U povodu 10. Međunarodnoga susreta umjetnika Antonio G. Lauer, Štaglinec 2014., na ovogodišnju temu Ljubav u Štaglincu
Podsjetimo na sada već davnu 2005. godinu što se tiče Štaglinca kada Vlasta Delimar u suradnji s Milanom Božićem, Vlatkom Vincekom, Marijanom Špoljarom i Galerijom S iz Koprivnice osniva umjetničku i neprofitnu organizaciju Moja zemlja, Štaglinec (danas Međunarodni susret umjetnika Antonio G. Lauer, Štaglinec). Tako je prvo ambijentalno događanje u Štaglincu, održano 2. srpnja 2005. godine, umjetnica posvetila svome pokojnom ocu, napisavši u pozivnici da je padre padrone “nestao a s njim glavna snaga postojanja svih aktivnosti koje su davale smisao i korist jedne zemlje” (kao što je poznato, umjetnica je očevu istinu prihvatila tek nakon 25 godina, i to nakon njegove smrti; podsjetimo da Antonio G. Lauer nikada nije mogao prihvatiti očevu istinu), i pritom je uputila poziv umjetnicima kao i udrugama koje su posvećene ekologiji, geomantiji, energetskim sustavima te raznim oblicima duhovnosti da se pridruže vlastitim idejama vezanima uz koncept “zemlja”.
Tako nas svake godine umjetnica iznenadi nekim art-arhitektonskim detaljem na svome imanju. Ove godine dolaskom na Vlastinu “zemlju” isticala se maniristička zrcalna instalacija na kući - bivšoj užarskoj radionici. Naime u toj instalaciji nazvanoj Ljubav u Štaglincu (kao i cijelo ovogodišnje umjetničko događanje) umjetnica je komadima i krhotinama ogledala mozaično obložila frontalni dio kuće/užarske radionice. I kao što ističe povodom te zidno-zrcalne instalacije: “Ta velika Zrcalna površina zamišljena je da bude pokazatelj svih preobrazbi koje su se dogodile kao simbol mnogih znanja i mudrosti umjetnika koji su dolazili iz svojih dalekih destinacija. Svaki umjetnik ostavio je iza sebe neizbrisiv trag na tlu imanja u Štaglincu.”
A na samom kraju Vlastina imanja, tamo gdje se već odlazi u polje (koja začudo nisu više tako mirisna), koprivnički umjetnik Antonio Grgić postavio je svoju zračnu lacanovsku instalaciju Pogled. Inače, u posljednjem broju Zareza profesor Bojan Koštić donosi izniman esej o instalacijama-intervencijama Antonija Grgića.
PLAMENI HEPENING I CRVENA DJETELINA Milan Božić ove je godine upriličio performans Plamen ljubavi koji je završio kao hepening. Naime, u performansu umjetnik koristi krugove, kružnicu, spiralu, vatru, vapno u prahu, plavu i ružičastu boju za tijelo, ljubičasto odijelo, fotografije satova A4, pjesmu Ljubav za sve u izvedbi LeZbora i dvije baklje. I kao što kaže: “Početna vizura – zeleni njegovani travnjak unutar kojega je formiran pokošeni krug promjera 4∏ = 12,56 metara.” Umjetnik, dakle, ulazi u krug iz pravca sjevera (odjeven u ljubičasto odijelo), prolazi vapnom označenim malim bijelim krugom, nastavlja bivšim pravcem-polupravcem spojenim sa spiralom i centrom kruga, približavajući se tako vatri od kružnice suhe trave prema centru. Krećući se unutar spiralom omeđenog zelenog prostora lagano skida sa sebe odjeću i ogoljen se približava vatri. Dolaskom do vatre u centru spirale, kružnice i kruga, njegovo tijelo dokraja je ogoljeno te tako postaju vidljive plava i ružičasta polovica tijela. I nadalje umjetnikovim detaljističkim opisom performansa: “Desnom rukom (plava polovica tijela) uzimam drugu baklju i palim je na vatri u centru, podižem tu upaljenu baklju u zrak (istovremeno kreće pjesma Ljubav za sve u izvedbi Le Zbora) i krećući se po bijeloj vapnenoj spirali odlazim od centra prema vanjskoj kružnici suhe trave, prelazeći preko fotografija satova. Dolazim s bakljom u desnoj plavoj podignutoj ruci do sada već uvenule kružnice suhe trave i uznosim vatru preko te kružnice na nepokošeni dio travnjaka gdje se nalazi publika. Držeći visoko baklju u plavoj ruci, prilazim djevojci i držeći se s njom mojom roza obojenom rukom zajedno hodamo s vanjske strane suhom travom formirane kružnice. Krećemo, držeći se za ruke nepokošenim travnjakom. Nakon što kružno prošećemo jedan puni krug između spomenute kružnice i publike, vatru predajem djevojci a ona bira nekoga iz publike i njih dvoje nastavljaju kretanje noseći baklju.” I tako je taj plameni hepening koji se nastavio unedogled s tom šetnjom parova izvedbeno i apotropejski kružno proširio sve naše priče o ljubavima i prijateljstvima, i sadašnjima i prošlima i onima nikada ostvarenima koje su tu negdje – nikada uvenule i kristalno čiste.
