Bahyt Kenžeev  

Privlačnost antisovjetskog patosa

tema broja

Popularnost i priznanje Sorokin isprva doživljava u inozemstvu. U vrijeme glasnosti njegova se djela tiskaju i u domovini, gdje je na pozornicu postavljena njegova drama Peljmeni. Sorokinovi su tekstovi iskorišteni u predstavi Klaustrofobija L. Dodina.

O umjetnosti autor razmišlja u članku Čerez vtoroe nebo (1994.).

Usporedno s korištenjem autorske i personalne maske, postmodernisti posežu i za tobože objektivnim, ali apsolutno bezličnim tipom pisanja, koje imitira kod autorskog pripovijedanja, dok zapravo demonstrira pojavu smrti autora. Dani tip pisanja odabire Vladimir Sorokin.

Sorokinova su djela prožeta odvratnošću prema svakoj kulturnoj činjenici obilježenoj pečatom sovjetskosti, koji za njega utjelovljuje totalitarizam, vlast licemjerja, estetski idiotizam. U isto vrijeme neka nesvjesna sila vuče pisca da se zagleda u bezdan, estetski prekuha, svuče taj sociokulturni fenomen. Soc-art je pokazao Sorokinu kako je moguće jezik oficijelne kulture uperiti protiv nje same, te je pisac poduzeo eksperiment njegove dekonstrukcije, podvrgavajući socrealistički kič šizoanalizi – ne samo radi razračunavanja s oficijelnom kulturom nego i zbog prikazivanja libidalno povijesnih procesa sovjetske epohe.

“ ...Naš čudovišni sovjetski svijet ima vlastitu neponovljivu estetiku, koju je jako zanimljivo obrađivati” – rekao je umjetnik u jednom od intervjua. Uživljavanje u tu estetiku kod njega je neodvojivo od distanciranog i pomaknutog odnosa, te razaranja posredstvom apsurdizacije i šizoizacije. Upravo se takav pristup koristi za izgradnju slike službene sovjetske književnosti kao grandioznog državnog kiča.

Sorokin je pokazao virtuozni talent imitacije jezika književnosti socijalističkog realizma/kvazi-socrealizma, njezinih osnovnih žanrovsko-stilskih slojeva. Najčešće su to ničji, pečatom autorske individualnosti neoznačeni, recimo to tako, tipski stilovi npr. proizvodne proze, seoske proze, vojne proze itd. sa svim njihovim popratnim atributima.

Sorokinovi citati gotovo obavezno izazivaju dojam vrlo poznatoga, možda čitanoga, nečega što smo već čitali, ali smo zaboravili. Stoga oni nisu parodični, formiraju se uz punu ozbiljnost. Ipak, izgradivši određenu iluziju socrealističke tekstualne realnosti umjetnik teži k njezinu uklanjanju putem oštre, nemotivirane smjene stilskoga koda dijametralno suprotnim kodom, predstavljanjem ničim povezanih fragmenata teksta kao jedinstvene apsurdne cjeline. Kako piše Konstantin Kedrov, može se provaliti u divlji apsurd, koji prelazi u nad, i završiti djelo nekakvom šokantnom naturalističkom epizodom. Mnogo pažnje pisac posvećuje čudovišnom, bogohulnom, grubo fiziološkom, krajnje odbojnom, izvodeći na površinu ono što je skriveno u dubinama nesvjesnoga.

“Sorokinova proza” – primjećuje D. Gillespie – “odlikuje se apsurdom, silinom i koncentracijom raznih tipova seksualnih, animalno-fekalnih i groteskno-zbunjućih detalja” izgrađenih na jeziku naturalizma korištenjem prostota, ravnopravnih s jezikom socrealističkog realizma/socrealizma (kao da se ničim od njega ne razlikuje). Socrealistička se tekstualna realnost na taj način izjednačava s nekakvom šizoidnom realnošću. Ostvaruje se deestetizacija kvaziestetičkoga, desimbolizacija svijeta fantoma, ogoljuje se entropijski sloj kolektivnog nesvjesnoga. Alogizam, apsurdizam i šok-terapija sredstva su pobuđivanja čitatelja, koja u njegovoj svijesti trgaju uobičajene veze.

Na važnost tradicije apsurdizma te na fenomen smrti autora u Sorokinovu stvaralaštvu obratio je pozornost Zinovij Zinik.

