vrijednosti, ipak očito doprinosi stvaranju vrijednosti kao ključan, sastavni dio kapitalističkog ciklusa, kao što ćemo pokazati kasnije. Stoga prava razlika između proizvodnje i reprodukcije nije vrijednost/ne-vrijednost, nego to što, iako proizvodnja istovremeno jeste i doima se kao stvaranje vrijednosti, reprodukcija jeste stvaranje vrijednosti, ali se doima da nije tako. Unatoč njihovom prividnom razdvajanju, kapitalistički način proizvodnje sazdan je na neraskidivoj vezi između proizvodnje i reprodukcije, zato što je jedno od njih i preduvjet i uvjet postojanja za onu drugu. Moguće je, ipak, da reprodukcija funkcionira na složeniji način u svim svojim aspektima.

Dok je proizvodni rad pozicioniran kao rad uključen u robnu proizvodnju (najamni rad), reproduktivni rad je pozicioniran kao prirodna sila društvenog rada koja je, iako se čini kao osobna usluga, ustvari neizravni najamni rad i dio reprodukcije radne snage. Nadalje, dok je unutar proizvodnje razmjena između radnika i kapitala obostrana utoliko što se formalno čini kao razmjena ekvivalenata između jednakih, no zapravo je razmjena ne-ekvivalenata između nejednakih, unutar reprodukcije razmjena se odvija na tri različite razine. Odnosno čini se da se ta razmjena odvija između muškarca i žene, no ustvari se odvija između kapitala i žena, dok muškarci-radnici vrše ulogu posrednika. Premda se subjekti te razmjene doimaju kao, u jednu ruku, reproduktivni rad i, u drugu, kao nadnica, oni su zapravo radna snaga i novac koji funkcioniraju kao kapital.

Taj veći stupanj složenosti unutar reprodukcije ne samo da je značio da je sektor zahtijevao višu i najveću razinu ideološke organiziranosti kako bi funkcionirao, već je isto tako otežao definiranje i demistifikaciju prave prirode eksploatacije unutar nje.

Roba sadržana unutar pojedinaca: radna snaga Kapitalistički način proizvodnje formalno je obilježen svojim dualnim karakterom: proizvodnja/vrijednost, reprodukcija/ne vrijednost. Ali na praktičnoj razini on funkcionira kroz cijeli ciklus proizvodnje (uključujući reprodukciju) kao stvaratelj vrijednosti. Stoga, iako se na formalnoj razini čini da kapital funkcionira kao i da ima dualni karakter, na praktičnoj razini ima samo jedan karakter. Prividni dualni karakter samo je uvjet koji omogućava da funkcionira na praktičnoj razini isključivo po jednoj logici, koristeći i proizvodnju i reprodukciju u procesu valorizacije, i u eksploataciji, kako muškaraca tako žena, kako bi stvarali vrijednost. (...)

Taj dualizam dozvoljava da kapitalistički način proizvodnje funkcinira na daleko višoj razini produktivnosti od one koju bi se moglo dostići u bilo kojem drugom od prethodnih načina proizvodnje. Smatra ga se toliko produktivnijim ne samo zato što se radni dan proširuje do krajnjih ljudskih granica, nego i zato što se reprodukciju postavlja kao “prirodnu proizvodnju” što je omogućilo da se dva radnika eksploatiraju jednom nadnicom, a cjelokupni trošak reprodukcije se prebacuje na radnu snagu. Iz toga, dakle, postaje jasno da marksijanska analiza opisuje samo jednu polovicu procesa proizvodnje – proizvodnju robe, te da se ne može per se proširiti i na reprodukciju: nadalje, da nije moguće napraviti analizu cjelokupnog ciklusa proizvodnje dok se ne analizira i sama reprodukcija. Tu analizu bi se moglo napraviti samo ako se marksijanske kategorije ne koristi dogmatski te ako ih se kombinira s feminističkom kritikom.

