Tulić (1978.) riječka je književnica i članica književne skupine RiLit, poznata po knjizi Kosa posvuda za koju je dobila Prozak i nagradu Ministarstva kulture
Kao da sam ušla u more, tako sam prvi put ušla u ovaj stan. Sa svim stanovima koje sam nosila sa sobom. Oprezno, privikavajući se na hladnoću. Blijedozeleni zidovi, namještaj nizak, sve nekako čajno, krevet s podnožjem; za ljude kratkih nogu koji se plaše, koji moraju biti zajedno da bi se manje plašili. Stropovi su bili toliki da mali ljudi mogu visoko dignuti nos i reći da stiže hladna zima, da ove zidove teško išta može ugrijati.
Dok muž i ja nismo uveli centralno grijanje, hodala sam po kući ogrnuta dekom i zaljubljena.
***
Susjed koji živi sa ženom i odraslom djecom u velikoj stambenoj zgradi preko puta naše odlučio je, usred tjedna, da ne želi umrijeti u toj zgradi. Zaputio se uz prugu prema istoku, prema kući u kojoj se rodio, pedeset kilometara dalje. Idem, rekao je. Prije toga mu je kćer rekla da ne smije hodati po stanu u cipelama. Za njim su krenuli kćer, sin i snaha, hvatali ga za laktove. Kad mu je netko od njih slučajno srušio tamnoplavi šešir s glave, pogledao ih je i rekao:
– Niste me vi rodili.
Grabio je krupnim koracima prema rodnoj kući, koja je odavno pretvorena u vikendicu. U toj je kući umirao vikendima pa se vraćao nazad u veliku stambenu zgradu, onom malom bijelom psu koji mu grize nogavice. Grabio je sve dok nije upao u grmlje pokraj pruge, u rupu. Izvukli su ga i rekli mu:
– Ali mi te moramo pokopati.
Ima devedeset i šest godina, nekoliko šešira i vikende u kojima osluškuje otkucaje svog srca. Ili sjedi i gleda u onu svoju zaležanu ženu, koja je zašutjela dvije tisuće i desete.
***
Kad sam selila preko puta sićušne rijeke, majka nije bila od volje. U kortilu su gugutali golubovi, ona ih je tjerala. Dosta mi je vaše sraćke, dosta, govorila je. Ostavila sam sve njeno, crni kućni telefon i tri sloja zidnih tapeta. Iza mene je ostao crknuti hladnjak, koji sam deset godina koristila kao ormar za knjige. Rekla sam joj:
– Idem, a ti kako hoćeš.
Ljeti, kad me majka nakon posla ne bi odvela na plažu, napuhala bi plavu barčicu, stavila u nju vodu, a ja bih plovila mračnim hodnikom gradske zgrade. Ona bi jedno oko uvijek držala otvorenim. Kao dupin dok spava.
***
Beti, našoj pedesetogodišnjoj susjedi, presudila je kuća. Vlastitim je prstima izvlačila izmet iz sebe jer se sve u njoj stisnulo kada su počele stizati ovrhe. Ponekad se plašim da ću i ja tako morati. Izvlačiti. Beti sada živi u malom suterenskom stanu. Svoje rublje suši na ulici, između kioska i pekare.
***
Domovi se ponavljaju. Dodiruju. Tu kod nas, za razliku od onih u predgrađu, zidovi su debeli, a strujni vodovi presvučeni tkaninom. Podovi cvile, pucketaju dok spavamo. Pijana djeca ljube se ispod naših prozora.
Ormar u mojoj sobi noću uvijek mora biti zatvoren. Zračim ga svako jutro. Na vješalicama vise sve moje prilike, aveti, ljupke šetačice. Jedan konop.
Imam deku na tigra. I nelagodu dok ležim pod njim.
***
U četverokatnici u blizini, na četvrtom katu živi četveročlana obitelj. Stan je malen, pod kosim krovom. Prozori na kojima je zaštitna ogradica gotovo da dodiruju pod. Tu živi Mina, s tih prozora doziva svoju djecu na ručak. Njena starija kći, koja ide u sedmi razred, pretvara se da je ne čuje. Prozor s kojega ih Mina doziva ima rupu u iskovanoj ogradici kroz koju se može gurnuti glava. Tako ona, kad gurne glavu, izgleda kao da je na giljotini.
– Moja djeca se srame naših prozora – kaže.
Postoji i prozor u krovu. Mina se ljeti preko njega popne na krov, sunča se. Na plažu ne odlazi bijela. Prošlog ljeta njezin je sin u parku poljubio štakora, draga maca, rekao je, držeći ga u naručju. Minino osunčano lice posve je problijedilo.
U njihovu malom stanu nema mjesta za ljubimce, a ovi štakori veliki su kao mačke. I ne plaše se. Zato je bolje živjeti visoko, ne miješati se s njima.
***
Često mislim na bakin stan, pojednostavljen i ostavljen. Ona je u njemu živjela sve dok nije odlučila umrijeti. Tamo je desetljećima kuhala maneštrice, povremeno plakala i svako popodne spavala. Jedino se u krevetu nije savijala, ležala je na leđima kao pribijena.
Kad je umrla, nismo odlazili u njezin stan mjesecima. Tek nekoliko puta otišla sam ga prozračiti. Jednom sam ostavila otvoren prozor na dva tjedna, pa su golubovi ispod njena kreveta snijeli ptiće. Često mislim i na to kako bi valjalo otići tamo, očistiti prozore. Očistiti i slike obitelji, staklo koje ih čuva. Dotaknuti rukama zidove; okvire slobode.
***
Mnogi su između ovih zgrada uredili zajednička unutrašnja dvorišta; posadili bosiljak u male vaze, postavili stolice i stoliće, plastične ljuljačke. Učinili od njih male trgove bez spomenika. Kad je Praznik rada, tamo peku meso i pričaju o tome kako će otići iz grada, zemlje. Umjesto odlaska, bacaju svoje odrezane nokte s balkona.
Djeca iz naših zgrada odlaze u predgrađa kako bi se igrala u kućama svojih prijatelja. Kad se vrate, kažu da kuće u predgrađima imaju bolje prozore.
Predgrađa rastu, a kod nas, u gradu, padaju stropovi. Kao da nas i nema.
Dok traje potop, naši su susjedski pogledi kratki. Odlaze preko ulice, zatvaraju se u zidove, polete na te loše prozore, na rolete. Dobro vidimo što nam je sve naselilo domove i živi na našoj lijenosti.
Naši su domovi prljavi mali ljudožderi, a mi njihova djeca – talismani.
Tako naredani uz more, stojimo i čekamo.