O uroti protiv kralja Zvonimira i ranoj displementaciji ćirilice
Negdar davno, u besputima 11. stoljeća, u Kraljevstvu Hrvatskom.
„A s ovom Tvojom darovnicom sv. Luciji na Krku ima velikih problema“, reče Prigodar, kraljevski šaptač.
„Kakvih problema?“, upita Zvonimir, Kralj hrvatski, panonski i nebeski. „Ja sam rekao da se ukleše u kamen. Kakav pergament – to se ucrva za ljeto i pol!“
„Nije to, Kralju. Nego ono Tvoje kad si rekao da se darovnica napiše ćirilskim slovima.“
„Nego kako nego ćirilski? Ćirilica je staro hrvatsko pismo!“
„Imamo mi i glagoljicu. Ćirilica je više za svečane prilike, sprovode i vjenčanja. A tu je i latinica – što je od Rima, ne može biti loše.“
„O, može, itekako!“ naljuti se Zvonimir. „Znaš li, Prigodare, da ja papi plaćam 200 zlatnika svakoga proljeća. A zašto? Jer je poslao nekog svog jadnika da mi krunu na glavu stavi! A što je s tom ćirilicom? Kome smeta? Zar se opat Držiha obezrazumio kad...“
„Nije opat Držiha protiv ćirilice, nego tvoji plemenitaši! Kažu, nismo za to ratovali. Kažu, kakvo je to Kraljevstvo s tri pisma i osam jezika. I da je pola naroda nekršteno. I još kažu da hoće u rat protiv Crnih Moraca, da Morci ti crni sad drže Kristov grob, a ne Parćani, kako piše u knjigama.“
„Oni će me u razgrob strpati, prokleti plemenitaši! Uvijek nešto izvolijevaju. A ratovali su zadnji put kad su Neretvom lovili šačicu gusara i ulovili ih na nejoš-dan! Reći ću nek se strvinaju tim svojim dohtjevinama. Slobodno im i ti reci, Prigodare moj!“
Plemenitaši dolaze Nije prošlo ni četiri i četiri dana od rečenog razgovora. Kralj Zvonimir spavao je u skromnim odajama svojim, s kraljicom svojom, Jelenom, premda je sunce već bilo na povisokom dijelu neba. Začulo se kucanje na vratima od orjen-smreke, isprva tiho, pa glasnije, sve dok Zvonimir nije, otvorivši oči, pourlao:
„Tko smije u ovo doba...“
Vrata se otvore, uđe Prigodar, kraljevski šaptač. Kraljica Jelena vrisne u snu i uslijed šoka nastavi spavati.
„Ššššššššš“, reče Prigodar.
„Što kažeš?“, upita Zvonimir.
„Šššššlaze.“
„Zar si sumanuo? Što mi to govoriš?“
„Primi, o Kralju, moju veliku izvinku. Morao sam šaptati da ispunim svoju dnevnu dužnost – ipak sam ja kraljevski šaptač. A sad na bitno: tvoji su se plemenitaši urotili i dolaze da Te smaknu!“
Istog časa u kraljevsku odaju upadne gužva spomenutih plemenitaša i skrati kralja za cijelu mu glavu. Tako završava kralj Zvonimir. Prigodara pak poštede, jer da će im zatrebati u vremenu budućem, a kraljicu Jelenu – koja uslijed šoka utone u još dublji san – ostave da spava i dalje.
Da ostane samo čudna priča Nakon kraljoubojstva, viđeniji plemenitaši posjediše s Prigodarom, iskusnim u državnim poslovima, da vide kako će dalje.
„Ja i ne znam zašto smo ubili kralja“, reče jedan od plemenitaša. „Je li zbog ćirilice ili zbog Crnih Moraca?“
„I za jedno i za drugo“, odgovori drugi plemenitaš. „Zato, Prigodare, složi pismo papi pa mu svjetuj da pozove vitezove, da se dignemo svi na Svetu zemlju.“
„Je li daleko ta Sveta zemlja?“
„Dalje je nego Mjesec, dalje je nego protomaja naša. A opet, možda je tu, iza prvog brda. To se ne može znati. A za drugo pismo, Prigodare, zovi kraljevskog klesara. Ona ledina što je poumiveni nam Kralj dao svetoj Luciji, to je ju redu, ali to mora ići na našem pismu, na glagolj-slovnici!“
„Ali, Plemeniti“, usprotivi se Prigodar, ne posve svojevoljno preuzevši misli zaumorenog mu Kralja, „i ćirilica je naše pismo.“
„Ovo naše, ono naše. Sve je naše pod ovim oknatim nebom, ali moramo se odlučiti za jedno! Nije ovo više kneštvo akcidencijsko kao za naših starih. U kraljevstvu pravom ne može biti deset pisama i dvadeset vjera! Mi plemenitaši biramo glagoljanje.“
„Dobro“, složi se Prigodar – jer zauroćeni plemenitaši bijahu naoružani tako da su im mačevi prijeteći strugali po zemljanim podovima kraljevskog dvorca.
„Treća stvar“, reče plemenitaš koji se počeo nametati kao vođa, a kojemu se također misli Bogupridruženog Zvonimira stadoše rojiti po glavi „to treba zapisati u kamenu, ne na mekušnom pergamentu. I, da ne izigramo volju sad veće legendarnog pokojnika, neka piše da je ledinu dao Kralj Zvonimir u dane svoje – koji su, evo, prošli.“
„Dobro lučiš, plemeniti...“, započne Prigodar hvalidbeni uzmak, ali plemenitaš ga prekine:
„Nikakvih imena. Ni sad ni u vremenima što stižu. Da nas ne pamte kao kraljoubice. Da ostane samo čudna priča u koju nitko vjerovati neće!“
„Tko će onda biti kralj?“
„To je četvrto i zadnje, jer ja dalje brojati ne znam. Neće biti kralj. Bit će kraljica – udova kraljica.“
„Jelena? Ali nikad još na prijestolju hrvatskome ...“
„Nikad – nikad do sada. A u drugim kraljevštinama to se radi, nisu kraljice ništa lošije od kraljeva!“
Kraljica Jelena Prigodar jedvimice probudi kraljicu, objasni joj okolnosti i u stanju blagog šoka odvede zauroćenim plemenitašima. Oni je na brzinu okruniše, a ona im reda radi obeća pohod na Svetu zemlju. Kasnije, zaokupi Prigodara pitanjima:
“O kakvom oni to pohodu govore? O čemu papi da pišemo? Da putujemo tko zna kamo, da ginemo tko zna koliko klekolakata odavle! Ništa od toga, to ja velim kao Kraljica. A ima drugih čudesa da se čine na slavu ovog kraljevstva. Što kažeš, Prigodare?“
„Šššššš ...“
Iznenada i niotkud, baš na ovom mjestu, povijest se počne granati. Zato nikada nećemo doznati kako je kraljica Jelena vladala i što je doista učinila s kraljevstvom svojim, s Kraljevstvom Hrvatskim. Na krivoj smo se grani zatekli.