Veći dio Matanova dnevnika pisan je sa samorazumljivošću koja je izraz karakteristično postmodernog shvaćanja da ne postoje racionalna mjerila za prosudbu politike
Domovina je teško pitanje jest teško pitanje. Ima nešto zajedničko s Vijencem u prvih stotinjak brojeva, koji je beziznimno objavljivao uvodnike i osvrte o dnevnoj politici iz pera književnika i filologa, a da, unatoč obećavajućem podnaslovu Novine Matice hrvatske za književnost umjetnost i znanost i praksi redovitog objavljivanja prirodoznanstvenih ogleda, nije u svojih prvih stotinjak brojeva objavio gotovo niti jedan društvenoznanstveni ogled (iznimke su bile pokoji kvazijuristički napis o srbočetničkoj agresiji i politologijski komentar inače nerazumljivih izbornih rezultata). Tako i Domovina je teško pitanje donosi niz političkih ocjena one vrste koju je moguće opravdati samo unutar određenoga politologijskog, odnosno javnopravnog konteksta, a to znači i metodama primjerenima tim kontekstima, a tih konteksta, nekmoli metoda, u Domovini nema. No, s druge strane, donedavni urednici Vijenca, Andrea Zlatar, Mario Bošnjak i Branko Matan, koji su upriličili tu raspravu o Matanovom dnevniku, svojim su uređivanjem Vijenca, preuzetog otprilike nakon njegova 100. broja, pokazali (ma što im je pritom bilo na pameti) kako žele izaći izvan geta kulturnoga pogona u nešto mnogo šire, što se naziva civilizacijom (vjerujem da im je baš zbog toga "Matica" onemogućila da uređuju Vijenac), a to su pokazali i poslavši pozive za ovu raspravu nekolicini društvenih znanstvenika, od politologa i pravnika do socijalnih antropologa. Tako su donedavni urednici Vijenca prevalili na one kojima su izašli ususret, među kojima sam i ja, teret dokaza da u civilizaciji knjige kao što je Domovina je teško pitanje imaju ili barem mogu imati smisao koji nadilazi njihovu književnu kvalitetu, a ne niječe je. S obzirom na to da mi je taj teret pretežak, uzet ću na sebe samo njegov dio, naime, da pokažem u kojem je smislu Matanova knjiga, ma što sve ona mogla biti kao književno (ili dnevnopolitičko) djelo, također i izraz ponovnog - ali ne osobito, izglednog, nastajanja građanske svijesti u Hrvatskoj; pritom su, dakako, u mom obzoru u prvomu redu pravne strane građanske svijesti.
Iako se takav zadatak može činiti kao silovanje predmeta, tj. Matanove Domovine, nije mu neprimjeren, jer se i sam njegov dnevnik, 10. ožujka 1993. upušta u ocjene o tom što je pravo u Hrvatskoj, o čemu piše: "Dakle: u Hrvatskoj nemaju mjesta oni koji bi naprosto ovdje željeli živjeti, već oni od kojih Hrvatska ima koristi. Pravo da se bude građanin Hrvatske nije obično pravo, pravo naprosto, već je ono nešto uvjetno, funkcionalno, .imaš pravo, jer ćeš koristiti." (str. 117).
Međutim, takvi izričiti iskazi o pravu ne zanimaju me u djelu koje je, u prvom redu, pisano kao lijepa književnost i politički utisak. Ne zanima me, sama po sebi, niti Matanova raščlamba polarizacije u Hrvatskoj demokratskoj zajednici 1991.koja, na samom početku dnevnika, u zabilješci od 7. srpnja 1991, nudi, ili se barem meni čini da nudi, autorov politički credo s dalekosežnim pravnim implikacijama. Matan tu polarizaciju opisuje kao suprotstavljanje revolucionarnih utopista koji neovisnu državu vide kao cilj, i pragmatičara, koji neovisnu državu vide kao sredstvo, pri čemu je razvidno da se autor, barem u nekoj mjeri, poistovjećuje s potonjima (str. 17). To pokazuje posebno sljedeće Matanovo obrazloženje: "Povijesno iskustvo od 1918. do danas pokazalo je da sreća, blagostanje, mir pa ni normalan život u najopćenitijem smislu, nisu mogući u istoj državi s našim susjedima - ako je već tako, a jest tako, tada neka bude samostalna država" (isto). Niti politički credo koji pripisujem Matanu od 7. srpnja 1991. sam me po sebi ne zanima. Ponajprije, kad se zaželim takvih raščlamba čitam djela svojih kolega politologa i pravnika, a ne političara i književnika. Zatim, poistovjećenje s pragmatičarima koje pripisujem "ranom" Matanu možda jest izraz građanske svijesti, ali one koja nije pravno primjerena vremenu u kojemu je nastala, pa stoga ne može biti ni moralno ni politički primjerena, a to znači da ne može biti niti primjereni stupanj razvoja građanske svijesti. Naime, ta identifikacija posve previđa troje: prvo, da međunarodno pravo, iako priznaje svakom narodu pravo na samoodređenje, samo iznimno - u slučajevima kao što su nejasna teritorijalna suverenost (npr. slučaj Palestine) i teška kršenja temeljnih čovjekovih prava - priznaje pravo na samoodređenje u neovisnu državu; drugo, da je najveći broj država poslije II. svjetskog rata nastao mirnim putem, odnosno da je najveći broj naroda u novije vrijeme stekao svoju državu mirnim putem što praktično znači i u skladu s međunarodnim pravom; treće, da je s pravnog stajališta Hrvat koji 7. srpnja 1991. nastoji izaći iz Jugoslavije zbog toga što je ona bila u cjelini loše iskustvo za Hrvatsku, bez obzira na to jesu li se ispunili ili su se ispunjavali međunarodnopravni uvjeti za osamostaljene Hrvatske, nacionalist, koji, već zbog tog razloga, ne može biti patriot. Naime, čak i takav, pragmatični nacionalist, gotovo će neizbježno prekoračiti nužnu obranu i time nanijeti i štetu drugima i zao glas svom narodu, a možda i međunarodnopravnu odgovornost svojoj državi.
