Mizantropsko zrcalo Glazerovog filma iskrivljeno je kako bi dalo pravu sliku nas samih, nedovršenih izroda u agoniji vlastite decentriranosti i vječnom strahu da će ih netko u tome raskrinkati, zbog čega često pribjegavamo nasilju
Novi film Jonathana Glazera nudi mogući odgovor na pitanje zašto nismo bili u stanju producirati jednako inspirativan SF eksperiment poput Kubrickove Odiseje: zato što smo preboljeli infantilne iluzije o našoj budućnosti. Utopistička naivnost 1960-ih, ovjenčana kadrom zrcaljenja zemlje i fetusa – označitelja preporoda i novog početka – bankrotirala je nakon one historijske, antiklimaktične 2001. godine. Under the Skin kao da je remake Odiseje u maniri Kulturkritika, a okretajem terminološkog zavrtnja iz hipijevskog “identiteta, univerzalnosti, utopije, zajednice” u “nedostatak, žudnju, razliku, kastraciju”. Radi se o inteligentnoj inverziji kozmičkog šovinizma svojstvenog SF–u, u kojoj se nedokučivi izvanzemaljski antagonist – već dozlaboga izlizana reprezentacija iracionalnog straha od drugosti – postepeno transformira u punokrvni subjekt koji proživljava kobnu alijenaciju od samoga sebe i vlastite pojavnosti. S obzirom na to da je film gotovo posve lišen dramaturških markera, ono što nam djeluje marginalno poznato, a opet dovoljno da nam zadrži pažnju, upravo je suptilno zazivanje osjećaja nespoznatljivosti vlastitog sebstva, nemogućnosti sinkronije između njegova dva pola, i uzajamnog privlačenja i odbijanja s jednako polariziranim drugima, koje često reduciramo na njihovu puku pojavnost. Estetski imperativ stvaranja vizualne ledene skulpture uvelike je uspješan, ali određenim dijelom i samoporažavajući, zbog čega treći čin ima problema s ritmom: umjesto da do tada distancirana kamera postane prisna i – uzimajući u obzir da gledamo film kroz oči protagonistice – tako iskusimo njezinu agoniju spontanog humaniziranja, mi je u konačnici moramo deducirati. Međutim, kontrapunkt takvim boljkama i žila kucavica filma najmalevolentniji je atonalni soundtrack još od Goldsmithovog Aliena.
Bezdan žudnje Lišena svojih uobičajenih afektacija i pod okriljem režisera koji ne muze onaj njezin smušeni, djevojački je ne sais quoi, Scarlett Johansson film nosi elegantno poput bunde od nerca u kojoj vreba svoj muški plijen. Glazer je u njoj otkrio autentičnu glumačku veličinu, a ona položila jedan od najtežih zadataka svoje struke: glumiti da glumi da ne glumi, ili drugim riječima – glumiti glumu samu. Ključ je u strategiji procesa snimanja: globalno poznata filmska zvijezda, situirana u kombiju opremljenim skrivenim kamerama, glumi izvanzemaljca koji vreba muškarce Glasgowa u krinki regularne djevojke (s crnom perikom i neuhvatljivim naglaskom). Nesvjesni da je u autu Scarlett, muškarci pristaju da ih odvede na vožnju, potpuno opčinjeni njezinim urođenim glamurom (“(...) glamur u autentičnom, drevnom, a ne hollywoodskom smislu riječi”, zapaža kritičarka Stephanie Zacharek). Njezina artificijelnost, hladnokrvnost i monomanija u kontrastu su sa sumornim realizmom škotskih krajobraza i lokalnih glasgowskih lica, uhvaćenih u želju kamere poput noćnih leptira u električnu zamku. Ipak, umjesto da cinično eksploatira te ad hoc naturščike kao lakovjerne bene, Glazer izaziva empatiju za njihovu čeznutljivost – istovremeno dirljivu i mračnu – do te mjere da njezin flert počinjemo shvaćati osobno: tko od nas ne bi posrnuo u bezdan objekta naše žudnje?