Prva hipoteza o dualnom karakteru reprodukcije - prividna ne-vrijednost koja funkcionira kao stvaratelj vrijednosti - očigledno je povezana sa sudbinom pojedinca tijekom prijelaza iz pretkapitalističkog u kapitalistički način proizvodnje. Dok je bio rob ili kmet, tj. vlasništvo robovlasnika ili feudalnog gospodara, pojedinac je imao određenu vrijednost. Ali kao “slobodni” radnik u kapitalizmu, pojedinac nema vrijednost: samo njegova ili njezina radna snaga ima vrijednost. Stoga je druga strana prijelaza iz pretkapitalističkog ropstva u kapitalističku “slobodu” potpuno lišavanje vrijednosti. A zbog toga se reprodukcija pojedinca ne može postaviti kao ekonomska svrha kapitalističke proizvodnje: niti može ući u sferu društvenih odnosa kojima izravno upravlja razmjenska vrijednost. Zaista, nemogućnost da se obuhvati takva svrha je i preduvjet i uvjet postojanja kapitala i samog “slobodnog rada”.

Do razvoja društvenih odnosa proizvodnje posredovanih razmjenskom vrijednošću ne može doći ako ne postoji odgovarajući razvoj društvenih odnosa reprodukcije koji nije posredovan razmjenom s kapitalom. Reprodukciju se mora postaviti kao suprotno, kao pandan robnoj proizvodnji te se mora doimati kao proizvodnja pojedinaca, a stoga i kao stvaranje ne-vrijednosti. Da budemo jasniji, mora se doimati kao “prirodni proces”, a rad na reprodukciji se mora činiti kao prirodna sila društvenog rada koji ne predstavlja nikakav trošak za kapital.

Međutim, postoji roba sadržana unutar pojedincaca: radna snaga koja kao sposobnost za proizvodnju ima razmjensku vrijednost. Dakle, pojedinci su vrijednost, čak i ako je imaju samo kada razmjenjuju tu robu s kapitalom. (...)

Muški i ženski radnik u kapitalizmu Dok je u pretkapitalističkim načinima proizvodnje radnik imao isti odnos kako prema subjektivnim uvjetima proizvodnje uporabne vrijednosti, tako i prema reprodukciji pojedinaca, taj identitet i slučajnost se rastaču u kapitalizmu. Prvi se suprotstavljaju slobodnim radnicima kao kapital, a posljednji kao varijabilni kapital. Usprkos tome što se nalaze u različitim oblicima oni se ipak suprotstavljaju slobodnim radnicima na isti način.

Kao što u proizvodnom procesu “strana koja se pojavljuje kao kapital mora posjedovati sirovine, instrumente rada i životne potrepštine kako bi radnik mogao živjeti tijekom proizvodnje, prije no što je proizvodnja završena”, isto tako u reproduktivnom procesu dio koji se čini kao varijabilni kapital mora imati mogućnost kupovanja sirovina, instrumenata rada i sredstava za život kako bi radna snaga mogla živjeti tijekom proizvodnje, prije no što se proizvodnja završi. To znači da kapital valorizira sebe istovremeno i kroz reprodukciju i kroz proizvodnju, dva fronta za sva naličja njegovog procesa valorizacije. Dualnu narav tog procesa ćemo propitati kasnije, no on proistječe iz dualne naravi vrijednosti radne snage koja, kao što smo vidjeli, predstavlja sebe kao stvaralački subjekt na obje strane proizvodnje.

Stoga je radna snaga najdragocjenija roba za kapital, ne samo zato što je to jedina roba koja je sposobna stvoriti vrijednost tijekom proizvodnog procesa, već i zato što reproducira sam sebe kao vrijednost unutar procesa reprodukcije.

To dijeljenje radne snage na dvije funkcije - sposobnost proizvodnje i sposobnost reprodukcije - ima još jedan aspekt: ima seksualnu konotaciju - seksualnu podjelu rada - koju razotkriva činjenica da se sposobnost proizvodnje prije svega razvija u muškom radniku, dok se sposobnost reprodukcije prvenstveno razvija u ženskih radnika.