Nadam se da kao što ne griješim kad "ranom" Matanu pripisujem pragmatični nacionalizam, ne griješim niti kad "ostatku" dnevničkog Matana pripisujem upravo prevladavanje dileme "ili revolucionarni utopizam ili pragmatizam". Čitav mi se dnevnik čini kao rast svijesti da je ta dilema, pa shodno tome i pozicija pragmatika, pogrešno postavljena ili, u najmanju ruku, takva da je treba ostaviti iza sebe kao nužno, ali prolazno zlo. Pritom se ne radi o nastojanju da se ta dvojba prevlada, jer čak i ja kao literarnokritički nevježa mogu vidjeti kako je Domovina je teško pitanje predobra knjiga da bi u sebi sadržala nastojanje da pošalje poruku, nego se radi upravo o prevladavanju te dileme kao lažne.
I opet, ne zanimaju me Matanovi izričiti pomaci u tom pravcu, kao što je zabilješka od 13. travnja 1992. u kojoj zapisuje: "Na Kupresu umiremo masovno. Umiremo hrvatski, umiremo srpski, umiremo muslimanski. Umiremo uopće." (str. 79). Takvi izvodi možda su autoru nosivi za njegovu priču (koja kao da to nije), no i takve izvode radije čitam u zapisima kolega iz svoje i srodnih struka i zanimanja, primjerice u izvještajima Helsinškog odbora za ljudska prava. Za nastanak i rast građanske svijesti redovito su nosiva razlikovanja koja minuciozno mijenjaju sliku zbilje na način koji je posve izvan dometa pravnika ili politologa dotle dok posluju u granicama svojih zanata.
Matan baš takvim razlikovanjima izlazi iz začaranoga kruga nacionalizma. Čini mi se kako se ona počinju pojavljivati u većoj mjeri negdje na polovini njegova Dnevnika, u 1993. godini, kad 1. i 2. siječnja autor bilježi, gotovo u jednom dahu, da bi htio živjeti normalno, da se H. G. Wells u Dubrovniku u dobi od 67 godina htio ženiti, i da je definicija postmoderne shopping (str. 110); ili kad 24. lipnja Matan sanja susret Tuđmanova helikoptera i svoje smrti u novogovornoj "nužnici" (str. 162-63); ili kad 19. srpnja podliježe Wildeovu: "Postoje tri vrste despota. Postoji despot koji tiranizira tijelo. Postoji despot koji tiranizira dušu. I postoji despot koji tiranizira i dušu i tijelo podjednako. Prvi se zove Vladar. Drugi se zove Papa. A treći se zove narod" (str. 183). Stanko Lasić, koji je pročitao čitav dnevnik, u razgovoru s Globusom daje naslutiti da su takva mjesta češći i bolji dio neobjavljenih fragmenata Dnevnika. I upravo u obzoru otvaranom s takvih mjesta, koji daleko nadilazi nacionalističke dvojbe, a istodobno je neusporedivo osobeniji od bilo čega do čega može dovesti zaokupljenost vlastitom kulturom, nastaje građanska svijest primjerena vremenu u kojemu se autor zatiče. U tom kontekstu, s mog stajališta najpoticajnijom se čini Matanova bilješka o Timesovu uvodniku o rastu i padu fusnote, za koju kaže da je važna samo u modernim, prosvijećenim društvima (str. 111).