Naslijeđe književnosti apsurda

Zinovij Zinik

Sorokin, iako zvuči neobično, nastavlja dugu tradiciju ruskoga apsurda, čiji su najistaknutiji predstavnici OBERIU, koji su suprotstavljali dorevolucionarne klišeje novogovoru mlade proleterske države. Prognan iz službene književnosti, apsurd je kao literarna struja nastavio živjeti u ruskoj književnosti.

 Sorokin se od OBERIU-a razlikuje svojim odnosom prema čitatelju. Njegovi su prethodnici ipak ostajali idealisti-intelektualci, odgajatelji masa. Namigujući čitateljima i zadirkujući ih, oni su se trudili u njemu nezamjetno probuditi nadu u političke promjene. U Sorokinovoj prozi takav odnos prema čitatelju posve izostaje.

Autor se ne miješa u postojeći poredak stvari, ali njegovo se suosjećanje i sudjelovanje osjeća kroz suptilnost kojom registrira sve osobitosti govora likova, neukih, bespomoćnih, beznadnih, pretencioznih, poniženih i uvrijeđenih. Apolitičnost autorskog odnosa prema vlastitim likovima netipična je za ruske autore. Gogoljevska su čudovišta deset puta odvratnija, no iza njihovih nakaznih lica uočavamo sjenku samoga Gogolja, koji pokriva lice rukama, drhtećim od očajanja i suosjećanja. U Sorokinovoj prozi upravo čitatelj, a ne autor, upada u očaj, užasava se i pati od žalosti.

Spoj apsurda i socijalističkog realizma i šokantan karakter dekonstrukcije koja se pritom ostvaruje potiče nas da govorimo o histeriji stila/gnjiljenju stila kod Sorokina (s različitim ocjenama te iste posebnosti).

Histerija stila

Lev Rubinštejn

Negdje ne prijelazu sedamdesetih i osamdesetih jedna od naših omiljenih zanimacija bila je kolektivno gledanje televizije s opsežnim komentiranjem onoga što se na TV-u događalo. Tako smo, na primjer, prateći emisiju Vrijeme maštali da netko od Diktorovih (po mogućnosti Dama u bijeloj košuljici) neočekivano počne silno prostačiti s ekrana. Činilo nam se kako bi to bila ne samo dozvola nego i opravdanje tog superslužbenog, steriliziranog televizijsko-radijskog stila. U tome se vidjela i čula nekakva katarza. Taj je osjećaj nadahnjivao mnoge od nas. Sorokin je, kako mi se čini, na njemu izgradio cijelu poetiku. Sva njegova djela, tematski i žanrovski različito izgrađena, u osnovi počivaju na jednom postupku. Označio bih taj postupak kao histeriju stila. Sorokin se ne bavi opisom takozvanih životnih situacija – jezik (prvenstveno književni jezik), njegovo stanje i kretanje u vremenu čini upravo tu jedinu (istinsku) dramu, koja opsjeda konceptualnu književnost, čiji je Sorokin jedan od likova. Jezik njegovih djela koji filigranski imitira tek prividno živu sovjetsku književnost, a s njome i čitav svijet koji iza nje stoji, u određenom trenutku (taj je trenutak moguće smatrati kulminacijom svakoga djela) kao da silazi s uma i počinje se ponašati neprimjereno, što je zapravo primjerenost drugome poretku. Ona je toliko nepravilna koliko i pravilna.

Gnjiljenje stila – gnjiljenje čovjeka

Dmitrij Lekuh

Netko je to što radi Sorokin nazvao gnjiljenjem stila. Ako pođemo od toga da je stil čovjek, tada je Slučaj Sorokin moguće definirati kao gnjiljenje stila – gnjiljenje čovjeka. Za razliku od novoga undergrounda Sorokin se igra zaozbiljno. Za ulog on je dao sebe samoga. I, naravno, izgubio. Pokušati pobijediti metaideologiju boljševizma – i to još na njezinu području – je naivno. Tome neće pomoći ni opisi najgadnijih pojava materije. Gnoj, blato, sperma, mokraća, menstrualni iscjedci – to su faktički obvezni atributi Sorokinove proze. Pri čemu se slike grade toliko majstorski da se nakon kontakta s tekstom osjeća gotovo fiziološka odvratnost. No, slični se osjećaji mogu pojaviti u čitatelju samo u jednom slučaju – ako je sam autor pri pisanju doživljavao nešto slično. Nameće se jedina dijagnoza. Sorokin i sam mrzi onoga koga je od sebe napravio. To se, ipak, ne da objasniti trivijalnim mazohizmom. Umjesto da se distancira od teksta, kako zahtijevaju kanoni postmodernizma, Sorokin se u njega udubljuje. Udubljavanje u socrealistički tekst nije moglo dovesti do izgradnje nečega većega od onoga u što se Sorokin udubljuje. Ono što je u nečemu ne smije biti veće od onoga u čemu se nalazi.