Kad ne fingira pristupačan curetak, Scarlett je poput psihotika isključenog iz simboličke dimenzije (ili kroničnog melankolika koji ne zna kako da se u nju vrati), stoga joj ljudske drame djeluju kao saobraćaj praznih formi, puke igre sjenki. Obrevši se na tmurnoj škotskoj obali, uoči ženu koja nepromišljeno uskače u uzburkano more za svojim psom, a za njom krene i muž koji je ipak ne uspijeva dohvatiti prije no što je progutaju siloviti valovi. Mladić samotnjak koji je kampirao u blizini priskače u pomoć i izvlači muža na obalu, ali uzalud: u očaju, on posrne natrag za svojom ženom i ubrzo nestane s vidika. Umjesto da je kameru uronio u uzburkano more scenu promatramo njezinim očima, kroz distancirajući efekt teleobjektiva, vizualno iščašeni iz prostora njihove interpersonalnosti. Nakon što kratki igrokaz završi ona priđe nasukanom i onemoćalom mladiću i snažno ga odvali kamenim oblutkom o glavu. Dok ga odvlači natrag u kombi indiferentno zaobilazi ustrašeno malo dijete stradalog bračnog para, čije nemoćne jecaje uguši silovito tutnjanje valova – njegova bijedna tjelesna masa očito je od niškoristi.
Poput poznatog tropa animiranih filmova u kojima mali šator otkriva disproporcionalno veliku unutrašnjost, ruševni kućerak na periferiji grada kamo Scarlett odvodi svoj ulov skriva sličan ekstradijegetički prostor: neobrubljeni crni bezdan s glatkim, refleksivnim podom. Nedostatak bilo kakvih koordinata izaziva oneobičavanje u kojemu svu našu pažnju plijeni nekoliko puta repetirano odigravanje čina razodijevanja, a zadnji komadići idiosinkratičnosti odbacuju se zajedno s odjevnim predmetima. Zatravljeni njezinom pojavom i nahođeni vlastitim erekcijama razgolićeni muškarci zaranjaju u tlo koje se likvefacira pod njihovim nogama, dok se ona nastavlja šepuriti po površini. Nakon što u potpunosti urone u viskoznu tminu, njihova kožna ljuštura evakuira se od krvi, mesa i organa, a smlavljena organska bljuzga, pretpostavljam, otječe pokretnom trakom u neki oblik rafinerije. Predstavlja li njihova koža trofej ili se pak nutrina prerađuje u delikatesu za nekog nezemaljskog connoisseura, pitanje je koje ostaje potpuno otvoreno. Možda ih, poput malog djeteta, ona pokušava rastaviti na sastavne dijelove kako bi spoznala što ih pokreće, nesvjesna da je samom mimikrijom njihovih rituala već posijala klice iste zamamne želje po vlastitoj epidermi.
Snaga metafore Njezinu psihu prvi puta uznemiri susret s lokalnim mladićem teško deformirane glave, koji utjelovljuje krajnju nemogućnost samoidentiteta samom prirodom svoje bolesti, neurofibromatoze. “Ljudi su neuki”, jada se skrušeno na verbalna zlostavljanja koja ga prate. Slatkorječivost kojom ga Scarlett vabi u bezdan tragično je dirljiva, jer za čovjeka čije lice je poharano tumorima slatka smrt u iluziji mogućeg seksualnog kontakta s tako privlačnom ženom emotivno prevagne nad beskrupuloznom organskom eksploatacijom za koju znamo da mu slijedi. Prije no što će ga ipak osloboditi i pustiti da pobjegne Scarlett ugleda muhu zatočenu između dva stakla. Međutim, značenje te vizualne metafore nije namijenjeno nama, već njoj. Na nama je da zamijetimo kako je smogla sposobnost metaforičkog razmišljanja, tj. ušla u sam sustav označavanja, koji ustraje usprkos svim našim racionalnim ciljevima. Zaražena parazitom ljudske žudnje, Scarlett uskoro dezertira svoju misiju, prepuštajući se metonimijskim iskliznućem vlastite želje, što je naznačeno u seriji suptilnih detalja: zalogaj čokoladnog kolača, tapkanje prstom po stolu na ritam pjesme na radiju, i jedinom logičnom konačnicom – seksualnim odnosom.