U jednu ruku, “oslobađanje” radne snage od kapitala je muškim radnicima značilo da je vlasništvo nad njihovom radnom snagom kao sposobnošću proizvodnje bilo popraćeno eksproprijacijom njihove sposobnosti reprodukcije, tj. njegovim otuđenjem od subjektivnih uvjeta njegove vlastite reprodukcije kao radne snage.

U drugu ruku, takvo “oslobađanje” podrazumijevalo je, za ženskog radnika, vlasništvo nad vlastitom sposobnošću reprodukcije što ide pod ruku sa sposobnošću proizvodnje. Ona je, međutim, obično bila obvezana da prvo prodaje sposobnost reprodukcije, a tek potom sposobnost proizvodnje. Dakle, postoji veoma jasna razlika između sudbine muškog i ženskog radnika u kapitalizmu. Dok muškarcima vlasništvo nad vlastitom radnom snagom nosi i doslovno “oslobođenje” od reproduktivnog rada, žene vlasništvo nad vlastitom radnom snagom kao sposobnošću reprodukcije ne “oslobađa” od proizvodnog rada.

Za svoju vlastitu reprodukciju, “slobodan” muški radnik se mora u jednu ruku sukobiti s “objektivnim uvjetima proizvodnje kao njegovog ne-vlasništva, kao tuđeg vlasništva, kao vrijednosti za sebe, kao kapitala.” U drugu ruku, on se sukobljava s objektivnim uvjetima reprodukcije (radne snage kao sposobnosti reprodukcije pojedinaca) kao svojeg ne-vlasništva, kao vlasništva drugih, iako ne kao s vrijednošću samom po sebi (budući da “prirodna sila društvenog rada” nema vrijednost), nego kao s vrijednošću za njega sama.

Istovremeno “slobodan” ženski radnik, kao sposobnost za robnu proizvodnju, sukobljava se poput muškog radnika s objektivnim uvjetima proizvodnje kao njezinog ne-vlasništva, kao tuđeg vlasništva, kao vrijednosti za sebe, kao kapitala. Ona se pak sukobljava s objektivnim uvjetima same reprodukcije, ne kao kapitala, nego kao prema vrijednosti kao varijabilnom kapitalu, kao vrijednosti radne snage kao sposobnosti proizvodnje.

Iz toga slijedi da dok se “slobodan” muški radnik mora nužno suprotstaviti sposobnosti za reprodukciju kao vlasništvu drugih, “slobodan” ženski radnik ne mora se nužno suprotstaviti radnoj snazi kao sposobnosti za proizvodnju. To je zato što, kao što smo prethodno naveli, njoj nije eksproprirana ta sposobnost. Kao ne-vrijednost ona se može suprotstaviti varijabilnom kapitalu kao vrijednosti, svojoj vlastitoj vrijednosti i sposobnosti drugih da proizvode. Odnosno, ženski radnik, kako bi reproducirao sam sebe, može razmijeniti svoju radnu snagu kao sposobnost da reproducira bilo za mušku nadnicu ili, ako radi u robnoj proizvodnji, za svoju vlastitu nadnicu. No u stvarnosti taj dualan aspekt nikada nije postavljen kao alternativa na općoj razini; umjesto toga se odvija istodobno. Kako bi se reproducirao, ženski proletarijat mora razmijeniti svoju sposobnost da reproducira i svoju vlastitu nadnicu i mušku nadnicu na masovnoj razini. “Njegova” nadnica rijetko je davala prostora da “ona” nema drugi posao.