Kao i svi mi, Sorokin je proizvod jednoga metasustava kojeg s izvjesnom dozom nategnutnosti možemo opisati kao kvaziboljševički. Razlikovna osobina danoga sustava je zatvorenost, skrivenost. I to ne toliko od trulog utjecaja Zapada, koliko od Neba. Prevladati takav totalitarizam moguće je na samo jedan način – prevladavši samoga sebe. No i najiskreniji su Lanceloti uvijek preferirali sukob s vanjskim Drakonima. Posljedica je toga da rezultat potrage izostaje. Novo svojstvo nije dobiveno. Tresla su se brda – rodio se miš. I miš se tu zatekao u metafizičkoj mišolovki koju su mu podmetnule gore.

Dosljedan konzervator

Petr Vajlj

Sorokin se tako temeljito poistovjećivao s raznim tipovima ne samo stilskih manira nego i vrstama spoznaje, da samoga autora kao takva uopće ne ostaje. To jest, autor se rastvara u postupku. Ta je metoda u osnovi jednostrana, kao bilo koje oslanjanje na postupak. Ipak, Sorokinova postignuća nisu u shemi koju rabi, nego u njezinu virtuoznu prenašanju na papiru. Njegovo je pisanje stoga nesvodivo na soc-art, iako je njegova građa, u pravilu, sovjetska kultura. Stoga je sve to znatno ozbiljnije – i čak – strašnije. Uz iznimku Platonova Kotlovana ništa jezivije, snažnije i uvjerljivije o propadanju ruskog sela od Sorokinova romana Padjož nije napisano. Pritom je jasno – u kontekstu knjige – da je siže o kolektivizaciji uporabljen kako bi se demonstrirale zasljepljujuće tehničke mogućnosti autora, koji je, pored ostaloga, ovladao i tom stilistikom. Ali čitateljsko srce zastaje od žalosti i boli pred tim redovima, konstruiranim hladnom računicom majstora-virtuoza.

Sorokinova su djela doslovan pokušaj potkopavanja same ideje stvaralačkog procesa i, recimo to tako, sudjelovanja duše u njemu. On se ne boji priznati kako su sve strasti, patnje i smrti njegovih heroja tek slova na papiru i dokazuje tu tezu svojim djelima. Potencijalni atentati na tradiciju i svetinje samo su posljedica glavnog svetogrđa: uništavanje našeg vlastita lika u našim vlastitim očima. Ako su sve to tek slova na papiru, koliko tada mi vrijedimo? Zvučimo li gordo ako se toliko uznemirujemo zbog papirnatih suza i celuloidne krvi?

Promijenio se svjetski stil i, ako se to ne razumije i ako se ne vlada novim jezikom, to znači: u umjetnosti – žrtvovati svoju umjetnost životu, u životu – žrtvovati tuđe živote. Iz Sorokina se rado iščitava patos propadanja, iako je on u stvari većinom onaj koji sakuplja i čuva. Što? Sve te stilske – izvanideološke! – obrasce i klišeje, koji donose sigurnost i mir. Oni se obnavljaju, ponovo rađaju pod Sorokinovim perom, ne u ironičnom ruhu soc-arta, nego kao znaci stabilnosti, gotovo folklorne postojanosti bez vremena i granica. Pri pomnom promatranju bez predrasuda, Vladimir Sorokin ispada uvjeren i dosljedan konzervator.