Prilika joj se pruži u društvu nasumičnog i benevolentnog muškarca koji joj, osim utočišta, ponudi savršeni omjer topline i takta. Nakon romantičnog interludija, zbog ekonomičnosti svedenog na to da ju u rukama prenese preko omanje lokve, ona ga odluči poljubiti; on je razodjeva strpljivo, ljubi brižno i širi joj noge kao da je “drhtaj u njegovim rukama”. Međutim, horizont čiste nježnosti nužno završava na obodu usmina. Postoje regije našeg tijela koje – bez obzira koliko pritisak na njih bio senzualan – ne možemo dodirnuti, a da ne nadražimo ono neuralgično, opsceno, čežnjom prokrvljeno tkivo čije volatilne reakcije ne potenciraju puku pneumatiku seksualnog čina, nego i mreškaju refleksivnu površinu na kojoj neprekidno tražimo svoj odraz: “Što drugi vidi dok me jebe? Kako si djelujem iz trećeg lica? Zašto se ne mogu zadržati u prvom?” Levinasova geneza subjekta, po kojoj inicijalno decentriranje sebstva nastaje pri traumatičnom susretu s drugim, ovdje djeluje kao loš vic: nakon što muškarac napokon penetrira, ona se nervozno istrgne iz klinča, zgrabi stolnu lampu i žarulju prisloni međunožju kako bi detektirala nije li joj, bukvalno, poderao pičku. Nemogućnost potpunog stapanja s čistom tjelesnošću spolnog odnosa ono je što čini svu razliku između životinjske kopulacije i ljudskog seksa, a u nedostatku adheziva erotske mašte otvara se prostor za anksioznost. Nije ni čudo što tuđinac koji nije inauguriran u naše mentalne rituale problem može promišljati samo anatomski.
Prezir i strah U prethodnoj sceni Scarlett je gola pred zrcalom, isprobavajući kako joj stoji ljudskost. Ozarena grimiznom toplinom električne grijalice i vlastitog narcisoidnog užitka, naočigled se stapa sa svojom varljivo koherentnom slikom i prilikom. Međutim, takvim objektiviziranjem svoje vanjštine ona sebe samu dijeli, dislocira i svoje biće demarkira granicom koja automatski otvara mogućnost vlastite užasne transgresije: onoga što zovemo silovanje.
Pogubljena u šetnji obližnjim šumarkom, Scarlett susreće nervoznog kamiondžiju jarko žute vjetrovke koji bujicom nekoherentnih riječi jedva prikiva svoj bolesni nagon. Nasilno je ruši na pod, a dok trga s nje odjeću i nehotice joj podere i kožu s leđa. Zgađen, ustukne. Scarlett si – u porazu – svuče kožu do kraja, a ispod nje izviri daljnji rođak Gigerovog cilindričnog egzomorfa, čije je unutarnje ždrijelo očito zagrizlo više no što može probaviti. U visceralnom prizoru ogoljene ljudskosti ona u ruke uzima vlastito lice, koje – i dalje živo, plastično, zbunjeno – zatrepti na prizor vlastite podvojenosti. Mizantropsko zrcalo Glazerovog filma iskrivljeno je kako bi dalo pravu sliku nas samih, nedovršenih izroda u agoniji vlastite decentriranosti i vječnom strahu da će ih netko u tome raskrinkati, zbog čega često pribjegavamo nasilju. S izrazom gađenja nalik onome kada nam se inertni predmet razotkrije kao kamuflirani i izvitopereni kukac, kamiondžija napravi ono što bi na njegovom mjestu napravio svaki autentični muškarac suočen sa ženom koja eksplicitno manifestira svoj subjektivitet: polije je benzinom i zapali. Neka njezina kalvarija bude upozorenje svim galaktičkim znatiželjnicima koji su bacili oko na naš varljivo domesticirani planet – tko se žudnje laća, u žudnji će i sagorjeti.