Nikolina Butorac u svome performansu Trifolium vincit omnia / crvena djetelina pobjeđuje sve navedenu je djetelinu rabila kao izvedbeni remedij protiv mržnje te gestom dijeljenja, odnosno jedenja cvijeta djeteline s pojedincima iz publike, umjetnica je željela, kako ističe, potaknuti na razmišljanje o temi davanja i primanja ljubavi, kao i o zaboravljenom znanju da je cvijet djeteline jestiv, sladak, prikladan za salate ali i čajeve. I pritom nam je ponudila i zanimljivo tumačenje narodne medicine o crvenoj djetelini. Evo što pučka mudrost kaže: ‘’Crvena djetelina sadrži vitamin E, bjelančevine, selen, kalij, cink i magnezij, pa se odavna koristi za poticanje ženske plodnosti.’’
Pino Ivančić u plesnom, derviškom, vrtećem performansu Vječnije od smrti, hladnije od ljubavi odjeven u odjeću nalik na burku oslobađao je vlastito tijelo navedenoga odjevnoga zatvora, i sve to na glazbeni uradak Marka Jovanovića (teme na istarsku ljestvicu).
INPU + OBITELJ, ZAVRŠNI REZ Vlatko Vincek predstavio se videoperformansom INPU (7,5 min., loop, 2012), gdje se u svojevrsnom suodnosu nalaze tri entiteta – ležeće nago muško tijelom, pas i žena. Žena pritom ritualno pere i priprema nepomično muško tijelo (evokacija mrtvačkoga položaja) položeno na bijelo platno. Nakon toga pojavljuje se crni pas koji s tijela jede, trga i proždire raskomadano meso. Simulacija proždiranja, kako umjetnik pojašnjava, naglašava kroz ritualno prepuštanje tijela u duboko polje nesvjesnog gdje se antropomorfno dodiruje sa zoomorfnim. I kao što umjetnik navodi – “sam ritualni čin sugerira transgresiju, koja onemogućuje jeziku bilo kakvu jasnu definiciju”.
Marijan Molnar predstavio se živom skulpturom, živom slikom pod nazivom Obitelj, završni rez za čije je događanje odabrao sobu s prozorom, poluotvorenim vratima i stolicom kraj prozora. Umjetnik je bio odjeven u haljinu koju je nosila njegova mama; lice je prekrio, posipao brašnom i na glavi je imao maramu. I takav – u majčinoj transformaciji sjeda na stolicu pored prozora. Odnosno, umjetnikovim opisom: “U pognutom položaju tijela gledam netremice u pod. U krilu u ruci držim maramu. Ovo traje otprilike minutu. Zatim lagano ustajem i idem prema prozoru, otvaram prozor i gledam u daljinu kao da nekog očekujem. Ovo također traje jednu minutu. Opet se vraćam na stolicu i ponavljam iste radnje četiri puta. Na kraju prekrivam prozor zavjesom, odlazim prema vratima, ispuštam maramu i zatvaram vrata.” Sve navedeno odgovara, kako nam je umjetnik pojasnio, karakterističnim gestama i ponašanju koje je upamtio kod svoje mame.
VI NEMATE POJMA Od radova gošći mogli smo pogledati performanse mladih umjetnica iz Banja Luke – Selme Selman, Mile Panić i Saše Tatić koje povezuje banjalučka Akademija umjetnosti. Tako je Mila Panić svojim verbalnim performansom Turbo ljubav ironizirala brojne turbo folk pjesme i njihove turbo metafore o ljubavi. Nadalje, Selma Selman izvela je dva performansa. Performans Vi nemate pojma, kojim je i otvoren ovogodišnji Međunarodni susret umjetnika Antonio G. Lauer, umjetnica je upriličila na balkonu Galerije Koprivnica. Tribunska balkonska scena: u cvjetnoj haljini (“žutog maslačka”) umjetnica je izašla na balkon Galerije i obraćala se prolaznicima i namjernicima agresivnom fakturom: “Vi nemate pojma”. Pritom je ponavljanje obilježila, pojačavajući i snižavajući glas. Nadalje, izvela je i performans-živu skulpturu Ljubav je najljepša kad se čeka, ali sada pored središnjega stabla na Vlastinu imanju (stablo pored kuće). Scena: djevojka ispod/pored stabla, s A4 papirom u ruci na kojemu je ispisan navedeni konstativ. Saša Tatić izvela je isto tako živu skulpturu Vrijeme trajanja. Scena: odjevena u crno mlada umjetnica drži upaljenu svijeću sve dok ne izgori kao što nepovratno nestaju vrlo jaki susreti s ljubavima koje strahovito rijetko u stvarnosti susrećemo.
Ovogodišnje je okupljanje (začudno bez orkanskoga nevremena) završilo sa sjajnim višesatnim glazbenim performansom koji je izveo Franc Purg zajedno s heavy metal bendom Voodo Mule (UK, SI). Naime, umjetnik je izgovarao na latinskom imena biljaka, stabala koje je naša civilizacije uspjela uništiti (a i dalje se srčano i korporativno trudi da uništi još više), i tako do posljednjega gledatelja/ice koji su “izdržali” navedeno repetiranje uz istu glazbenu podlogu. No, smrt je uz ponavljanje glazbe uvijek nekog drugog živog bića (nekoć živog – danas istrijebljenog), što je stravična pozadina ovoga glazbenoga performansa. Tako je tema ljubavi upućena i na cijeli život oko nas, odnosno nas samo kao dio prirode. Ukratko, nismo prisustvovali samo izvedbi ljubavi već i ljubavnosti, kako bi rekao Vladimir Dodig Trokut, a detaljnije fotografski o navedenim ljubavnim i ljubavničkim performansima usp. http://www.mojazemlja.hr/