Privlačnost antisovjetskog patosa

Bahyt Kenžeev

Sorokin je pisac, bez sumnje umjetnik, s nenadmašenim imitatorskim talentom. Taj mu talent omogućuje oponašanje cijelog niza stilova praktički bez pogreške. Ipak, bez obzira na to u koliko je glasova estradni umjetnik sposoban pjevati, od Leščenka do Toma Waitsa, njegovo će mjesto u povijesti kulture ostati skromno. Imitacija se pretvara u kulturnu pojavu tek u slučaju da u sebi nosi moment očuđenja. Najjednostavniji je primjer parodija, u svim njezinim varijantama. Kada bi Sorokin imao veći smisao za humor, iz njega bi se vjerojatno razvio genijalni parodičar. Ali u tom smislu on nije imao previše uspjeha – ako su njegove prijašnje priče bile barem zabavne, kasnije se stvaralaštvo odlikuje ozbiljnošću koja nerijetko graniči sa zamornom savjesnošću. Svoje imitacije Sorokin oživljava na druge načine – gradi za njih nužan drukčiji kontekst. Najčešće koristi jedan te isti postupak: prva je polovina (ili uvod) u Babeljevu duhu, drugi je dio pomaknut u sferu apsurdnoga. Ponekad se stil čuva, a apsurdni su tek postupci junaka, ponekad se stil mijenja u šizofrenijsko buncanje. Imitacija i apsurd u tim pričama samo ojačavaju jedan drugoga.

Zašto je Sorokinu potreban socijalistički realizam, njegova omiljena polazna točka? Usuđujem se pretpostaviti kako bi bez prvoga dijela, bez iskonskoga sovjetskog stila, njegove priče bile dosadne. On se rijetko uzdiže do egzistencijalnih visina. Njegova književna moć ovisi o unutarnjem sukobu sa spomenutim stilom, odnosno, u osnovi, sa samom sovjetskom civilizacijom. Dotična civilizacija posvuda je postavila idole i kumire i naredila je stanovnicima da im se mole. Tone književnosti koja razgaljuje ne mogu proizvesti takav umjetnički efekt kao igra s tom kulturom, privlačna prije svega zbog svoje opasnosti... Zato je dubinska privlačnost Sorokinovih priča prije svega u njihovu antisovjetskom patosu. Šteta je što roman Norma, napisan na zalazu sovjetske vladavine, nije bio brzo objavljen. Ne bi izazvao manju senzaciju od one koju je pobudio roman Zijajuščie vysoty Aleksandra Zinov’eva. Metafora, na kojoj je izgrađena Norma, također je utemeljena na omiljenom Sorokinovu postupku – spoju imitacije soc-realizma i apsurda. Kao i uvijek, strahovitom je kastriranošću proniknut osnovni tekst, u kojem se praktički ništa ne događa. Njegov je osnovni zadatak priopćiti osjećanje bezizlazne pustoši koju izaziva život. No, i ovdje je sukob ruskoga konceptualizma sa sovjetskom kulturom utemeljen na citatima iz sovjetske civilizacije. U tome je njegova snaga i slabost. Magija tih citata ovisi o postojanju njihovih izvora i, na kraju, živom sjećanju na njih. Zato običan strani čitatelj (kojemu možemo sigurno pribrojati današnje dvadesetogodišnje Ruse) jednostavno neće shvatiti patos Norme.

Bilješke:

– Šizoanaliza – koncept teorijski utemeljen na premisi o iracionalnom i nesvjesnom kao izvoru povijesnih i društvenih događanja. Njome se teži dokinuti prividan red i vanjsku uzrokovanost povijesnih i društvenih gibanja, stvorene tradicionalnim diskurzima historiografije i sl., te razotkriti i u središte interesa postaviti marginalne grupe, koje imaju prvenstvo nad svakim tipom kolektivnosti. Značajni predstavnici šizoanalize se Deleuze i Guattari. Op. prev.

Citati, vidi:

– Z. Zinik, O V. Sorokine, Sorokin V. Sbornik rasskazov – M. RUSSLIT, 1992.

– L. Rubinštejn, Predislovie k pjese V. Sorokina Peljmeni, Iskusstvo kino, 1990., No 6

– D. Lekuh, Vladimir Sorokin, kak pobočnyj syn socialističeskogo realizma, Strelec, 1993. No 1(71).

– P. Vajlj, Konservator Sorokin v konce veka, Lit. gaz. 1995., 1. fevr., No 5

– B. Kenžeev, Antisovetčik Vladimira Sorokina, Znamja, 1995., No 4

S ruskoga prevela Željka Vukajlović-Babić.

Iz knjige I. S. Skoropanova

 Russkaja postmodernistskaja literatura,

Izdavateljstvo Flinta / Nauka, Moskva, 2002.