Žene, uključujući najamne radnice, primorane su upustiti se u razmjenu s muškim radnicima iz dva ključna razloga: kao prvo, zato što im njihove obično niže nadnice ne dopuštaju da reproduciraju same sebe neovisno o muškarcima; kao drugo, zato što su prilike za žene da se samoreproduciraju podređene općim uvjetima te razmjene. Što znači da kako bi žena imala, primjerice, emocionalnu razmjenu s muškarcem, mora biti spremna obavljati kućanski rad za njega, čak ako i je ekonomski autonomna; emocionalni faktor je prinuđuje da pristane na nejednaku razmjenu u kojoj ona radi za njega.

Stoga proces “oslobođanja” radne snage historijski ne pogađa na isti način muškarce i žene. Taj je proces mnogo složeniji nego što je Marx sugerirao u svojem pregledu kada je, čak i u svojoj historijskoj analizi, ograničio svoja razmatranja na pitanja radne snage kao sposobnosti da se proizvodi, dakle na probleme muške radne snage. To je proces obilježen spolom koji ujedinjuje različite putove prema oslobađanju radnika, već prema rodu.

Od feudalnog kmeta muški je radnik postao najamni radnik, eksproprirano je sve što je posjedovao osim njegove radne snage kao sposobnosti da proizvodi robu, radne snage koju je morao prodavati unutar najamnog odnosa.

Ženina je sudbina puno kompleksnija: od feudalne kmetkinje postala je prije svega neizravno nadnično kompenziran radnik. I njoj su eksproprirali ono malo imovine koju je posjedovala - očito je imala manje od muškarca - osim njezine radne snage koja, vidjeli smo, ima dva naličja: proizvodno i reproduktivno. Ona je također bila prinuđena prodavati svoju radnu snagu (obje radne snage, da budemo precizni), budući da je podvrgnuta dvama radnim odnosima.

Dakle, ključni korak u procesu kapitalističkog  “oslobođenja” za ženu nije bio od feudalnog kmeta (“dodatka zemlji”) najamnog radnika, nego do statusa “prirodne sile društvenog rada”. Stoga ženino “oslobođenje” u kapitalizmu je daleko više ograničeno od muškoga. Štoviše, činjenica je da je prošla kroz diskriminatorno “oslobođenje” s obzirom na to da je njezina sposobnost da reproducira stavila uteg na proces oslobođenja s obzirom na njenu proizvodnu sposobnost. Potrebno je samo uzeti u obzir vrstu rada dodijeljenog ženama i diskriminatorne plaće koje prate takav rad.

Složenost reprodukcije očito nalazi svoj odraz kroz cjelokupni način kapitalističke proizvodnje. Svi ostali načini proizvodnje, a ne samo reprodukcija, daleko su složeniji nego što je sam Marx uviđao. Mnoge marksijanske kategorije moramo iznova promisliti, uključujući sam koncept kapitala. (...)

Konačni obračun Potčinjavanje proizvodne sposobnosti ženske radne snage njihovoj reproduktivnoj sposobnosti veoma je precizno određeno od strane kapitala kako bi se primoralo ženu da razmjenjuje svoju radnu snagu (kao sposobnost reprodukcije), s varijabilnim kapitalom koji odgovara vrijednosti muške radne snage (njegove nadnice), a ne s njezinom vrijednošću (kada i sama ima nadnicu)

Posljedica toga je da se ženski radnik sukobljava s objektivnim uvjetima proizvodnje na dva načina. Ona može ili 1. izravno se sukobiti s kapitalom, ili 2. sukobiti se s varijabilnim kapitalom koji odgovara muškoj nadnici, ili 3. se može istovremeno sukobiti s oba. S prvim se i mora i ne mora sukobiti, ali se s drugim svakako mora sukobiti, što znači da se žena može istovremeno sukobiti s kapitalom kao “prirodna sila društvenog rada” i kao razmjenska vrijednost, ili isključivo kao “prirodna sila”, no nikada samo kao razmjenska vrijednost. A s varijabilnim se kapitalom (koji odgovara muškoj nadnici) onda može sukobiti kao uporabna vrijednost i kao razmjenska vrijednost, ili samo kao uporabna vrijednost, ni u kom slučaju samo kao razmjenska vrijednost.