Najpoticajnija je, jer me podsjeća na pitanje koje mi se već dugo vrzma po umu: nisu li kriza i raspad Jugoslavije, te ponovno oživljavanje najmračnijega nacionalizma na ovim prostorima, ne samo izraz našeg primitivizma nego također i našeg prakticiranja postmoderne? Podsjećam na to kako je počeo raspad Jugoslavije: među kulturnim pregaocima u Društvu književnika Srbije u Beogradu, u Francuskoj 7, Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (istini za volju: tu uz ne mali doprinos društvenih znanstvenika) i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, tako da je srpski narod prikazivan kao ugrožen od većine u Jugoslaviji i, štoviše, od Ustava Jugoslavije koji je bio relativno pristojan u odnosu na druge ustave istočnoeuropskih socijalističkih te pružao čitav niz ustavnih jamstava građanima, pogotovo za nacionalnu ravnopravnost; da bi se potom histerija proširila, dobrim dijelom opet putem literata, tako da se svaka manjina počela držati ugroženom od svake većine: svaki narod u Jugoslaviji u odnosu na Srbe, Srbi u Hrvatskoj u odnosu na Hrvate, Hrvati u Lici u odnosu na ličke Srbe, itd. Ugroženost se širila prema obrascu političke korektnosti, pogotovo kako se taj značajno postmoderni nadomjestak za moral prakticira na američkim univerzitetima, gdje nije normalno da se živi sa ženom u braku i ima djecu, gdje, doduše, nije normalno niti da se živi u braku sa svojom danskom dogom, ali, ako se živi s danskom dogom u konkubinatu, po toj se osnovi traže osobite privilegije i ukidanje svega što je još normalno - i u tom se uglavnom uspijeva. Ta je dimenzija postmoderne izraz nestanka, među ostalim, prosvjetiteljske racionalnosti. Ta je možda u temelju pogrešno postavljena ili je bila teško zastranila. No, ako ništa drugo, u politici nas je čuvala od jedne vrste zla, a to je iracionalnost koja se uspostavlja kako bi se u ime kulture kao samoobožavanja klana koju proizvodi njegov pogon kulture i sam ustrojen kao takav klan, ukinula sama mogućnost univerzalnog.
I veći dio Matanova dnevnika pisan je sa samorazumljivošću koja je izraz karakteristično postmodernog shvaćanja da ne postoje racionalna mjerila za prosudbu politike (ili bilo čega drugog) te stoga ostaju samo narratives - pričanja priča - u kojima je pričanje književnika ili filologa ili fizičara o politici jednako tako (ne)mjerodavno kao pričanje filozofa, politologa, pravnika ili teologa. Podrobnije rečeno, Domovina je teško pitanje s jedne je strane već ustaljeno kulturno, a s druge značajno postmoderno pričanje, koje se na svom početku politički, tj. zbog bliskosti subkultura nacionalista pragmatičara, radije no onoj nacionalista revolucionarnih utopista, unutar Hrvatske kao kulture identificira s prvom; a ne literatura koja pretpostavlja civilizaciju, pa stoga i njezin moral koji je racionalan u najmanju ruku po tome što je poopćiv, i njezino pravo, koje je nemoguće bez minimalnog moralnog sadržaja i bez čijeg se ozbiljnog uzimanja u obzir naprosto ne može niti moralno niti civilizirano živjeti. Da se Domovina pokušala profilirati kao civilizacijsko štivo ili ne bi bila objavljena ili bi bila objavljena tako da sadrži utiske o ratu u Hrvatskoj i Bosni samo kao povod za razmatranja poput onih o sudbini shoppinga, fusnote i "nužnice". Međutim, objavljena je kao zapanjujuće postmoderan izbor iz Matanova dnevnika. I ne znajući kapitalizira Conklinovu postmodernu teoriju prava sabranu u The Phenomenology of Modern Legal Discourse: The Juridical Production and the Disclosure of Suffering (1998), koja najveći problem prava vidi u tome što, kako to Conklinu paradigmatički pokazuje slučaj Kafkina K. u Procesu, pravni diskurs ne može izraziti patnju žrtve.
Unatoč tome što objavljeni fragmenti dnevnika pokušavaju izraziti prije svega muke koje Hrvatima zadaju svijet i Srbi te muke koje pragmatičnim hrvatskim nacionalistima zadaju hrvatski nacionalistički revolucionar-utopisti, fragmenti se postupno probijaju iz toga začaranog kruga i nastavljaju tkanje građanskog svijeta, bez kojega Hrvatska ne može biti niti dio svijeta niti sama Hrvatska. Piscu to možda uspijeva zbog toga što, posve pretposlijemoderno, postaje osjetljiv i na patnje koje Hrvati zadaju Bošnjacima i za odgovornost koju Hrvati za to dijele sa Srbima. No, čini mi se kako se ipak radi o tome da u svom ratnom dnevniku ubrzo otkriva, i po tom je dnevnik vjerojatno i lijepa književnost (posve izvan moje kompetencije) a ne samo postmoderno pričanje (za koje je nadležan bilo tko), da je najveća muka pisac sam sebi.
P. S. U uvodu gornjeg osvrta napisao sam da je Matanov dnevnik "izraz ponovnog, ali ne osobito izglednog, nastajanja građanske svijesti u Hrvatskoj", podrazumijevajući kako je reakcija Matice hrvatske na dnevnik posve dovoljan znak da izgledi za tako nešto doista nisu osobiti. Feralovi vitriolični napadi na Matana i njegov dnevnik vjerojatno su znak da sam se prevario. Trebao sam napisati kako su izgledi mnogo manji nego što bi si to netko tko je napunio pedesetu mogao zamisliti.